Protest demobilisanih boraca u Mostaru

Povezani članci

• Mostarski ljepotan za trajno sjećanje
• “Poligon”: Mostar postaje književna scena za pisce regije
• Vladar
• Mali glazbeni festival: Ljetni zvuci ljeta
• Sa Starog mosta danas se skače 453. put, Lorens Listo pred obaranjem velikog rekorda
• Žena – majka – konobarica

Protesti demobilisanih boraca danas su se održali u isto vrijeme u svim dijelovima FBiH na kojima borci traže od entitetskih vlada da usvoje rezoluciju u kojoj će biti ispunjeni njihovi osnovni zahtjevi. Tokom dana objavljeno je da je u tri kantona, Tuzlanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zapadnohercegovačkom, policija zabranila protestna okupljanja, ali i uprkos tome borci su izašli na ulice. Temeljne boračke organizacije Federacije, kao i Odjel za branitelje HVO-a i Domovinski rat HNS-a u današnjim istupima ogradili su se od najavljenih protesta.

I u Mostaru su se okupili borci Armije BiH na Španskom trgu u 11 sati. Stajali su na kiši njih tridesetak i ne skrivajući razočarenje kako se nije pojavio niko od predstavnika zvaničnih boračkih organizacija da se obrati javnosti. Kao i uvijek, bilo je više policajaca i novinara nego onih koji su protestirali.

Demobilisani borci su u teškoj situaciji, gotovo na rubu gladi, bez egzistencije. Sami se snalaze da prežive zajedno sa svojim familijama.  Osjećaju se napuštenima i prevarenima.

Mustafa Gaši vidno razočaran izjavio je za naš portal: “Ovo je sramotno što se tiče svih boraca koji su branili ovaj grad. Ovdje smo danas samo mi koji nemamo ništa. Nije došao niko od zvaničnih boračkih organizacija, koji su ostvarili sebi sve, uzeli činove, poslovne prostore, koji uživaju sve blagodati ovoga grada i države. Mi nemamo ništa. Tražit ćemo smjene svih predstavnika boračkih organizacija. Ima nas puno ovakvih.  Ovako se više ne može.”

Mustafa Gaši

Safet Hajruši je kazao: “Ja sam demobilisani borac, veteran rata od 9.4.1992. g. Nikakvih uslova za život nemam. Živim sakupljajući sekundarne sirovine. Borili smo se za ovu državu i ovaj grad a danas nemamo ništa. Ja sam imao 18 godina kad sam krenuo u rat. Tražim samo da mi daju neko primanje ili posao, bilo šta. Nemam penziju, ništa. Ovo je sramotno. Ako sam ne zaradim, nemam ništa. Ja imam familiju koju moram prehraniti, školujem dijete. Niko me ne pita kako i mogu li.”

Borci su se mirno razišli nakon pola sata.