Stolac, grad u raljama HDZ-a i SDA

Povezani članci

• Ljetni omladinski program Mostar 2014.: Obogatite svoje ljeto!
• G. W. F. Hegel o Daytonu
• Vrli, novi svijet (II)
  Šta je bolje za BiH: Neprincipijelna Evropska Unija ili euroazijske despotije?
• Pobačaj nije politička tema nego pitanje individualne odgovornosti i etike
• Njegovo veličanstvo PAUŠAL
• Koalicija Jednakost: Evropski sud za ljudska prava definitivno potvrdio ustavnu diskriminaciju Ostalih!

“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

Ove stihove napisao je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, Mak Dizdar sticajem okolnosti rođen u malom hercegovačkom gradiću Stocu. Ta ista nekropola stećaka koja je  najvjerovatnije bila inspiracija ovom pjesniku za ove stihove i dan danas četrdesetak godina nakon njegove smrti nalazi se na ulazu u ovaj grad.

Piše: Predrag Blagovčanin

Bijeli kameni blokovi, nadgrobni spomenici sa uklesanim simboličnim porukama nadživjeli su Maka Dizdara, nadživjeli su stotine različitih vlasti koje su se smjenjivale u ovom gradu a po svemu sudeći nadživjet će i one koji danas upravljaju ovim gradom.

Stolac, kako ćete često čuti u medijima “grad slučaj”, danas devetnaest godina nakon završetka krvavog rata u Bosni i Hercegovini predstavlja egzaktan primjer divljanja etnonacionalnih politika nad stanovništvom ovoga grada.

Na prvi pogled Stolac je identičan hiljdama malih provincijskih bosansko hercegovačkih gradova, međutim kada zagrebete decenijski nagomilani debeli sloj površine shvatit ćete da je ovaj grad primjer nasilnog politički i materijalno motivisanog segregiranja i to na dva osnova. Nacionalnosti i političkoj pripadnosti.

Rat u ovom hercegovačkom gradu počinje de facto aprila 1993. godine kada formacije hrvatske vojske HVO počinju da hapse istaknute bonjačke intelektualce i političare, a nedugo zatim i kompletno bošnjačko stanovništvo od kojih većina  period od 1993. do 1995. godine provodi u logorima Dretelj i Gabela nedaleko od Stoca. Pod pokroviteljstvom čelnika Herceg-Bosne stolački Bošnjaci, Srbi i svako ko se javno suprotstavio etničkom čišćenju Stoca bili su predmetom najgorih oblika kršenja ljudskih prava uključujući ubistva, mučenja te uništenja i pljačkanja imovine.

Nakon završetka rata uprkos raznim destrukcijama od strane HDZ-a u Stolac se do danas vratilo oko polovine protjeranog stanovništva. Prema zvaničnim podacima iz 1991. godine u opštini Stolac živjelo je 18.000 stanovnika, a prema nezvaničnim podacima Foruma mladih Stolac danas u Stocu živi oko četiri do pet hiljada Bošnjaka, šest do sedam hiljada Hrvata te neznatan broj srpskog stanovništva.

“Opseg diskriminacije prema povratnicima je proporcionalan broju ljudi koji su se vratili u ovaj grad. Što su se više vraćali to su lokalne strukture bile fokusiranije da to spriječe. Prema nekim nezvaničnim podacima oko polovine prijeratnog stolačkog protjeranog stanovništva se vratilo. To su neke grube procjene mada još nemamo zvaničnih rezultata zadnjeg popisa” smatra Nerin Dizdar dugogodišnji aktivista Foruma mladih Stolac.

Nerin Dizdar

Ja im neću dati da otvore željezaru

Teška ekonomska situacija, nezaposlenost kao i konstantne opstrukcije lokalnih vlasti uveliko su onemogućile potpuni povratak raseljenog stanovništva, a o nastojanju vladajućih struktura da od stolačkih građana svedu na čisto preživljavanje govori i podatak sa jednog predizbornog skupa gdje je tadašnji, a i sadašnji načelnik opštine Stolac Stjepan Bošković kadar HDZ-a javno obznanio kako će učiniti sve da spriječi otvaranje stolačke željezare u kojoj bi se zaposlilo oko 30 povratnika kao i određeni broj hrvatskog stanovništva.

“Pred lokalne izbore Stjepan Bošković izašao je pred govornicu i rekao: Oni žele da otvore željezaru ali ja im neću dati”. Obično onaj ko se kandidira obećava radna mjesta, a ne obratno. Međutim što je najgore on dobija aplauz od 1000 prisutnih ljudi u sali. Pored ogromnih napora da se otvori željezara u kojoj će se stolački građani zaposliti i HDZ i SDA igraju igru da je najbolje ljude držati siromašnima jer ih onda možeš lako kupiti. Jednostavno drže ljude siromašnima, pred izbore prospeš malo asfalta doniraš koju frezu i tako se nažalost ovdje glasovi dobijaju”, smatra Nerin Dizdar.

Pogubne posljedice politika stolačkog HDZ-a na čelu sa Stjepanom Boškovićem uveliko osjećaju i hrvatsko stolačko stanovništvo.

“Danas Hrvati žive loše. Da se razumijemo na početku su Hrvati dobro živjeli jer uglavnom u ratu nisu ništa izgubili. Bilo je tu i dosta onih koji su se okoristili protjerivanjem Srba i Bošnjaka ali danas ti ljudi žive puno teže jer nemaju posla.  Razlika između stolačkih Hrvata i Bošnjaka i Srba je u tome što Hrvati nisu navikli da loše žive. Ono što je specifično za Stolac je to što je u ratnom periodu ovdje doseljeno oko 1000-1500 Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. Sada imamo specifičnu situaciju da većina tih doseljenih Hrvata emigrira u Hrvatsku. Imate primjer čovjeka koji je bio u mom stanu. Čovjek plače i govori: “Ja sam bio bogat čovjek. Imam šest duluma zemlje u Posavini ali se tamo ne mogu vratiti jer nemam kuću”. Taj čovjek je ovdje radio kao smetljar, sada je u penziji i pokušava da se preseli u Hrvatsku jer ovdje ne može da preživi”.

Jedan od rijetkih Hrvata iz Stoca koji ima hrabrosti da javno ukaže na sve težu ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi hrvatsko stanovništvo u Stocu je opštinski poslanik HSP-a Nikola Raguž.

Nikola Raguž

“Stocem vlada pet obitelji. Od tih obitelji u općinskim institucijama zaposlena je njihova uža i šira obitelj i oni Hrvati koji su naklonjeni HDZ-u i tih pet obitelji mogu preživjeti. U svakom selu oko Stoca oni imaju instalirane “telale” koji šire strah i HDZ-ovu ideologiju. Stolac je najnerazvijenija općina u Federaciji BiH. Dugoročni plan HDZ-a je da od Stoca naprave jedan rezervat po uzoru na one koje su pravljeni za Indijance” rekao je Nikola Raguž.

Neraskidiva stolačka koalicija HDZ- SDA

Na opštinskom nivou apsolutnu vlast u Stocu ima koalicija HDZ- SDA. Stolačko opštinsko vijeće čini 11 zastupnika iz reda hrvatskog naroda od čega je deset zastupnika iz HDZ-a i jedan iz HSP-a,  četiri zastupnika su iz SDA i dva iz SDP-a. Za sve odluke koje se donesu u Opštinskom vijeću potrebno je 14 glasova.

“Općinsko vijeće funkcionira na ovakav način. 99,9% odluka donijeli su zajedno HDZ i SDA. Jedina oporba u općinskom vijeću je SDP i HSP. Jedini koji se tu javljaju za neku riječ su zastupnik HSP-a i SDP-a, međutim, kako je za donošenje odluka potrebno 14 glasova sve odluke donose HDZ i SDA.”

O odličnim uzajamno stranačkim odnosima stolačkog HDZ-a i SDA govori i podatak sa prve radne sjednice Opštinskog vijeća gdje su poslanici SDP-a tražili izmjene neustavnog poslovnika o radu Opštinskog vijeća u kojem piše da su službeni jezici hrvatski i bošnjački jezik. Protiv prijedloga SDP-ovog poslanika da se u poslovnik o radu stavi da su službeni jezici po ustavu bosanski, hrvatski i srpski glasali su i HDZ i SDA.

U svojim nastojanjima da od Stoca naprave grad slučaj, stolački gospodari života i smrti oličeni u koaliciji HDZ-SDA  u segregaciji stanovništva po principu prebrojavanja hrvatskih i bošnjačkih krvnih zrnaca veliku podršku imaju i od vjerskih instiucija u ovom gradu.

“Po meni najveći negativan uticaj od sve tri konfesije u Stocu ima katolička crkva koja je u direktnoj sprezi sa HDZ-om. Svaki spomenik u Stocu koji se napravi i podigne kao onaj palim hrvatskim vojnicima ili onaj don Ivanu Musiću koji je podignut u školskom dvorištu koje je napravljeno na muslimanskoj zemlji, a na kojem je napisano Osloboditelju stolačkih Hrvata od višestoljetnog turskog jarma napravljen je i podignut u cilju provakacije i daljnih podjela.”

Spomenik don Ivanu Musiću ispred stolačke osnovne škole

Da je stolačka katolička crkva jedan od najglasnijih zagovornika podjela u ovom gradu govori i priča o djevojci hrvatske nacionalnosti iz Stoca (ime poznato redakciji) koja se sticajem okolnosti počela zabavljati sa momkom bošnjačke nacionalnosti. Nakon što su u instituciji u kojoj je bila zaposlena saznali da se zabavlja sa Bošnjakom dobila je otkaz, a automatski je i diskreditovana iz crkve.  Nakon prekida veze sa momkom prihvaćena je ponovo na posao i u crkvu.

Podjeli pa vladaj

Vladajuće strukture ovog hercegovačkog grada ne vide ništa sporno ni u četrnaestogodišnjoj segregaciji i diskriminaciji djece u obrazovnim institucijama pod nazivom “Dvije škole pod istim krovom”.

Prema podacima dostupnim iz dokumenta Pro memoria protiv aparthejda od maja 2000. godine bošnjačkoj djeci školskog uzrasta dozvoljeno je pohađanje općinske osnovne škole. Trenutno, više od 400 učenika Bošnjaka (uključujući predškolski uzrast) i manji broj učenika srpske nacionalnosti ima mogućnost korištenja osam učionica, od ukupnog broja od otprilike 30 učionica u čitavoj školi. Za razliku od djece hrvatske nacionalnosti koja u zgradu ulaze na glavni ulaz, povratnička djeca se dodatno ponižavaju uskraćivanjem te mogućnosti te oni u školsku zgradu ulaze na stražnji, sporedni ulaz.

Prva osnovna škola u Stocu

Tokom ljeta 2006. godine nasilno i protivno volji povratnika koji se žele u potpunosti i ravnopravno reintegrisati u lokalno društvo, izvršena je protivzakonita registracija ove aparthejdne ustanove kao odvojenog pravnog subjekta. To je učinjeno unatoč činjenici da su se nadležna državna tijela (kantonalna i Ministarstvo obrazovanja FBiH) još 13.11.2002. u dokumentima naslovljenim «Plan provođenja privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika» i «Reforma obrazovanja» obvezala na ukidanje segregiranih škola najkasnije do sredine 2003. godine i, u skladu sa evropskim obrazovnim standardima, objedinjavanje takvih podijeljenih škola poštujući prava djece povratnika.

Na srednjoškolskom nivou hrvatske vlasti koriste nacionalni plan i program Republike Hrvatske. Povratnička djeca, kao i u slučaju osnovne škole, imaju ograničen pristup učionicama. Status ove škole još uvijek nije formalno regulisan, a nastavnici su uposleni na osnovu honorarnih ugovora o privremenom radu.

Također presuda opštinskog suda u Mostaru iz aprila 2012. godine kojom je jasno rečeno da postojanje  „Dvije škole pod istm krovom“ predstavlja  kršenje zakona o diskriminaciji do današnjeg dana nije ispoštovana iako je rok za provedbu presude bio 1. septembar 2012. god.

Za Nerina Dizdara jednog od autora dokumenta Pro Memoria protiv aparthejda situacija sa stolačkim školama je jasan indikator dugoročnih namjera ekskluzivnih zaštitnika nacionalnih interesa stolačkih Bošnjaka.

“Prvostepenom presudom sutkinja je presudila da su dvije škole pod jednim krovom kršenje zakona o diskriminaciji i da je rok za njihovo ukidanje 1. septembar 2012. godine. Na tu odluku se žalilo ministarstvo HNK što je po meni apsurd. Ministar obrazovanja HNK je Zlatko Hadžiomerović koji je inače predsjednik stolačkog SDA koji je Bošnjak i zamislite, on se žali na presudu kojom je utvrđena diskriminacija Bošnjaka u stolačkim školama.”

Adem Haračić direktor Prve osnovne škole u Stocu,  inače član SDA ujedinjenje stolačkih škola smatra prvenstveno političkim pitanjem.

Adem Haračić

“Znate kad se riješe neke stvari na nivou države  onda bi se i škole mogle ujediniti. Ja sada ne bih govorio o negativnim stvarima ali bih istakao pozitivne primjere koje mi imamo ovdje. Imamo jednu muzičku školu, jednu biblioteku, druženje djece svakodnevno na sportskom terenu, zajedničko igranje fudbala odnosno nogometa. Za razliku od Mostara gdje se djeca uopšte ne viđaju naša djeca barem idu u istu zgradu. Pa se tu vide, rezmjene iskustva itd”, smatra Haračić.

Zajedničko školsko dvorište hrvatske i bošnjačke osnovne škole

Adem Haračić istakao je i uspjehe đaka ove škole na mnogim kantonalnim prvenstvima, međutim, segregacija je u tom aspektu prisutna budući da stolačka djeca hrvatske i bošnjačke nacionalnosti na ista takmičenja idu različitim autobusima.

O mogućim psihološkim posljedicama na djecu iz stolačke “Dvije škole pod jednim krovom” razgovarali smo i sa Azrom Turajlić školskim pedagogom Prve osnovne škole u Stocu.

Azra Turajlić

“Taj kompletan sistem je nametnut ovoj djeci. Nažalost, djecu niko nije pitao da li oni žele ovakav sistem ili ne. U smislu nekog društvenog  razvoja i socijalnih kompetencija sigurno da segregacija u školama ostavlja posljedice na ovu djecu. Lično ja nisam za ovakav oblik obrazovanja, a vjerujem i niko u ovoj školi. Neformalno djeca se druže, a i škole međusobno surađuju”, rekla je Azra Turajlić.

Pokušali smo stupiti u kontakt i sa direktoricom O.Š. Stolac Zdravkom Marijanović ali direktorica u tom trenutku nije bila prisutna u školskim prostorijama.

Za Dizdara međusobni paralelizmi vidljivi u obrazovnom sistemu kroz egzistiranje “Dvije škole pod istim krovom” u Stocu odnosno kroz učenje dva različita obrazovna sistema neminovno vode u dalje podjele i eskaliranje međunacionalne netrpeljivosti.

“Danas imate u Stocu veliki broj Bošnjaka koji će reći: Neću da mi djeca idu sa Hrvatima u školu, i to je upravo politika SDA koja ljude uvjerava da je dobro da budu getoizirani da egzistiraju u svojem kavezu. S druge strane nedavno je na televiziji bio jedan novinarski prilog o školi u Stocu gdje novinar anketira učenike i pita jedno dijete: Bi li ti išao u školu sa svojim bošnjačkim vršnjacima? To dijete odgovara: Ne bi jer mi mrzimo muslimane”, novinar ga pita: Pa zbog čega?, a on odgovara: Pa ne znam mi ih mrzimo,  i dijete to otvoreno u kameru kaže. I to je taj mentalitet koji se razvija kod djece”, smatra Dizdar.

Neće Cigani ići u moju školu

Da je segregacija i diskriminacija sastavni dio života svih građana Stoca bez obzira na nacionalnu pripadnost govori primjer Šefkije Sulejmanovića, stolačkog Roma.

Šefkija Sulejmanović

“Kada sam želio djecu upisati u bošnjačku školu tadašnji direktor Sedžad Pezo mi je rekao da neće cigansku djecu u svojoj školi. Ja sam onda svoje četvero djece upisao u hrvatsku školu i tamo nije bilo nikakvih problema. Fino su nas primili i bez problema djeca idu u školu. Sada kako je došao ovaj novi direktor u bošnjačku školu i tamo ide dvoje romske djece.”

Fudbal/nogomet i međunacionalne tenzije

Dugoročni plan bosankohercegovačkih nacionalnih elita u gradu na Bregavi itekako je vidljiv. Iako većina građana Stoca tvrdi da međunacionalnih tenzija među hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom nema, grad je jasno podijeljen zastavama Herceg Bosne ili državnom zastavom BiH naravno u zavisnosti u kojem dijelu grada se nalazite, hrvatskom Ili bošnjačkom.

“Ovdje se dobro zna koji je kafić hrvatski, a koji bošnjački. Ja se sjećam jednog incidenta za vrijeme utakmice sa evropskog prvenstva između Hrvatske i Turske. S jedne strane imali ste skandiranje: Balije izađite na ulice i pjevanje slogana kojeg se dobro sjećam: hrvatski Stolac, balije na kolac, dok ste s druge strane imali to „turčenje“ koje je nastalo kao odgovor na ova skandiranja. Zamislite šta bi bilo da Bosna sad na svjetskom prvenstvu igra sa Hrvatskom”, kaže Nerin Dizdar.

Alternativa

Devetnaest godina nakon rata hercegovačkim gradom Stocem još uvijek klasičnim mafijaškim metodama ucjena i strahova vladaju kadrovi HDZ-a i SDA koji su u postratnom periodu od ovog hercegovačkog grada pod parolama zaštite nacionalnih interesa napravile grad slučaj u kojem još uvijek postoji otvorena segregacija i aparthejd na etničkoj osnovi.

Alternativa dugogodišnjim vladajućim stolačkim kriminogenim elitama vidljiva je u kritičnoj masi mladih ljudi neopterećenih nacijama, etnijama, imenom i prezimenom koji danas žive u Stocu te koji posjeduju dovoljno hrabrosti i vizije da kreiraju vlastite budućnosti.

Izbori se bliže, a hoće li još jednom freza, malo asfalta i jednokratna donacija pobjediti zdravi razum? Hoće li se Stolac napokon otrgnuti iz straha i reći ne HDZ-u i SDA-u, ostaje nam da vidimo.