Predstava o hercegovačkom velikanu fra Didaku Bntiću

Povezani članci

• Pozitivne reakcije sa svih strana: ‘Rijeka kao grad sad konačno može nešto ponuditi svijetu’
• Gorčin Dizdar: Umjesto polemike
• Slavo Kukić: Zastrašivanje kao temelj etnofašističkoga orgijanja
• ŠANTIĆEV FESTIVAL DJECE PJESNIKA 2017.
• Praljak popio otrov: ‘Kamo sreće da je to uradio ’93’
• “POBUNJENIK M.K.“ GOST 2. INTERNACIONALNOG TEATARSKOG FESTIVALA BALKANSKIH ZEMALJA U BURSI

Za godišnjicu rođenja franjevca i jednog od najvećih ljudskih veličina Hercegovine fra Didaka Buntića, 9. listopada Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru pripremilo je dokumentarno-glazbeni pastoral „Didak – svjetlost Hercegovine“ koji je napisao fra Šimun Šito Ćorić, a u režiji Ivana Lea Leme. Ranije je u ovoj kazališnoj kući rađena predstava slične tematike, „U godinama gladi“ po tekstu fra Ante Marića, no o karizmatičnoj ličnosti fra Didaka treba iznova podsjećati pogotovo u vremenu kada jedne takve slične osobite pojave u našem društvu nema.

Fra Didak Buntić je obilježio razdoblje kada je Hercegovini bilo izuzetno teško. Prvi svjetski rat nije odnosio živote samo na ratištima, već je obični puk umirao od gladi i bolesti. Hercegovina je posebno bila pogođena glađu pa se pokrenula akcija spašavanja djece predvođena fra Didakom u kojoj se pretpostavlja da je spašeno 24.000 djece, od toga oko 5 – 6 tisuća pravoslavne i oko 300 muslimanske djece. Svi oni su prevezeni u Slavoniju.

„Vodio je računa da u Slavoniji pravoslavna djeca idu u pravoslavne obitelji kako ne bi imala problema u svom daljnjem vjerskom odgoju. Tražio je da muslimanska djeca ostanu zajedno te se zalagao da im se ne daje vjerski zabranjena hrana. Osnivao im je mjesne škole, odnosno mektebe jer u Slavoniji nije bilo džamija. U tome i jeste njegova stvarna veličina. On jeste bio i prosvjetitelj i graditelj, a po mnogim razmišljanjima i revolucionar, ali je život posvetio nadasve hercegovačkom puku kojemu je služio do kraja života“, kaže nam Robert Pehar koji sudjeluje u ovom pastoralu o fra Didaku.

Ne treba zaboraviti da je ovaj „otac sirotinje“, kako su ga zvali u narodu, u tom vremenu inzistirao da ženska djeca idu u školu te da žene moraju biti pismene. „Majka mora biti prvi učitelj svoga poroda pa nitko ne može to nadomjestiti“, govorio je i za to se zalagao. Zanatlije iz Dalmacije dolazile su na njegov poziv i poučavale lokalno stanovništvo kamenoklesarstvu, a voćke danas uspijevaju u Hercegovini jer ih je on jednom donio i oplemenio, a u svemu tome je sam sudjelovao.

„Ipak, boljela ga je apsolutna neravnopravnost hrvatskoga naroda u velikim zajednicama. On na svoj način nudi ključ i rješenja pa ostaje zaista gorak okus u ustima da neke stvari ni danas nismo riješili, i to upravo ono na što je i on upozoravao. Razmišljajući o njemu, tužno je da u ovom vremenu nemamo tako velikog čovjeka kojega bismo slijedili. Sam je govorio da našem narodu nema druge nego kao Izraelcima u pustinji slijediti Mojsijev štap, a to sve u smislu vjerovanja i optimizma kojega mu nikada nije nedostajalo“, kaže Pehar.

Adaptaciju i dramaturgiju sačinio je Dragan Komadina, scenografiju potpisuje Vesna Režić, glazbeni urednik je Igor TatarevIć, a autor videa Slaven Marinčić. U ovome pastoralu, osim Roberta Pehara, sudjeluju Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Ilija Pujić, Ivan Prskalo, Mustafa Stupac, Mario Bošnjak, Marijo Bevanda, Ivana Duvnjak, Marko Palameta i Petar Jozić, a svoj je glas „posudio“ i Nedžad Maksumić.

Koproducent ovog projekta je HKUD „Didak“ iz župe Gradnići, a repriza će u HNK Mostar biti početkom studenoga.