Svjetski dan teatra za mladu publiku

Poruka povodom Svjetskog dana teatra za djecu i mlade 2017.

Bez ikakvog iskustva, ako se izuzmu odlasci u teatar dok sam bio dječak, u dobi od 17 godina režirao sam predstavu u kojoj su glumili moji prijatelji i kolege iz razreda. Izvedena je neformalno u našoj srednjoj školi, a također i na prikladnijem mjestu koje je bilo otvoreno javnosti. Predstava se zvala Dress Rehearsal (Generalna proba): tema joj je bila droga, ali još više od toga mizanscena, kao što naslov sugerira. Napisao ju je moj otac, koji je kao mladić njegovao svoj prirođeni glumački poziv povremeno glumeći u predstavama za lokalne humanitarne udruge. Ni on ni ja nismo nastavili karijeru na teatarskim daskama, premda sam ja postao vjeran čitatelj i gledatelj teatarskih komada. Začudo, kasnije sam se ponovo susreo s dramom, ali na drukčiji način: u zadnjih dvadesetak ili više godina neke od mojih priča za djecu adaptirane su za pozornicu. U početku sam, ako su glumačke družine bile formalne, tražio da mi pošalju primjerak scenarija na odobrenje. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve sam češće davao slobodne ruke ljudima koji rade svoj posao, svjestan da se prelaskom iz proze u dramu nešto mora izmijeniti. Neke sam od tih predstava gledao. O drugima sam saznao iz tiska ili preko interneta. U nekim se predstavama poštovao literarni sadržaj predloška, dok je kod drugih poslužio samo kao inspiracija za stvaranje novog djela. The Worst Lady in the World (Najgora žena na svijetu) moja je pripovijetka koja je izvedena najviše puta, bilo kao monolog, predstava s marionetama ili lutkarska predstava sa sjenama, ili kao dramsko čitanje, školska predstava ili prava teatarska predstava. Direktor jednog teatra rekao mi je da su morali spašavati glumicu u glavnoj ulozi od pobješnjele mlade publike koja je u njoj vidjela pravo utjelovljenje zla: u njihovoj kolektivnoj mašti stopile su se stvarnost i fikcija. Bio sam i svjedok kako djeca u publici koja poznaju izvornu priču postavljaju pitanja čim se u predstavi od nje odstupi.
Dobro ispričana priča nesumnjivo očarava djecu u publici i na neki ih način transformira. Nakon predstave, svijet se čini drukčijim, kao da ga je predstava dotaknula, omogućujući gledateljima da vide dalje od horizonta. Gledatelj često osjeti katarzu dok sebe vidi kroz likove ili situacije iz predstave. Za razliku od čitanja u samoći, kad se priča izvede na pozornici, iskustvo se mijenja: događa se pred našim očima i možemo ga podijeliti s drugima. Više nismo usamljeni svjedoci. Priča oživljava izvan granica naše mašte i pretvara nas u protagoniste jer likovima pridajemo svoje emocije i strahove, svoje želje i frustracije. Kada dođu na teatarske daske, književnost, muzika, ples, pjesma, poezija, igra, mađioničarski trikovi i žongliranje stope se u skladnu cjelinu, zajedno s resursima teatarske umjetnosti: kostimima, rasvjetom, scenom, šminkom i rekvizitima. Doprinosi našem kulturnom nasljeđu – s naglaskom na književnost i teatar – redovito dovode do toga da djeca više upotrebljavaju maštu i pronalaze veći smisao u životu.