Kantonalni Sud u Mostaru: Naknada štete zbog klevete Edisu Mušiću

Povezani članci

• Ozbiljan rast novozaraženih u Hercegovini: 43 u Mostaru, 12 u Čitluku, 5 u Neumu
• Predsjedniče, liječite se!
• Mrzitelj iz Čemerike
• Riječi Ante Pavelića tresu Hrvatsku
• Čović i HDZ ni ove godine nisu dopustili Mostarcima da biraju
• ODLAZE MI PRIJATELJI

foto: Mostar.live

BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

HERCEGOVAČKO NERETVANSKI KANTON

KANTONALNI  SUD U MOSTARU

Broj:  58 0 P 203280 19 Gž

Mostar, 18.5.2023. godine

            Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću koje čine sudije: Jesenka Bašić, kao predsjednica vijeća, Elis Sultanić i Majna Lovrić, kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Edisa Mušića, Potoci b.b., Mostar, zastupan po punomoćnici Saneli Dautbegović, advokatu iz Zenice, Ulica Crkvice 54 A2 protiv tuženih: 1. Udruženje “Centar za kritičko mišljenje Mostar”, Braće Lakišića 18 Mostar, 2. Štefice Galić, Braće Ševa br 2, Mostar i 3. Predraga Blagovčanina, Paromlinska 3, Sarajevo, Novo Sarajevo, svi zastupani po punomoćnici Aidi Husić, advokatu iz Banovića, Željeznička broj 3, radi: utvrđenja i klevete, v.sp. 7.000,00 KM, odlučujući po žalbama tužitelja i tuženih na presudu Općinskog suda u Mostaru broj: 58 0 P 203280 18 P od 29.10.2019. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 18.5.2023. godine donio je

P R E S U D U 

             Žalba tužitelja se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava, na način da se  utvrđuje da su tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji u tekstu „Koga čuvaju „Unutrašnji organi“: poredak ili kriminal?“ objavljenom dana 23.05.2018. godine na internet portalu tačno. net povrijedili čast i ugled tužitelja.

            Nalaže se tuženima da solidarno, na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, isplate tužitelju iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22.8.2018. godine pa do isplate te da o svom trošku objave ovu presudu  na portalu “tačno.net”, sve u roku od 30 dana od prijema presude.

            Obavezuju se tuženi solidarno na ime parničnih troškova isplatiti tužitelju  iznos od 1.445,50 KM u roku od 30 dana od prijema presude.

                                                               O b r a z l o ž e nj e 

            Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

             „UTVRĐUJE SE  da su tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji u tekstu „Koga čuvaju „Unutrašnji organi“: poredak ili kriminal?“ objavljenom dana 23.05.2018. godine na internet portalu tačno. net povrijedili čast i ugled tužitelja.

NALAŽE SE tuženima da solidarno, na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, isplate tužitelju iznos od 7.000, 00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.05.2018. godine pa do isplate.

NALAŽE SE tuženima da o svom trošku objave ovu presudu, po njenoj pravosnažnosti,  na portalu Tačno.net.

NALAŽE SE tuženima da solidarno, tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, a sve prednje u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.“

Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 160,00 KM, a sve u roku od 30 dana.

Tužitelj pobija prvostepenu presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom člana 208. Zakona o parničnom postupku ( ZPP ). U žalbi, u bitnom navodi da tuženi prilikom objave spornog teksta nisu postupao dobronamjerno, da su objavili tekst iako nisu dobili odgovor po zahtjevu za pristup informacijama od Tužiteljstva BiH i MUP-a HNK, da je informacija MUP HNK na kojoj je zasnovan sporni tekst sačinjena i dostavljena Tužiteljstvu BiH na postupanje tri godine prije objave teksta. Smatra da tužitelj nije javna ličnost i da ne postoji javni interes u objavljivanju teksta o mogućim kriminalnim aktivnostima zaposlenika MUP-a. Osporava činjenična utvrđenja prvostepenog suda ( ne sva ), jer je na tuženom teret dokazivanja tačnosti određenih tvrdnji iz Informacije MUP HNK te ističe da obrazloženje presude nema elemente propisane odredbom člana 191. stav 1. i 4. ZPP-a, radi čega se ne može ispitati. Zbog svega navedenog predlaže da se žalba usvoji i prvostepena presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji ili da se ista ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz naknadu parničnih troškova.

Tuženi pobijaju žalbom odluku o troškovima postupka jer smatraju da prvostepeni sud nije preuzeo sav sadržaj završne riječi tuženika koju je dostavio na USB mediju, a koja je sadržavala i opredijeljen zahtjev za isplatu troškova postupka. Predlaže da se žalba usvoji i rješenje o troškovima preinači ili da se isto ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o troškovima postupka.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu sa prijedlogom da se ista odbije. Tuženi nisu podnijeli odgovor na žalbu tužitelja.

Ispitujući prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda i u skladu sa čl. 221. Zakona o parničnom postupku^[1] (dalje: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude, zbog sljedećeg:

            U ovom postupku, tužitelj traži da sud utvrdi da su tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji u tekstu „Koga čuvaju „Unutrašnji organi“: poredak ili kriminal?“ objavljenom dana 23.05.2018. godine na internet portalu tačno. net povrijedili njegovu čast i ugled te da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 7.000, 00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.05.2018. godine pa do isplate, da o svom trošku objave ovu presudu, po njenoj pravosnažnosti,  na portalu tačno.net. i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, a sve prednje u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.“

            Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je dana 23.05.2018. godine na portalu “tačno.net”, trećetuženi objavio tekst pod naslovom „Koga čuvaju „unutrašnji organi“: poredak ili kriminal“. Prvotuženi je osnivač navedenog portala, a drugotužena njegova glavna i odgovorna urednica te da aktivna i pasivna legitimacija nisu sporne. U navedenom tekstu tuženi su naveli da su u posjedu zvaničnih dokumenata MUP-a HNK a koji su 2015. godine predati Tužilaštvu BiH, te Službenih zabilješki Granične policije BiH o navodnim kriminalnim aktivnostima inspektora MUP-a HNK Edisa Mušića. U objavljenom tekstu izneseni su i navodi za koje tužitelj nalazi da predstavljaju klevetu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti klevete i to:

• da se Edis Mušić već godinama sumnjiči da vrši usluge sigurnijeg prevoza nelegalnih roba i supstanci te obzirom na poziciju na kojoj se nalazi sprečava kontrolu radi vlastite materijalne koristi.
• da je sa policijskim službenikom Jusufom Abazom i Goranom Spajićem krijumčario cigarete iz BiH u R Hrvatsku, a da je s njima povezan i Mirjan Brkić iz Ljubuškog , koji je 2011. godine uhapšen sa još 14 osoba u akciji „Rabi“ zbog sumnje da su se bavili nedozvoljenom trgovinom drogom i cigaretama. Policija je u toj akciji zaplijenila 5,5 kg marihuane i 3.599 šteka cigareta Marlboro. Brkić je prema natpisima medija danas jedan od vlasnika kladionice Williams a u njegovom posjedu je i nekoliko poslovnih objekata u Makarskoj.
• da je dojavio informacije o pretresima Soldo Marku, koji se aktivno bavi krijumčarenjem cigareta i prometa opojnih droga.
• da je Soldo Marko Mušiću dao 15.000,00 Eura koje je Mušić čuvao u svojoj kući sve dok Soldo nije bio siguran da on nije dio istrage FUP – a nakon čega Mušić vraća pare.
• da nedugo nakon toga Soldo poklanja Mušiću vozilo Golf II, koje Mušić prodaje trećem licu.
• da se Edis Mušić dovodi u vezu i sa „prepakiranjem“ vozila te se u tom kontekstu spominje krađa vozila Golf IV u Zagrebu, da je Edis Mušić preuzeo vozilo od izvjesne braće Čović, pripadnika automafije, te sa Ibricom Trnovcem rastavljao automobil a dijelove montirao na drugo razbijeno vozilo i preprodao.
• da se Edis Mušić dovodi u vezu sa policijskim službenikom Granične policije Arminom Torlom koji je u akciji „Tref2“ uhapšen 2014. godine, te obzirom na rodbinske veze Torlo Armina, Mušić urgirao kod Žarka Lakete tadašnjeg pomoćnika direktora Granične policije, a sadašnjeg načelnika CJB Trebinje da unaprijedi Torlu.
• da je Mušić sređivao saobraćajne kazne te osiguravao nesmetan prolaz kamiona preko granice.
• da je u periodu prikupljanja obavještajnih informacija i dokaza koji se odnose na inkriminirajuće ponašanje i djelovanje policajca Edisa Mušića, direktno telefonom prema tadašnjem komesaru Amiru Begiću intervenisano od strane Sadika Ahmetovića, u tom periodu ministar sigurnosti BiH da se istraga obustavi.
• da je Edis Mušić preko svog prijatelja Zijata Mušića, zastupnika u Kantonalnoj skupštini HNK i predsjednika su skupštinske komisije za izbor i nadzor rada Komesara vršio pritisak da se na poziciju Komandira PS BS PU imenuje Edis Mušić.
• da su se 06.11.2014. godine u restoranu tržnog centra Mepas sreli ministar MUP-a Slađan Bevanda, tadašnji savjetnik ministra Dragan Kolobara, Zijat Mušić, Ilija Lasić, te Edis Mušić i da nakon tog sastanka kreću smjene u PU Mostar.
• da su službeni akti MUP-a HNK koji su u posjedu portala tačno.net predati tužilaštvu BiH dana 10.02.2015. godine.

            Nadalje je prvostepeni sud utvrdio da da su tuženi putem svojih izvora dobili Informacije Uprave policije-Sektora kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-Neretvanskog kantona broj: 02-02/13-16/15 od 10.02.2015 godine i propratni akt Sektora kriminalističke policije MUP-a HNK broj 02-02/3-16/15 od 10.02.2015, oznake „TAJNO“,  da popratni akt ne sadrži potpis, niti pečat, dok akt broj 02-02/13-16/15 od 10.02.2015. godine sadrži potpis Ramiza Husića i pečat.

– da su ovi akti evidentirani u knjigama izlazne interne pošte za 2015. godinu i knjizi evidencija službenih zabilješki za 2015. godinu ali se ovi akti ne nalaze u arhivi Sektora kriminalističke policije.

– da su se tuženi prije objave teksta obratili Tužilaštvu BiH, radi pristupa informaciji i to 02.04.2018. godine , te da na isti nisu dobili odgovor.

– da se trećetuženi putem maila od 10.05.2018. godine, obratio ministru MUP-a HNK Slađanu Bevandi, a vezano za spornu Informaciju te  da je Slađan Bevanda tuženom dana 23.05.2018. godine dostavio odgovor u kom je naveo da detalji bilo koje prijave zbog interesa istrage ne može komentarisati.

– da su tuženi prije objave teksta kontaktirali Zijata Mušića, što su naveli u samom tekstu, Sadika Ahmetovića, čiji je demant objavljen u samom tekstu i tužitelja Edisa Mušića, a što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu.

– da je tužitelj zbog objave teksta bio uznemiren , da je imao poteškoće pri radu, da je zbog objave teksta patila njegova porodica u kom dijelu je sud u cijelosti poklonio vjeru njegovom iskazu.

– da je tužitelj odlikovani policajac sa dugogodišnjim iskustvom, a o čemu je svjedočio i njegov nadređeni Ismet Omerika čijem iskazu je sud u cijelosti poklonio vjeru.

– da tuženi lično ne poznaju tužitelja niti on poznaje tužene te da nije bilo razloga da sporni tekst objave namjerno s ciljem da pričine štetu tužitelju.

– da objavljeni tekst ne predstavlja vrijednosni sud tuženih već se radi o iznošenju činjenica koje se temelje na dobivenim dokumentima iz MUP-a HNK.

            Cijeneći sadržinu spornog teksta u kojoj se navodi da je tužitelj kao pripadnik MUP-HNK navodno vršio kriminalne radnje, prvostepeni sud nalazi da postoji javni interes da se javnost obavijesti o mogućim kriminalnim aktivnostima djelatnika MUP-a, jer je to tema koja bez sumnje zaslužuje pažnju javnosti. Tuženi se dugi niz godina bave stanjem u MUP-u HNK, kojim se pored tuženog bave i pišu i drugi mediji. Dugi niz godina MUP funkcioniše bez izabranih organa, komesara, o čemu su pisali brojni mediji. U spornom tekstu su u bitnom prenesene činjenice dobijene iz Informacije Sektora kriminalističke policije MUP-a HNK broj 02-02/3-16/15 od 10.02.2015, oznake „TAJNO“, te je u samom tekstu napisano “navodne kriminalne aktivnosti….Edisa Mušića”, čime se tuženi ograđuju. Ova Informacija je za tužene predstavljala vjerodostojan dokument MUP HNK, protokolisana je u knjizi “Evidencije službenih zabilješki” za 2015. godinu jednako kao i akt upućen Tužiteljstvu BiH povodom iste, a što je potvrđeno dopisom MUP-a HNK Mostar broj: 02-02/3-1-04-34-157/18 od 10.07.2019. godine radi čega tuženi nisu imali razloga da ne povjeruju njenom sadržaju. Dostavljanje informacije Tužiteljstvu BiH je potvrdio Načelnik sektora kriminalističke policije Ramiz Husić. Tuženi je prije objavljivanja teksta kontaktirao i tražio izjavu od tužitelja, koji istu nije dao jer nije za to imao dozvolu od komesara policije Ilije Lasića. Zatim je kontaktirao i Mušić Zijata, ministra MUP-a HNK Slađana Bevandu, bivšeg glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Gorana Salihovića, od kojih nije dobio nikakve izjave te od Tužiteljstva BiH, od kojeg nisu dobili odgovor da li je pokrenuta istraga na temelju navedene Informacije.

            Nesumnjivo je da je tužitelj bio izložen pritisku zbog objave spornog teksta, ali interes javnosti u konkretnom slučaju bio je iznad interesa pojedinca, odnosno tužitelja koji kao javna ličnost, visokorangirani policajac ( Inspektor za saobraćaj u MUP HNK ) mora biti spreman na znatno veći prag tolerancije kada su njegove riječi ili djela u pitanju.

            Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da su se tuženi ponašali u dobroj vjeri i prema profesionalnim standardima jer su sporni tekst sačinili na temelju vjerodostojne dokumentacije, provjerene iz više izvora, a da tužitelj nije dokazao da je sporni tekst neistinit, da je isti plaćen i naručen da bi se tužitelju nanijela šteta,  jer na ovu okolnost nije predložio dokaze. Stoga, po stavu prvostepenog suda, nema povrede odredbe člana 7. st.1. tačka. a)  Zakona o zaštiti od klevete, da ne postoji kleveta, pa samim tim ne postoje ni šteta ni odgovornost tuženika za naknadu štete, radi čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

            Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da se tekst kojim se ukazuje da u redovima MUP-a HNK i drugih policijskih struktura u Bosni i Hercegovini postoje policijski službenici koji čine krivična djela ili se ponašaju na način koji je suprotan njihovoj ulozi službenika koji provode zakone i druge propise odgovarajućih nivoa vlasti, jeste od javnog interesa. Nadalje, po odredbi člana 23. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, policija obavlja upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose naročito na: zaštitu života i lične bezbjednosti ljudi, zaštitu imovine, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hapšenje izvršioca krivičnih djela i njihovo privođenje nadležnim tijelima u slučajevima kada to nije u nadležnosti sudske policije, održavanje javnog reda i mira, obavljanje kriminalističko-tehničkih poslova, bezbjednost, kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima, kretanje i boravak stranaca i zaštitu određenih lica. Otuda, javnost mora biti upoznata o postojanju takvih pojedinaca i njihovim nečasnim i nezakonitim postupcima, jer je vitalna uloga štampe ( i drugih medija ) da budu čuvari javnosti i otkrivaju informacije koje bi inače ostale skrivene, a opisani postupci nekažnjeni.

            Ovaj sud prihvata kao pravilno utvrđenu i činjenicu da je tužitelj, kao policijski službenik javna ličnost, što proizilazi iz odredbe člana 4. stav 1. tačka b i c. Zakona o zaštiti od klevete, koje propisuju da je javni organ – organ odnosno pravno lice u F BiH, između ostalog, organ izvršne vlasti, a javni službenik je svaka osoba koja je zaposlena u javnom organu. MUP HNK je organ  koji je pod kontrolom izvršne vlasti, jer je članom 19.b) stav 1. i 2. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK propisano da pod sveobuhvatnim nadzorom ministra unutrašnjih poslova, komesar policije rukovodi svim policijskim operacijama u skladu sa Zakonom. Komesar policije rukovodi i nadzire sve policijske aktivnosti vezane za javnu bezbjednost građana, sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela. Komesara policije po članu 19.g) Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, bira Vlada HNK. Nadalje, po članu 22. stav 1. i 2. istog Zakona, poslove i zadatke javne bezbjednosti u Kantonu obavlja policija koja djeluje u skladu sa odredbama ovog Zakona i pisanim propisima i naredbama koje Ministarstvo donese u skladu sa Ustavom i zakonima Kantona, Federacije i Bosne i Hercegovine.

            Prvostepeni sud je pravilno utvrdio i da objavljeni tekst ne predstavlja vrijednosni sud tuženih, već da se odnosi na činjenične tvrdnje kao i da je tuženi podatke o činjeničnim tvrdnjama dobio iz više policijskih izvora, među kojima i načelnika sektora kriminalističke policije HNK, Ramiza Hasića, koji je potvrdio da je Informacija od 10.02.2015. godine koja sadrži nezakonite radnje tužitelja proslijeđena Tužiteljstvu BiH, te je otuda imao razloga vjerovati u vjerodostojnost Informacije, tim prije što je podatak o zaprimanju Informacije u Tužiteljstvo BiH dobio upravo od izvora iz Tužiteljstva. U tekstu su navedene konkretne činjenice o nezakonitim radnjama tužitelja i njegovom ponašanju suprotnom onome koje se očekuje od policijskog službenika, sa jasnim okolnostima i vremenom dešavanja te uključenim osobama. Ove činjenice su dobijene metodama policijskog rada, informacija o njima je dostavljena Tužiteljstvu BiH, koje je iste trebalo provjeriti i utvrditi da li iste sadrže obilježja krivičnih djela.

            Sporno izražavanje se odnosilo na profesionalni segment tužiteljevog rada, tačnije na nečasno i nezakonito postupanje njega kao policijskog službenika, a ne na njegov privatni život i da tužitelj kao javna ličnost, visokorangirani policajac ( Inspektor za saobraćaj u MUP HNK ) mora biti spreman na znatno veći prag tolerancije kada su njegove riječi ili djela u pitanju.

            Prvostepeni sud je pravilno naveo da u tužbama za naknadu štete zbog klevete treba pronaći balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiteljevog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

            Kod utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno  pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

            U predmetima kojima se traži naknada štete zbog klevete uzima se u obzir slijedeće: da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju, da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelomično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li su prenositelji informacije postupali u dobroj vjeri?

            Praksa Evropskog suda, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle “u dobroj namjeri” kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide.

            Prvostepeni sud u konkretnom slučaju, nije cijenio da je Informacija Sektora kriminalističke policije na temelju koje je napisan i objavljen sporni tekst, sačinjena 10.02.2015. godine, a da je sporni tekst objavljen 23.5.2018. godine, dakle nakon više od 3 godine od sačinjavanja Informacije. Tuženi Predrag Blagovčanin i svjedok Amer Bahtijar ( čije je izjave prihvatio prvostepeni sud, pa ih i ovaj sud prihvata ) su saglasno izjavili da su podatke o Informaciji dobili od izvora iz Tužiteljstva BiH, nakon čega je na uredničkom kolegiju odlučeno da se tema obrađuje i da su krenuli sa provjerama. Iz iskaza Amera Bahtijara vidljivo je da je sporni tekst objavljen nakon više od mjesec dana od dobijanja Informacije od 10.02.2015. godine. Kako je to i utvrdio prvostepeni sud, prije objave teksta pozivane su osobe koje se navode u Informaciji i spornom tekstu da se izjasne, pa su neki to učinili i opovrgli sve navode ( Zijat Mušić i Sadik Ahmetović ), dok ministar MUP HNK Slađan Bevanda i bivši glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović, nisu odgovorili na upite tuženih, a tužitelj nije dao izjavu jer nije dobio dozvolu od komesara policije Ilije Lasića. Od Tužiteljstva BiH nisu dobili informaciju da li je pokrenuta istraga po Informaciji od 10.02.2015. godine.

            Informacija MUP HNK od 10.02.2015. godine sadrži oznaku “TAJNO” i podaci iz iste su bili namijenjeni Tužiteljstvu BiH radi pokretanja istrage od strane SIPA-e i prikupljanja “eventualnih dokaza protiv osumnjičenih.”

            Tuženi prije pisanja spornog teksta nisu imali informaciju da li je protiv tužitelja ili neke druge osobe iz Informacije pokrenut istražni postupak odnosno da li je na temelju sporne Informacije poduzeta bilo koja operativna radnja iz nadležnosti Tužiteljstva BiH ili neke policijske agencije, nisu provjeravali da li je podignuta optužnica protiv tužitelja.

            Tuženi Predrag Blagovčanin i svjedok Amer Bahtijar, takođe novinar na portal “tačno.ba” imali su mogućnost da od istog izvora iz Tužiteljstva BiH pribave i informaciju, barem i nezvaničnu, da li je na temelju podataka iz Informacije od 10.02.2015. godine nakon više od tri godine od njenog sačinjavanja i dostavljanja Tužiteljstvu BiH, pokrenut bilo kakav dalji postupak.

            Upravo bi provjeravanje i potvrđivanje podataka o tome da li je na temelju Informacije pokrenut dalji postupak bilo ključno za utvrđivanje da li su tuženi u konkretnom slučaju postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide.

            Ovo iz razloga što se u spornom tekstu prenose informacije o sumnji na vršenje krivičnih djela, te se u tekstu navodi da se tužitelj sumnjiči da godinama vrši usluge sigurnijeg prevoza nelegalnih roba i supstanci….. te da je krijumčario cigarete iz BiH u R Hrvatsku ( dakle da je ovo krivično djelo već izvršio ), zatim da se tereti da je dojavio informaciju o pretresima.

            Nadalje, sporna Informacija ne sadrži nijedan prilog ( službenu zabilješku, fotografiju, zapisnik o provedenim radnjama ), iako se u istoj jasno navode određeni dokumenti: npr. ugovor o prodaji vozila Golf II sa bližim podacima između tužitelja i Begana Klepe, postojanje provjerenih podataka, obavijest policijskom službeniku SIPA-e u Mostaru o sastanku u restoranu “Mepas” kojem je prisustovao i tužitelj, nakon kojeg su uslijedile smjene u PU Mostar, evidencije Granične policije o prekograničnoj aktivnosti osumnjičenih i direktnom kriminalnom djelovanju određenih osoba, među kojima i tužitelja. Pod tačkom 7. Informacije navedeno je da je RU SIPA-e u Mostaru zaprimio od policije R Hrvatske policijski dosije koji se odnosi na inkriminaciju tužitelja i njegovog oca, koja tužitelja stavlja u kategoriju evidentiranja u evidencijama krim.obavještajnog odjeljenja.

            Obzirom na sve navedeno, ovaj sud smatra da iznošenje činjenica o tužitelju kao osobi koja se tereti ili sumnjiči za izvršenje raznih krivičnih djela, te u tom kontekstu posjeduje skupocjenu kuću, pokućstvo i veći broj automobila i drugih vozila, da održava neprimjerene kontakte sa osobama koje se dovode u vezu sa izvršenjem krivičnih djela te da ima određeni politički uticaj nije bilo u dobroj namjeri i da je obzirom na sadržaj Informacije MUP HNK, bilo razumno da su tuženi izvršili i druge provjere kod SIPA-e i Granične policije, tim prije što se u Informaciji pominju relevantne informacije koje je Granična policija imala, a koje se odnose na direktno kriminalno djelovanje određenih osoba, među kojima i tužitelja.

            Stoga je, u okolnostima konkretnog slučaja, od strane tuženih u skladu sa njihovom željom upoznavanja javnosti o stanju u MUP-u HNK i položajem čuvara javnosti, utemeljenim na pravu na slobodu izražavanja, razumno bilo izvršiti i dodatne provjere kako je ukazano od strane ovog suda pa tek onda odlučiti o načinu iznošenja informcacija u spornom tekstu. U konkretnom slučaju, o događajima u MUP-u HNK, vezi pripadnika MUP-a sa političkim krugovima i drugim neprimjerenim postupcima, javnost se mogla upoznati i na drugi način, a ne navođenjem imena i prezimena tužitelja i podataka o njegovom radnom mjestu i funkciji, pa je sporni tekst mogao sadržavati izraz “službenik policijske stanice PU Mostar” ili drugi prikladan naziv. U toku postupka nije izveden niti jedan dokaz da su sadržaj spornog teksta i podaci iz Informacije MUP HNK, u koju su se tuženi pouzdali, istiniti, a što bi bilo razumno provjeriti obzirom na znatan vremenski period od preko tri godine od sačinjavanja i dostave Informacije Tužiteljstvu i objave spornog teksta.  Imajući u vidu funkciju koju je tužitelj obavljao u vrijeme objave spornog teksta, po odredbi člana 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete, ovaj sud zaključuje da navodi spornog članka ne predstavljaju ni kritiku tužiteljevog rada već da se tužitelj povezuje sa izvršenjem krivičnih djela na eksplicitan način i kvalificira kao osoba sklona vršenju protivpravnih radnji.

            Istinitost navoda o vršenju krivičnih djela od strane tužitelja, dokazuje se samo pravosnažnom presudom, a u toku postupka nije pružen takav dokaz niti dokazi da je protiv tužitelja podignuta optužnica za bilo koje od krivičnih djela za koje je u spornom tekstu navedeno da se stavljaju na teret ili da se tužitelj sumnjiči za njihova izvršenja, niti da je pokrenut bilo kakav postupak ( prekršajni, disciplinski ), pa ni istraga protiv tužitelja. Dalje, u spisu se nalazi i Odluka o nepostojanju sigurnosne smetnje koju je donio ministar MUP HNK Slađan Bevanda dana 21.6.2016. godine, prema kojoj ne postoje sigurnosne smetnje da se tužitelju izda sigurnosna dozvola za pristup tajnim podacima stepena “Povjerljivo”, koja je izdata na temelju Akta Državne agencije za istrage i zaštitu ( SIPA ) od 15.6.2016. godine, dakle, godinu dana nakon sačinjavanja Informacije MUP HNK. Ovo valja dovesti u vezu sa navodima tačke 7. informacije prema kojoj je odjel SIPA-e u Mostaru zaprimio policijski dosije od policije R Hrvatske, na temelju kojeg se tužitelj stavlja u kategoriju evidentiranja u evidencijama krim.obavještajnog odjeljenja SIPA-e. Navedeni policijski dosije je očigledno zaprimljen u SIPA-u prije 10.02.2015. godine i isti bi, kad se cijeni sa navodima Informacije, trebao sadržavati podatke o prekograničnom kriminalu i švercu visokotarifnih roba od strane tužitelja sa područja BiH na teritoriju R Hrvatske. Međutim, očigledno je da ili ovaj dosije nije dostavljen SIPA-i ili da ne sadrži takve podatke koji bi tužitelja svrstali u evidenciju krim.obavještajnog odjeljenja SIPA-e. Da je suprotno, tužitelj sigurno ne bi dobio navedeno odobrenje od 21.6.2016. godine.

            Ovaj sud stoga nalazi da su u okolnostima konkretnog slučaja izostale sve provjere koje su bile nužne i razumne da bi postupanje tužitelja bilo u dobroj vjeri. I po članu 4. Kodeksa časti BH novinara, novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.

            U konkretnom slučaju, iz svih navedenih razloga prenesene su informacije koje su netačne, neuravnotežene i neprovjerene.

            Tuženi je u spornom tekstu na portalu “tačno.net” pisao o tužitelju, visoko rangiranom policijskom službeniku između ostalog ga označavajući kao osobu sklonu vršenju raznih krivičnih djela, među kojima i onih sa međunarodnim predznakom, koji je iz tih krivičnih djela stekao imovinu velike vrijednosti te kao osobu koja ima spregu sa određenim političarima te na taj način utiče na unapređenja određenih lica ili svoje unapređenje, te je uz tekst od 23.5.2018. godine, objavio sliku tužitelja i njegovo ime i prezime ispod slike ( Edis Mušić sa kolegama-foto vlada hnz-k.ba ).

            Obavještavanje javnosti o stanju u MUP-u HNK, sa naglaskom na postojanje policijskih službenika koji vrše određene kriminalne i koruptivne aktivnosti ne samo na području HNK, već cijele Bosne i Hercegovine, zasigurno predstavlja opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim postupcima policijskih službenika ili njihovoj pripadnosti kriminalnim grupama, ali ne iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na njihov ugled, koje nisu objavljene u dobroj namjeri i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju je tužitelj dužan tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju obavlja.

            Po zakonskoj definiciji iz člana 4. stav 1. tačka d) ZZK, nanošenje štete ugledu nekog lica nastaje samim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica o nekom licu, kojim se to lice identifikuje trećem licu. Upravo zbog ovakve definicije klevete kao radnje kojom se nanosi šteta, u postupcima za naknadu štete po Zakonu o zaštiti od klevete, dokazivanje činjenice postojanja duševnih boli zbog povrede ugleda oštećenog nije neophodno. Zakon o zaštiti od klevete je lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima ( ZOO ) te je neophodno ukazati na razliku u propisivanju prava na naknadu štete nanesene nečijem ugledu između ova dva zakona. ZOO u odredbi člana 200. stav 1. propisuje pravo na naknadu štete […] za pretrpljene duševne boli zbog […] povrede ugleda, dok ZZK u odredbi člana 10. stav 1. propisuje pravo […] bez obzira na postojanje ili nepostojanje duševnih boli. Iz navedenog proizlazi da ZZK pravo na naknadu štete oštećenom propisuje po objektivnom kriteriju, što u krajnjem znači da nije nužno da je oštećeni pretrpio i duševne boli zbog narušavanja ugleda […]. Prema ocjeni ovog suda nije bilo neophodno da tužitelj dokazuje postojanje duševnih boli zbog narušavanja ugleda, niti postojanje svog ugleda, jer bi prebacivanje tereta dokazivanja postojanja vlastitog ugleda predstavljalo omalovažavanje i šikaniranje svakog lica na čiju štetu je učinjena kleveta. Naime, ugled je kategorija čije se postojanje pretpostavlja i koja označava društveni status i status pojedinaca u vlastitoj percepciji i percepciji trećih lica. Zbog toga bi eventualno bilo moguće dokazivanje nepostojanja ugleda tužitelja, u kojem slučaju bi teret dokazivanja bio na tuženom, a što on u ovom postupku nije dokazivao.

            U toku prvostepenog postupka, utvrđeno je da je tužitelj odlikovani policajac sa višegodišnjim iskustvom, pa označavanje tužitelja kao osobe koja je sklona vršenju krivičnih djela i drugih nečasnih radnji kako je to već naprijed opisano, predstavlja napad na njegovu čast u ugled koji uživa kao dugogodišnji policijski službenik.

            U konkretnom slučaju radi se o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda svaka ljudska individua odlikuje se tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite, pri čemu odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

            U vezi s tim, ovaj sud nalazi da je Ustavni sud u više svojih odluka ( AP-3222/12 od 12.01.2016. godine, AP4632/14 od 15.6.2017. godine ) naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“, već prilikom odmjeravanja sankcije uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je preduzeo štetnik radi ublažavanja štete kao što su: objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitih činjenica, činjenicu da je štetnik stekao korist iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi dodijeljena šteta mogla dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili oštećenja štetnika. Iz prvostepenog postupka slijedi da tuženi nije poduzeo radnje na ublažavanju štete niti da bi dosuđenje naknade štete moglo dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili oštećenja tuženika, dok nema dokaza da li je tuženi stekao neku korist iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja.

Stoga, imajući u vidu sve navedeno i odredbu člana 10. ZZK, kojim je propisano da obeštećenje treba da bude u srazmjeru s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, ovaj sud je preinačio prvostepenu presudu i tužitelju na ime naknade štete zbog povrede ugleda i časti dosudio iznos od 2.000,00 KM, nalazeći da je ovaj iznos proporcionalan težini povrede ugleda i časti tužitelja u konkretnom slučaju.

Pri utvrđivanju ovog iznosa, sud je imao u vidu da je tekst bio javno objavljen na web stranici pa mu je pristup imao veći broj osoba, da su za objavu teksta znali i policijski službenici nadređeni tužitelju i njegove radne kolege – policajci, da je jedan dio njih promijenio ponašanje prema tužitelju, kao i dio osoba koje je poznavao prestali su ga pozdravljati, uznemirenost tužitelja i njegove porodice nakon objave spornog teksta te da je tužitelj izvedenim dokazima potvrdio svoje navode uspješnoj i neokaljanoj policijskoj karijeri, koji dokazi datiraju i prije i poslije navodnih događaja iz Informacije MUP HNK i spornog teksta, što je potvrđeno i posljednjom ocjenom rada tužitelja  ODLIČAN ( 5 ) za 2018. godinu, od 22.01.2019. godine i da je Odlukom Skupštine HNK od 13.3.2013. godine imenovan za člana Nezavisnog odbora za izbor i reviziju HNK sa mandatom od 4. godine ( do 13.3.2017. godine ) te da njegov mandat nije opozvan, što predstavlja određenu satisfakciju njegovoj časti i profesionalnom ugledu i pored natpisa u spornom tekstu.

Na utvrđeni iznos naknade štete, tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata na temelju odredbe člana 277. ZOO-a, počev od dana podnošenja tužbe.

Neosnovana je žalba tuženih na odluku o troškovima postupka jer se iz zapisnika prvostepenog suda o nastavku glavne rasprave od 25.9.2019. godine ne vidi da je tuženi opredijelio troškove postupka, niti se iz zapisnika vidi da je u završnoj riječi naveo da se u prilogu završne riječi dostavlja troškovnik ili da je isti sastavni dio završne riječi. Ovaj sud nema razloga da sumnja da se na USB stiku priloženom uz žalbu nalazi završna riječ tuženih u elektronskom obliku, ali je obaveza tuženog bila da se uvjeri da se, ako je završna riječ sa USB-a kopirana na zapisnik sa nastavka ročišta za glavnu raspravu ( što nije zabranjeno ), uvjeri da li je kopiran sav relevantni sadržaj na zapisnik suda.

Radi navedenog je pravilna odluka prvostepenog suda da tuženima ne dosudi troškove ( osim onih koji su dosuđeni ) jer tuženi nisu postavili zahtjev za njihovu naknadu do završetka raspravljanja pred prvostepenim sudom.

Ovaj sud smatra shodnim naglasiti da sama činjenica da su tuženi u prvostepenom postupku dostavili za spis račun za noćenje iz hotela “Pellegrino” Mostar od 24.9.2019. godine, ne znači da im se ti troškovi mogu i dosuditi jer je odredbom člana 396. stav 1. i 2. ZPP-a, propisano da o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranke koja je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu, i to najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odluci o troškovima. Ako stranka na ovaj način ne stavi zahtjev, smatraće se da i nije bio postavljen i o njemu sud neće ni odlučivati. Kako je već navedeno, zapisnik sa nastavka glavne rasprave od 25.9.2019. godine, ne sadrži nikakav zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, pa ni za troškove noćenja, radi čega, pravilnom primjenom odredbe člana 396. stav 1. i 2. ZPP-a, isti nisu mogli uopće biti dosuđeni tuženima.

Nadalje, ovaj sud nalazi da se račun iz Hotela “Pellegrino” odnosi na Aidu Husić i Mirelu Porobić, iako Mirela Porobić nije stranka u postupku ni punomoćnica tuženih, pa tuženima ne bi pripadao iznos od 320,00 KM za troškove noćenja u navedenom hotelu, već samo onaj trošak koji se odnosi na punomoćnicu tuženih. Međutim navedeni propusti nisu relevantni za odluku u ovom predmetu, jer je ovom presudom usvojena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda na način kao u izreci.

Primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a, ovaj sud je odlučio o troškovima cijelog postupka, iz razloga što je prvostepena presuda preinačena.

Tužitelj je tužbom potraživao isplatu iznosa od 14.000,00 KM,  na pripremnom ročištu od 12.4.2019. godine i do okončanja prvostepenog postupka je potraživao 7.000,00 KM, a dosuđen mu je iznos od 2.000,00 KM.

Na temelju odredbi članova 383., 386. i 387. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata u FBiH ( u daljem tekstu – AT ), cijeneći vrijednost spora u svim fazama postupka i konačan uspjeh, imajući u vidu troškovnik, tužitelju pripadaju troškovi zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe od 100,80 KM ( 720,00 KM x 14% ), pristup na pripremno ročište od 12.4.2019. godine u iznosu od 104,40 KM ( 360,00 KM x 29% ), za pristup na nastavak pripremnog ročišta od 27.5.2019. godine u iznosu od 52,20 KM ( 180,00 KM x 29%-član 13. stav 5. tačka a) AT ), pristup na ročište za nastavak pripremnog ročišta od 02.7.2019. godine u iznosu od 52,20 KM ( 180,00 KM x 29%-član 13. stav 5. tačka a) AT , za pristup na ročište za glavnu raspravu od 24.9.2019. godine u iznosu od 104,40 KM ( 360,00 KM x 29% ) i za pristup na nastavak ročišta za glavnu raspravu od 25.9.2019. godine u iznosu od 52,20 KM ( 180,00 KM x 29%-član 13. stav 5. tačka a) AT ), što sa dodatih 17% PDV-a, ukupno iznosi 545,50 KM, a sa plaćenom taksom na žalbu u iznosu od 900,00 KM parnični troškovi tužitelja su 1.445,50 KM.

U spisu nema dokaza da je tužitelj platio taksu na tužbu i presudu, pa sud nije mogao obavezati tuženog da ove troškove isplati tužitelju.

Troškovi podneska od 12.4.2019. godine nisu bili potrebni za postupak jer je sve navode iz istog punomoćnica tužitelja mogla iznijeti na pripremnom ročištu koje je istog dana i održano.

Tuženi ne mogu biti obavezani na plaćanje troškova prevoza punomoćnice tužitelja radi pristupa na ročišta pred prvostepenim sudom na relaciji Zenica-Mostar-Zenica. Ove troškove snosi strana koja je angažovala punomoćnika sa područja izvan sjedišta prvostepenog suda jer u spisu nema dokaza da tužitelj iz objektivnih razloga ( težina spora, zauzetost svih advokata u sjedištu prvostepenog suda itd. ) nije mogao angažovati za zastupanje nekog od brojnih advokata koji imaju svoje urede u sjedištu prvostepenog suda.

Tužitelju primjenom odredbe člana 396. stav 1. ZPP-a nisu dosuđeni troškovi drugostepenog postupka jer iste nije opredijelio.

Primjenom odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

                                                                                    Predsjednica vijeća

                                                                                         Jesenka Bašić