Ratne sudbine tri dječaka

Autor/ica 👤tačno.net 30.7.2013. u 08:45

Povezani članci

Sinoć je promovirana knjiga Tahira Delića Taše Ratne sudbine tri dječaka u Kulturnom centru Bunar u Mostaru.

Tahir Delić Tašo je do sada objavio 4 zbirke pjesama: Pjesme istine, Velež, Mostar, Red Army, U Mostaru o Mostaru, Hiljadu rima za dječja srca i roman Ratne sudbine tri dječaka.

Na hiljade snimljenih pjesama na nosačima zvuka su također njegovi stihovi.

O romanu je govorio prof. Amer Bahtijar:

Svi gradovi na svijetu imaju svoje zavičajne pjesnike, pisce, ali samo na Mediteranu zavičajni pjesnici su oslikavanje duha grada od Derviš Paše do Alekse Šantića, Osmana Đikića, zavičajna poezija u Mostaru imala je svoj posebni dignitet. Zato nije čudno da su asocijacije na Mostar godinama bili njegovi pjesnici: Aleksa Šantić, Osman Đikić, Mišo Marić…. Iz te poezije proistekao je Tahir Delić Tašo za kojega mogu ustvrditi da je Šantićev nastavljač. U kojem smislu Šantićev nastavljač? U smislu obuhvatanja transcendentalnog govora ljubavi koji izvire iz duha u kojem se tako dobro snalaze Šantić i danas Tahir D. Tašo. Ova knjiga Ratne sudbine tri dječaka je Tašina biografija, biografija ljubavi koja trijumfuje i u vremenu kada ste sigurni da je osuđena na poraz.

Knjiga nas vodi kroz ratne nedaće trojice dječaka: Mladena, Mustafe i Roberta. Zašto je Delić izabrao pisati o djeci? Zato što je devedesetih zajedno sa svima nama bio djete. Djete koje je sanjalo i vjerovalo u sve ideale humanizma, bratstva, drugarstva, sve one vrijednosti u koje su vjerovali pravi Mostarci. Svi su oni bili djeca pred rat. Dječačku nevinost prekinuo je rat.

Nažalost, svi nisu bili djeca.

Rat je uništio BiH. Ginula su djeca u Ključu, Foči, Kiseljaku, Sarajevu, Mostaru… a dječačka nevinost odraslih nestala je zauvijek. Tako da metafora djece i izbor djece za glavne junake govori o Tašinoj hrabrosti da se suoči sa najvećim problemima i najbolnijim temama ovog društva a to su rat, patnja i djeca.

Svima je bilo teško za vrijeme rata. Djeci posebno. Kao djete u Mostaru, sa 14 godina, živio sam i preživio strašnu agresiju na Mostar, kao i Tašo.

Teško je bilo Mladenu, Mustafi i Robertu dati odgovore na pitanja: zašto nemaju djetinjstvo? Zašto se ne igraju igračkama a ne dočekuju granate, zašto ne gledaju krv u američkim akcionim filmovima već gledaju krv svojih vršnjaka, svojih najbližih, prijatelja….

Taj odgovor nije postojao 1993. Odgovor na to pitanje nažalost, ne postoji ni danas.

Tašo nije imao samo ambiciju da govori o strahotama rata. On govori o mnogo većoj, hrabrijoj, herojskijoj temi, Tašo govori o miru i pomirenju. Tašina vjera u ljubav je fascinantna. Samo neko poput Taše koji vjeruje u sve univerzalne vrijednosti i ideale može napisati ovu knjigu. Mladen, Mustafa i Robert imaju jasan cilj: mir i pomirenje. Zbog čega? Da se nikada ne bi ponovila ’93. Da nikada više djeca ne umiru od granata samo zbog svog imena ili prezimena. Tašo u knjizi trijumfuje kao dobri čuvar duha grada. Mladen, Mustafa i Robert su pobjednici. Za sada samo u Tašinoj knjizi.

Smatram da Tašina se knjiga mora naći kao obavezna lektira u svim osnovnim školama bez obzira po kojem nastavnom planu radili. Ova knjiga zaslužuje potporu svih državnih ministarstava obrazovanja. Ne zbog Taše već zbog knjige koja je traktat ljubavi i lijek za bh društvo koje godinama tavori u mržnji i preziru prema drugom i drugačijem.

Čestitam Taši dvostruko: kao autoru ali i kao izdavaču. Zahvaljujem mu se na borbi koju godinama dosljedno vodi za Mostar i BiH snagom ljubavi i razumijevanja, opraštanjem i toplinom, iako je i sam žrtva ovog rata, pogođen najtežim gubitkom za jednog čovjeka – gubitkom svojih najvoljenijih.

Tahir svoje stihove govori napamet, širokog osmjeha hoda Mostarom, vraćajući nam vjeru u Čovjeka u najplemenitijem smislu te riječi.