Priča o tri Mostara

Povezani članci

• Lokalni izbori 7. oktobra bez Mostara
• Preminuo Alija Behmen, nekadašnji premijer FBiH, gradonačelnik Sarajeva i igrač Veleža
• Zar i ti profesore, Šaćir-beže?
• PAKETIĆ ZA SVAKO DIJETE U GRADU MOSTARU
• Nemam žvaku, hoćeš izbjeglicu?
• Mostar isčekuje koncert godine: Veliki Damir Avdić večeras u Abraševiću

Dugo već niko „običan“ nije uzdrmao Mostar kao maloljetni Ante. Vjerovatno ni on sam danas nije svjestan da je svojom stupidnom izjavom izazvao čitav jedan niz događaja koji su potrebni ovom gradu, taman kao i ona kiša u sred ljeta.

Piše: Nedim Ajanić

Mostar se probudio, mada to možda nije ni želio. Serijal „Slobodne Evrope“ indirektno po prvi put učinio je ono nešto što mediji treba da učine. Serijal je podstakao raspravu, koja se u nekim dijelovima počela graničiti sa nepotrebnom zezancijom. Siguran sam da ovo sve uopšte nije bila namjera urednika, a pogotovo da nisu ni svjesni šta mogu izazvati svojom pričom. Ustvari, Mostar, van granica onoga što se smatra Mostarom, svi kao razumiju, a ustvari malo ko shvata kako treba. Jedini istinski multietnički grad u Bosni i Hercegovini doživio je u proteklih 20 i kusur godina tolike promjene i turbulenciju da vjerovatno ni najbolji režiseri uglednog Holivuda nisu u stanju režirati sličnu priču. Od „crvene Moskve“, kako su je voljeli tada nazivati, preko fašističkog geta namjenjenog za jedan narod i sve neistomišljenike „sustava“, do grada u kojem malim koracima ali i sve većim poslije toga nastajala je ona najveća ideja jedinstvene Evrope. Da, Mostar je postao upravo to, Evropska unija u malom, samo što ovo nije priča o bajkama društva jednakih i ekonomije koja obogaćuje. Ta Evropa u koju bi kao trebali da ušetamo je i Evropa segregacije, ekonomskih kolapsa čitavih država, nezaposlenosti, ali i zapjenjenih tumača vjere koji imaju evidentnu intenciju teroriziranja svega što nije kao oni. E upravo zato je Mostar jedan od klasičnih gradova Evrope, jer nije ništa manje nesiguran kao bilo koji drugi grad Evrope. Ekonomija? Ipak je priča o Evropi, a ne o Norveškoj ili Švicarskoj. Mostaru itekako nedostaje jedna dobra, odlična i žali Bože izgubljena tekovina socijalizma. Njemu nedostaju one fabrike koje su primale po nekoliko hiljada radnika, gdje je bilo i onih nepotrebnih koliko i potrebnih, ali svi su imali platu i radili. Međutim, voljom naroda razišli smo se  sa tim tekovinama socijalizma sa početka 90-tih, pa nam ostaje sada kolektivno plakati nad tim vremenima.

Mostar je grad u kojem kao nigdje drugo na Balkanu nije se dogodio rat. Vukovar, Sarajevo, Srebrenica i brojna manja ili veća naselja širom Balkana imala su svoju tragediju. Užasnu tragediju u kojoj su stradale hiljade nevinih. Međutim mostarska je imala i ratno poluvrijeme, brutalno u svoj svojoj brutalnosti. Mostar je imao i svoje dugo poslijeratno poluvrijeme. Nigdje drugo kao u ovoj pitomoj dolini nije trajao rat poslije rata. Sve to imalo je kao posljedicu niz degenerativnih pojava koje su definitivno ostavile traga.

Ipak, došla je 2015. godina i dogodio se „Ante“. Momak koji je svojom tinejdžerskom iskrenošću samo rekao ono što svi znamo da postoji, ali se pravimo da nije tako. Iz onog ratnog i poslijeratnog Mostara izrodila su se tri grada, koja su što je posebno zanimljivo sva tri multietnička po svom sastavu.

U onom „Prvom Mostaru“ žive ljudi neopterećni ni vjerom ni imenom, ljudi koji kako upravo u onom dokumentarcu reče Ivo „žive na obje strane Mostara“. Različiti su motivi zašto su takvi stanovnici tog Mostara. Ima tu svega. Od kućnog odgoja, širine shvatanja, prirodnog kosmopolitizma kojeg imaju, ali i činjenice da im je posao ili školovanje donijelo da komuniciraju i „sa onim drugim“, te su shvatili da i ako ne žele moraju sarađivati. Njihova najveća boljka je ono čuveno i iskonsko naše shvatanje da će „neko drugi riješiti probleme koji nas okružuju“. Najteže je okupiti i biti lider takve grupe ljudi, jer tu ima i vjernika i ateista, i pametnih, jako pametnih i oni što razmišljaju po instinktu. Oni su zaista „teški“ i teško se pokreću. To je njihov najveći problem.

U „Drugom Mostaru“ žive ljudi koji se hrane nacionalizmom i predrasudama. Za sebe vole reći, kada si tepaju, da su konzervativci. Međutim, oni to nisu, jer kamo puste sreće da svi odreda slušaju vjerske knjige. Nijedna nikada nešto loše nije preporučila, posebno nije prema ljudima suprotnih vjera. Zajednički imenitelj stanovnika ovog grada je da su oni svi dobro, direktno ili indirektno, naslonjeni na vladajući sistem. A sistem u Mostaru već dvije decenije hrani se podjelama i pričom „da se ne može sa onim tamo“. I naš nesretni Ante je stanovnik tog grada. Međutim, ima Ante i svojih istomišljenika i među „crncima“. Kao što rekoh to je jedan zatvoreni multietnički grad sa predrasudama. Njega održava na životu mostarski status quo, jer samo u ovom gradu nema lokalnih izbora. Zadnje smo imali Bog zna kada, a ni kada ćemo imati naredne to još pouzdano se nije u stanju utvrditi.

„Treći Mostar“ živi daleko izvan granica mostarske doline. Nužda i nevolja natjerala je te ljude daleko do rodnog doma, a  njihova odluka ostavila ih je, vjerovatno zauvijek, u tom svijetu. Oni su predugo van Mostara, sa premalo informacija da bi imali realnu procijenu o gradu, njegovim kretanjima i svemu što je svakodnevni život u njemu. Iako misle da sve znaju ovdje, nažalost malo toga znaju. Najzanimljivije kod njih što su većinom radikalni sa latentnim nacionalizmom. Ponekad su veći nacionalisti od stanovnika onog „Drugog Mostara“. Licemjerno je da tokom radnog dana sjedite na svojim radnim mjestima, idete u škole i slično u srcu multietničke Evrope, a onda navečer, uglavnom preko društvenih mreža, lajkate i komentarišete događaje u kojima se nanosi šteta „onim tamo“. Tragedija Mostara između ostalog i leži u činjenici da je ostao bez 20-25.000 svojih prijeratnih stanovnika, koji bi sigurno bili pozitivni impuls grada. Tu ima dosta dobrih i kvalitetnih ljudi. Međutim, tamo negdje sa početka ovog milenija svi oni donosili su odluku da ostanu „tamo“ i na taj način vjerovatno zauvijek otišli sa rodne grude. Oni ipak sve više postaju turisti u gradu u kojim im je poznat i u kojem pričaju jezikom koji poznaju.

Ključ Mostara je miješanje onog „Prvog“ i „Drugog“ Mostara. Ovaj „Treći“ je ionako ostao tamo negdje u Evropi. Zbog toga je Ante učinio dobro djelo za svoj grad. Probudio je dijalog između njegovih građana. Ovom gradu itekako treba razgovora i što manje lažnih procjena.

Međutim, njemu treba i da se ispriča svaka pozitivna priča iz ovog grada, a ima ih mnogo. Broj stanovnika „Prvog Mostara“ je u porastu, samo što su još uvijek glasni ovi kojima to ne odgovara.

Uvijek se sjetim u ovakvim trenucima svog prijatelja Ivana Rozića, mladog čovjeka koji je jedno 15 godina ispred sadašnjeg stanja. I meni je čudan bio kada je sa svojom grupom istomišljenika pokrenuo one čokoladne nemire. To je bio najgenijalni odgovor na navijačke, nacionalizmom nadahnute nemire. A prošlo je od tada dosta vremena. Zbog toga bih volio da mediji pruže priliku i građanima „Prvog Mostara“. Oni itekako imaju šta da kažu.