ENG
PRIČA O KLUBU PONOSA I PRKOSA: FC “VELEŽ“ – CIJELI ŽIVOT JEDNA LJUBAV
Autor/ica 👤Kemal Mahić
Povezani članci
Kada mi se mobitel oglasi pozivom, onda čujem himnu „Veleža“ i početne riječi:
„Rođeni, rođeni, (rođeni, rođeni-hor),
Kraj Neretve rođeni,
Neretva je hladna voda
I kolijevka i sloboda“.
Pošto se javim onome ko me zove, ova melodija prestaje. Šteta što je ne čuje onaj ko me „proziva“.
…Počelo je negdje oko 1957/58.godine. Moj daidža Ahmo je presudno uticao na mene da se opredijelim za ovaj radnički klub koji je postao ponos Mostara i Hercegovine. Slušali smo skupa radio-prijenose na Radio-Sarajevu utakmica i tada sam vidio koliko se nervira, kako treperi, kako se identifikuje sa situacijom na terenu, moj daidža. Šta sam mogao nego da i ja počnem, kao dječak, navijati za FC “Velež“?! Ubrzo budućih godina, daidža me vodio u Mostar na utakmice „Veleža“. Kada je kupio „vespu“, onda smo po makadamu skupa išli u Mostar i navijali za „Rođene.“ Tada smo postajali dio kolektiva sa drugim navijačima. Izgubila se bilo kakva individualnost i sve je bilo podređeno uspjehu i pobjedi „Veleža“.
Grb Veleža
Novi telefonski poziv se oglašava riječima:
„Crveni, crveni (crveni, crveni-hor),
Velež živi u meni
Mi smo raja iz Mostara
Sve nas ista ljubav spaja“.
Od 1955. godine „Velež“ je u Prvoj fudbalskoj ligi bivše države. U periodu od 1955. godine „Velež“ je bio stabilan prvoligaš. Uspio je 4 puta da bude finalista Jugo-kupa. Protiv „Zvezde“ je 1958.g. u finalu izgubio 0:4,a 1989. godine protiv Partizana je izgubio 1:6 u Beogradu. Ali najsjajniji trenuci u historiji „Veleža“ su osvojeni Kupovi dva puta: 1981. protiv Željeznicara pobjeda 3:2, a 1986. u finalu protiv Dinama, novo osvajanje Kupa pobjedom 3:1!
Enver Marić
Prvi put trofej Jugo-kupa su osvojili: Enver Marić (cap), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Micić, Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Ðurasović, Dragan Okuka (1), Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić (2), Adnan Mededović, Vladimir Skočajić i rezerve Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović. Trener je bio „plava čigra“ Miloš Milutinović.
Trofej Kupa u rukama Veleža
Drugi put trofej Jugo-kupa su osvojili 1986. – protiv Dinama (3:1):
Vukašin Petranović, Dražen Prskalo, Goran Jurić, Nenad Bijedić (2), Vladimir Matijević (cap), Ismet Šišić, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić (1), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj), Semir Tuce. Trener je bio Duško Bajević.
„Velež“ nije uspio postati šampion bivše države. Dva puta je bio vice-šampion (1973. i 1974-). Tri puta je bio treći.U Prvoj ligi Jugoslavije „Velež“ je igrao 36 sezona i njegov skor izgleda ovako: 1040 utakmica, 420 pobjeda, 314 nerješenih utakmica i 306 poraza sa gol-razlikom 1626:1564 uz osvojenih 1154 bodova.
U izboru „Večernjih novosti“(Bgd) pet igrača „Veleža“ su proglašeni fudbalerom godine u Jugoslaviji:1972. – Dušan Bajević, 1973. – Enver Marić, 1976. – Džemal Hadžiabdić, 1978. – Vahid Halilhodžić, 1986. – Semir Tuce!
Prilikom osvajanja Jugo-kupa navijači „Rođenih“ su bili u „creschendu“. Tada se pjevalo:
„Velež nam kroz vene teče
Velež nam je oka sjaj
Haj, haj, haj…“
Red Armiy
Režim Kraljevine Jugoslavije zabranjivao je djelovanje kluba 1929, 1932, 1934, 1940 godine. Riječ je bila o nedemokratskom režimu sa elementima vojne diktature. Međutim u „demokratskim promjenama“ od 90-tih godina FC “Velež“ je ostao bez stadiona, bez svlačionica, bez dokumentacije, tribina, pehara, stativa… Sve to se odigralo pred očima i ušima demokratske Europe i najveće institucije fudbala u Europi-UEFA.Ta ista UEFA u poluvremenu Lige prvaka emituje reklamni slogan: NOT RASCIZMU! Kakvo licemjerje fudbalske organizacije!
Kao posljedica rata, “Velež“ je morao potražiti „ledinu“ i organizirati se kao klub u Vrapčićima (sic!), daleko od svog stadiona ili Gradskog stadiona grada Mostara.Velež igra na terenu koji je kvrgav, džombast pa fudbalska lopta dobija neočekivane putanje koje svi zakoni fizike ne mogu objasniti!
Navijači na tribinama u Beogradu
Kao posljedica rata, “Velež“ je ostao bez dijela navijača koji su do 90-tih navijali za ovaj hercegovački klub. Mnogi su se „prešaltali“ i počeli „navijati“ za Dinamo i Hajduk s jedne strane ili Zvezdu i Partizan s druge strane. Niti je „Velež“ šta izgubio odlaskom ovakvih navijača, niti su navedeni klubovi šta dobili njihovim dolaskom. Naprotiv, prilikom sljedeće „privrtanije“ početi će navijati za CSKA, Zenit ili Rapid, Udineze, Milan… Kako je Andrija Boras „drhtao“ kada bi Velež igrao? Kako je Čuljak (Vojnići) zaboravio dijete u Mostaru nakon pobjede „Veleža“? Kako je Pilatić organizirao navijače iz Otoka u Mostar na utakmice „Veleža“? Svi oni imaju „moj naklon“ jer su cijeli život imali jednu ljubav – FC“Velež“.
Kroz bogatu historiju kluba prodefilovali su mnogi igraci i treneri.Pomenimo neke:Rebac,Zelenika,Mujic,Irovic,Brkljacic,Horvatic,Benco,Džidic,Kordic,Maric,Curkovic,Bajevic,Vukoje,Colic,braca Hadžiabdic,Kodro,Skocajic,Sliškovic Vlado i Blaž,Tuce,Kajtaz,Šestic,Lazovic,P.Juric,Handžic,Rodin,Repar,Karamehmedovic,Selimotic,Radiljevic,Njeguš,Mrgan,Ristic,Matijevic,braca Primorac,Hrvic,Ðuka Rebac,Meha Trbonja,Dilberovic,Prajo,Cerkic,braca Dugalic,Orucevic,braca Glavovic,braca Halilhodžic i mnogi drugi…
Dušan Bajević
Po ličnom izboru „igrač svih igrača“ je bio Duško Bajević. Mostarska „gazela“ koja je oduševljavala ma gdje se pojavila, svojom elegancijom, stavom i ponašanjem. Da je igrao u „Zvezdi“ odigrao bi 300 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije?! Osim golova koje je postizao za ekipu „Veleža“ ostaje u pamćenju kao „moralna vertikala“ svojim poimanjem sporta. Kroničari su zabilježili da su suci dva puta priznavali njegove golove na dva razlicita takmičenja koji nisu postignuti, jer bi Duško reagirao sucima kazavši da nije postigao navedene golove! Nije se ponašao kao francuski reprezentativac Anrie, koji je rukom „unio“ loptu u gol, što je vidio čitav svijet na TV, kako bi odveo Francusku na SP! Kakva razlika! Ili kada je kao trener „Zvezde“ u toku utakmice napustio trenersku klupu i jednostavno odšetao u svlačionicu ne mogavši slušati vrijeđanja dijela navijača „Zvezde“. To još nije zabilježeno! Kakva gromada od čovjeka!
Muhamed Mujić
Moje poštovanje pripada i Muhamedu Mujiću-Hamicu koji je bio prvi „Veležov“ reprezentativac. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 33 utakmice i bio je član ekipe Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Čileu-1962. godine (IV-mjesto). Osim Mujića poštovanje navijača „Veleža“ zavrjeđuju: Kemal Šestić (koji je izvodeći „slobodne udarce“ davao golove „sa parkinga“, Ivica Ćurković, Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić i svi oni koji su „prolili“ potoke znoja u dresu „Veleža“.
Velež je više od kluba!
Velež je „više od igre“!
Velež je „Planina“- Neosvojiva!
Kada će „Velež“ biti prvak?
Onda kada se rodi novi Sulejman Rebac (teško) i novi Duško Bajević (još teže)!
Na nama je da u to vjerujemo!
Mirvana u najdražem dresu
Autor/ica 👤Kemal Mahić
