ENG
Obmanama javnosti, niste na Božijem putu
Autor/ica 👤Mr Milan Jovičić
Povezani članci
U ime Boga, Sv. Trojice i svih inih svetaca, grijeh je obmanjivati javnost. Neistinama i lažima se služiti, niste nikako na Božijem putu. Svi su izgledi, prema informativnom fašističkom receptu Gebelsa, da li težite da se vaše laži vremenom transformišu u istinite tvrdnje, što je dio licemjerne i demagoške ideologije i mitologije, tradicionalne vanzemaljske i nebeske naravi, naših crkvenih vjerodostojnika.
Upravo, ovih dana, na pojedinim portalima čitam i sljedeće: „Paroh Krulj na čelu mostarske Prosvjete„
Kako dalje piše, na izbornoj skupštini Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ Gradski odbor Mostar za novog predsjednika izabrao je mostarskog paroha Radivoja Krulja, a novinarku, Sanju Bjelicu Šagovnović za potpredsjednicu. Nadalje, redovna izborna skupština održana je u Vladičanskom dvoru u Mostaru.
Članovi Prosvjete u Vladičanskom dvoru u Mostaru
Mentori, Dodik, Čović i Vladika Grigorije
U Nadzorni odbor izabrani su Milena Komlen, Šemsudin Zlatko Serdarević i Goran Sudar.
Svakako, pozitivna okolnost je, da se u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio i svojim djelovanjem na planu, licemjerno-demagoške novokomponovane rašomonijade na temu bratstva i jedinstva, kao član Nadzornog odbora i Šemsudin Zlatko Serdarević.
Univerzalni borac za „bratstvo i jedinstvo„ Šemsudin Zlatko Serdarević
Kao veliki Srbin, veći i od Vladike Grigorija, kao veliki Hrvat veći i od biskupa Ratka Perića i kao veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića, bar tako nastupa i deklariše se u svim svojim aktivnostima, dobro im je došao i poželimo im zajednički propagandni uspjeh.
Na skupštini, paroh Krulj, kako to prenose prisutni, sa medom i mlijekom preko usana, poručio je prisutnima:
„Da su mostarski Srbi i osnivači „Prosvjete“, zlatnim slovima pisali istoriju i kulturu tog grada. Trudićemo se da budemo dostojni nasljednici i da vratimo duh srpske kulture u grad na Neretvi“/ završen citat /.
Ništa neobično, vozovi bi i dalje mirno prolazili, kada bi u svemu ovome događaju i ležala prava istina.
Međutim, javnost treba da zna, gdje je prava istina. Kako kaže latinska „Veritas amare est„/ Istina je bolna /, ali se mora saznati, a kako veli filozof Platon:
„Niko nije toliko mrzak ljudima, kao onaj koji govori istinu.„
Prije svega,apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti„, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti„, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od Paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste „Prosvjete„ sa Pala.
U kontinuitetu, nastavlja se primjena iste ove ideologije, sada u duhu Dodika i njegove „dodikovštine„ u saradnji sa Crkvom, bolje reći Vladikom Grigorijem i njegovih saradnika. Naime, njihovim povratkom u grad Mostar, u postdejtonskom periodu, isti je sve nas Srbe u gradu, kao i u Federaciji, u duhu stavova i njihovog mentora, guslara iz Laktaša, zvaničko svrstao u red tzv „rezervnih„ Srba. Svi Srbi i srpsko, što je i bilo u gradu i aktivno djelovalo u cjelini društvenog života, apsolutno je ignorisano, što znači da se njihovim povratkom i sve ponovo rađa i nastaje, u ovome gradu. Tako oni i formiraju, svoju crkvenu „Prosvjetu„, pored već postojeće SPKD „Prosvjeta„.
Iskonsko, istinito i pravo postojanje SPKD „Prosvjeta„ datira od njenog formiranja 1902. godine, sa sjedištem u Ćorovića kući u Mostaru. Njeno djelovanje je posvećeno očuvanju svih vrijednosti srpske kulture, prosvjetne djelatnosti, ekonomskog statusa srpskog stanovništva, socijalnom politikom, svih oblika naučno istraživačkog rada i istorijskih činjenica, ne samo grada Mostara već i cijele Hercegovine.
Logo „SPKD Prosvjeta” i Ćorovića kuća u Mostaru
Tokom svog postojanja, ”Prosvjeta” je, čak četiri puta, privremeno prestajala sa radom: za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, 1948. i 1992. godine na današnjem prostoru FBiH. U toku agresije na naš grad, sa istoka i zapada, godine 1994, dakle u jeku rata, ova SPKD „Prosvjeta” ponovo oživljava, upravo zahvaljujući djelovanju naših „rezervnih„ Srba, na čelu sa pok. Ratkom Pejanovićem i saradnicima.
U toku jednostoljetnog trajanja, od one početne i daleke 1902. godine, kroz tri rata, u vremenima vunenog mira i u tragičnim časovima, društvo SPKD ”Prosvjeta” bilo je uvijek na sudbinskoj liniji svoga naroda. Vrata ovoga društva uvijek su bila otvorena i za pripadnike ostalih nacionalnih zajednica u BiH, što je ”Prosvjetu” činilo još jačom, sadržajnijom i funkcionalnijom.
Spomenik pjesnika Alekse Šantića
U ovoj kući Ćorovića, poznati mostarski pjesnik Aleksa Šantić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, proveo je posljednje godina svoga života. Tu se nalazi i Šantićeva memorijalna soba sa bibliotekom koja čuva njegove vrijedne rukopise. Mostar se sjeća svoga pjesnika i kroz organizaciju “Šantićevih večeri poezije”, događaja kojem stanovništvo posvećuje posebnu pažnju i koje se organizara već dvadeset tri godine u kontinuitetu, u organizaciji, upravo ove SPKD „Prosvjeta„, koja je jedina nasljednik i tradicionalni čuvar tekovina ove institucije, od njenog osnivanja, do današnjih dana.
Dakle, dok su ovi isti „dodikovci„ i njihovi sunarodnjaci, odlepršali negdje na istok ili su se neki od njih nalazili i po okolnim brdima Podveležja ili Čobanovog polja, sa lansiranjem obilja granata na ovaj naš grad i njegovo stanovništvo, dotle su se tzv „rezervni„ Srbi u gradu, zajedno sa pok. Ratkom Pejanovićem, Obrenom Lozom, Milanom Jovičićem, pok. Radmilom Bracom Andrićem, pok. Ristom Pudarom, Fraderikom Vasićem i inim drugim Srbima, istinski i intezivno uključili u sve društvene aktivnosti, na spašavanju, što se dalo spasiti. Brinuli smo se i o SPKD „Prosvjeta“, o pravoslavnom groblju u Bjelušinama i njegovom uređenju, o izvršenju mnogih nužnih obreda za naše sunarodnjake, a posebno na aktivnostima povratka u grad naših sunarodnjaka.
Od Dejtona i prvim gradskim izborima za Gradsko vijeće grada Mostara, na zajedničkoj građanskoj listi, za jedinstveni Mostar, sa našim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, dali smo i neposredni cjeloviti doprinos sa šestoricom naših vijećnika, kao i izborom pok. Ratka, kao i Milana, za pozicije Predsjednika/ potpredsjednika Gradskog vijeća grada Mostara.
Uspjeli smo, zajednički sa našim gradonačelnikom Hamdijom Jahićem, neposredno da učestvujemo u izradi i povratku u Mostar uništenog spomenika, skulpture, našeg Alekse Šantića. Lično smo i neposredno odlazili u posjetu ateljeu umjetnika kipara u Beogradu, koji je radio skulpturu, našeg Alekse.
Odlazili smo, neposredno u Nevesinje, Gacko, Bileće i Trebinje, na susrete i razgovore sa našim izbjeglim sugrađanima, u cilju njihove pripreme za povratak u svoj i naš grad Mostar, svakako u zajednici sa međunarodnim faktorima i domaćom upravom.
Svakako su brojne bile i mnoge druge aktivnosti, nas, malobrojnih Srba, koji smo ostali u svome gradu, sa komšijama i susjedima, bili izloženi i mnogim nedaćama, jer u tim vremenima i nije lako bilo normalnim građanima, posebno pravoslavcem, u ovome gradu.
Međutim, već zakašnjelim povratkom Vladike u grad i njegovih saradnika, koji su se trebali i ranije vratiti i stati na čelo svoje prognaničke populacije, ali su odmah našli za shodno da ignorišu i anatemišu sve nas, svoje sunarodnjake, kao neke „rezervne„ Srbe i sve pozitivno što smo činili i radili u vrijeme agresije, za potrebe i dobro naših sunarodnjaka, što je bio jasan dokaz, da su u izbjeglištvu bili nadojeni ideologijom svojih mentora, do Dodika i „dodikovaca„. Nisu izmjenili i prilagodili svoje memorijske čipove i saznali realnu percepciju svih prethodnih događanja, u ovome njihovom gradu i širim prostorima, kako bi se i normalno prilagodili našim realnim prilikama, novog zajedničkog suživota.
Sada se i kite tuđim cvijećem, svojataju i mostarsku „Prosvjetu“ i Aleksu Šantića i njegove susrete i večeri, osvojili bi i još neosvojenu tvrđavu, sjedište iskonske i jedne i jedine, SPKD „Prosvjete“ u Ćorovića kući. Eleminisali bi i postojeće, veoma agilno rukovodstvo SPKD „Prosvjete“, sa Goranom Kosanićem i saradnicima, kako bi se domogli i ove posljednje vrijednosti, našeg vjekovnog dobra i sadržaja.
Do tada, neka se drže Vladičinog dvora, koji pod svoje svodove drži i „dodikovce„ i njihovu kancelariju, kao konzulat Republike Srbije, kako bi što uspješnije djelovali u cilju realizacije, nakana sopstvenog velikosrpstva u gradu Mostaru.
Totalno su razgolitili i svoje namjere i svoju politiku, kao recidive nezavršenog scenarija iz ideologije svoga psihijatra, te njegovog nasljednika i guslara iz Laktaša.
Upravo, kako to i reče, neki njihov samoproglašeni koordinator, zvani Golo, u emisiji „Ludovanje”, kod jezikoslovca i glasnogovornika, njihovog Veselina Gatala i tvorca „gatalice„, reče lude konstatacije i suludo se povrati u Mostar; „U Mostaru se brani Republika Srpska, te da je Mostar dao nekih 230 poginulih boraca, jasno Srba, za Republiku Srpsku“/ završen citat /.
Pri tome je zaboravio, taj isti Golo, da istakne i njihovo djelovanje, ne na Srebrenici i inim jamama, već neposredno na našem mostarskom Uborku, gdje su mu sunarodnjaci ostavili iza sebe pobijene, preko stotinjak nevinih komšija i susjeda, kojima uvijek i na svakom mjestu treba ukazati poštovanje i sopstveni sram i kajanje, u ime svoga srpskoga roda.
Zaboravili su oni i na cca 1000 srpskih radnika, kojima su uskraćena i sva ljudska prava u mostarskim firmama, od strane ustaško nacionalističke HDZ stranke, sa ulaznim grafitnim parolama; „Srbima i psima ulaz je zabranjen„, dok njihov mentor i guslar Milorad Dodik, sa svojim pajdašem i jaranom Draganom Čovićem ostvaruje dogovore, o očuvanju sospstvene genocidne tvorevine Republike Srpske i uspostave ponovne, iste takve tvorevine Herceg Bosne.
Fućka li se, fućkaća, pjevaču i guslaru Mići, koji je svojim kriminalnim radnjama obezbijedio svoju vilu na Dedinju i brojne stanove, a pasoš Republike Srbije, mu je pri ruci, zlu netrebalo da na vrijeme klizne u svoju rezervnu domovinu.
Dakle, isti ovi mostarski Srbi, „dodikovci„ nažalost i nisu svjesni, da sopstvenim umom i razumom, svojim snagama rade na ostvarivanju konstitutivnosti, koja ništa ne znači, ali ravnopravnosti svakako, u ovome gradu, okrenuti su kao pijetao na odžacima naših dimnjaka, ka Banja Luci i njihovim kriminalcima na vlasti.
Ovakvim svojim ponašanjem i stavovima, kao neki predstavnici Srba u gradu Mostaru, po onoj narodnoj: „Da Bog da kćeri da te aga uzme, …rekao bih dok te „dodikovci„ predstavljaju„,
Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / Bosanski Srbin /
Autor/ica 👤Mr Milan Jovičić
