Premijera predstave “Neće biti smak svijeta” u NPM-u: Intimna porodična drama

Povezani članci

• Sedika Mujan: Moga Saše još uvijek nema
• Mladi iz projekta Muzička soba / dom Bjelave i Mostar Rock School nižu nove uspjehe – Internacionalni projekt Musical Postcards u Francuskoj
• Boris Dežulović a.s. ili: i ja imam pravo biti vjernik
• U domu i u srcu hraniteljice Adile: Poteškoće ne stanuju ovdje
• Novo teatarsko iskustvo sa Zijahom Sokolovićem u Narodnom pozorištu Mostar
• Licemjerstvo i farsa iz „aluminijske folije„

U petak, 23. 03. 2018. u 20 sati u “Studiju 64” Narodnog pozorišta Mostar premijerno će biti izvedena predstava “Neće biti smak svijeta” po tekstu i u režiji Adnana Lugonića. Riječ je o praizvedbi teksta Adnana Lugonića, inače umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Mostar. Scenografiju i kostimografiju predstave radila je Sabina Trnka, a u predstavi igraju Ajla Hamzić (Maša), Dina Mušanović (Nina) i Šerif Aljić (Otac). Predstava govori o porodičnim, intimnim odnosima, koje najčešće želimo sačuvati unutar svoja četiri zida.

“Tema predstave tiče se porodice, teških porodičnih momenata i odnosa. Proces rada na predstavi bio je vrlo zanimljiv, naporan, uložili smo veliki trud, promišljali smo i progovorili o intimnom svijetu koji se događa unutar četiri zida”, rekao je Lugonić na konferenciji za novinare u Narodnom pozorištu Mostar, održanoj povodom premijere. Ansambl predstave naglasio je zadovoljstvo što je premijera u “Studiju 64”, na kamernoj sceni, jer i sama tema predstave zahtijeva intiman prostor, blizinu publike, ‘filmsku’ glumu.

Glumica Ajla Hamzić rekla je da predstava govori o porodici, “a porodica je utočište u ovom bezdušnom svijetu”. Ajla Hamzić, Dina Mušanović i Šerif Aljić govorili su o procesu rada s Lugonićem, kojemu je ovo prva režija, a poseban je izazov bio što je autor teksta i režirao predstavu. Taj proces rada svima im je bio izazovan, ali je nudio i dosta mogućnosti za izmjene početnog teksta.

“Igram oca dvije kćerke, čovjeka koji je obolio od Alzhimera. Tekst mi se jako sviđa jer je jako blizak Čehovu u kojeg sam bio ‘zaljubljen’ još kao student. Želim i publici da uživa kao što smo uživali mi radeći predstavu”, rekao je Aljić, a Hamzić je podsjetila da je prosječna plata u BiH 500-600 KM, dok dom za stare i nemoćne osobe košta oko 1200 KM mjesečno. “Nadam se da će ova predstava pomoći da društvo obrati pažnju na stariju populaciju”, rekla je Hamzić.

Direktor Narodnog pozorišta Mostar Almir Mujkanović ponosan je zbog još jedne premijere u NPM-u, treće u tekućoj sezoni. Nakon četiri godine premijera u “Studiju 64”, i to po tekstu umjetničkog direktora NPM-a, “a nije mala stvar preuzeti odgovornost za vođenje cijelog procesa predstave”.

“To je jedna snažna i kvalitetna priča, s kojom se mi sigurno možemo predstaviti bilo gdje vrlo uspješno. Uz niz programa i aktivnosti, među kojima je i organizacija festivala ‘Mostarska liska’, značajno utječemo na kulturni život Mostara i zauzimamo visoko mjesto u kulturnom životu Bosne i Hercegovine, mjesto koje nam je nekada i pripadalo”, rekao je Mujkanović.

Prva repriza predstave “Neće biti smak svijeta” je u subotu, 24. 03. u 20 sati. S obzirom na ograničen broj mjesta u “Studiju 64”, ulaz na premijeru je moguć samo uz pozivnicu, a za prvu reprizu ulaznice su u prodaji na blagajni Narodnog pozorišta Mostar po cijeni od 10 KM.

Tekst Adnana Lugonića iz afiše predstave: “Ukucajte na Googlu ‘smak svijeta’ i sigurno ćete naći neku vijest koja vrlo pouzdano tvrdi kako će baš taj dan biti smak svijeta. Naći će se tu i izjava nekog naučnika koji će nam objasniti razloge tog kraja, a za one kojima je nauka strana i koji ne vjeruju naučnim mjerilima ni kada su u pitanju mnogo egzaktnije stvari, pronaći će se neko proračnostvo nekog davnog im pretka koji je u svojim bogomdanim vizijama vidio naš kraj na taj dan. A vjerovatno tog dana, kada je on bio ospjednut vizijama, dešavao se smak svijeta nekog drugog proroka, a i taj drugi se bavio svojim vizijama smaka na dan kada je neki treći prorok davno prije njega zakazao svoj smak svijeta. Tim slijedom bismo došli do zaključka da je svijet konstantno na svom kraju, ali eto nekako uspijeva da preživi. I životari tako svijet dan za danom, i to njegovo životarenje najbolje znamo mi koji jednako preživljavamo zajedno s tim svijetom, a opet daleko od svijeta u nekoj Bosni i Hercgovini koja kao da je zaglavila u smaku, tj. mraku. Pod okriljem tog smaka se dešava i ova drama, odnosno predstava. Čim je tu drama, znači da se likovi baš previše i osvrću na taj smak, već se bave sobom, kranje sebično, kao da će svijeta uvijek biti. Našem proroku koji sluti kraj neće vjerovati oni orijentisani ka nauci, ali hoće oni koji vjeruju jurodivima. I mi koji svakodnevno preživljavamo višestruke smakove, sumnjamo da će biti tog konačno smaka svijeta, ali ne možemo biti sigurni – smak je uvijek tu negdje. Jer taj konačni se ogleda u malim svakodnevnim. I poslije svakog takvog malog smaka, na kraju dana, ostaje mala nada da će se svijet podići i riješiti svih strahova, a naročito onoga o svom kraju. Tako i likovi u ovoj drami, pod neprekidnom prijetnjom konačnog kraha svijeta, pokušavaju da spase i obnove svoj – onaj koji se dešava između četiri zida, za trepezarijskim stolom”.