Kakav je da je – moj Mostar!

Izdvajamo

• Mostar mogu spasiti jedino mladi ljudi, i to kroz građansko organizovanje, kroz incijativu i pokrete koji su za jedinstven i nedjeljiv grad, grad bez podijela i mržnje. Da li će se taj pokret zvati Građanska incijativa Mostar – GIM ili recimo POMO – Pokret za Mostar, manje je važno. Udruženja, NVO, asocijacije mladih kao i mnogi drugi koji djeluju i lijevo i desno na obalama Neretve mogu biti rješenje. Rješenje nisu i ne mogu biti političke i učmale partijske vrhuške koje su jedino pokazale da preko 5o miliona KM naših para troše uz potpis dvojice ljudi koji se nikad nisu mimoišli kako i ko da te pare potroši. I još jedan uslov, tu incijativu mogu iznijeti samo oni do 40-45 godina, a mi striji možemo biti podrška i pomoć, a nikako i rukovodstvo tog pokreta. Ili kako iz Švajcarske poruči Hamo Voloder po Predragu Matvejeviću „Mostarac ... od egzila do azila“, Mostar još uvijek ima i treba ljude i organizacije koji će pokazati da se može i drugačije, skromnije i poštenije. Ima puno ljudi koji motiviraju, hrane, znaju, unose pozitivnu energiju i spremnih da mijenjaju sebe, svijet oko sebe i svakako Mostar kakav bi željeli.

Povezani članci

• Živa aktivnost na kraju godine
• BANIJA – SINONIM SLOBODE GOVORA
• Pametniji (ne) popušta(ju)
• Bilježnica Robija K.: Brojila u boji
• Srbi, jebo vas Mladić!
• Šta da se radi?

Foto: šg

Ovdje nema gradskog vijeća, nema izbora, nema ni demokratije. Mladi su danas raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada, između svoga „da“ i tatinog „ne“. Ne čudi da posustaju u borbi sa vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz mišiju rupu, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije odnose. No, gore od toga jeste, što nema mjesta za mlade i već regionalno priznate ljude poput profesora Dragana Markovine, mlađeg doktora Pintula i mnogih, mnogih drugih. Smetaju onima koji manje od njih znaju. Ne mogu takvi ni na fakultet, ni u klinički centar, ni u upravu grada. Svađaju se mlade generacije same sa sobom. Ne znaju šta je manje zlo, ostati ili otići, peglati zapadni asfalt ili se boriti s nostalgijom i svim onim što Mostar ima i nema.

Mostar, mostarske priče i njegov duh traju vjekovima. O tom mostarskom duhu, najbolje govore dvije kratke priče od prije otprilike punih devet decenija.

Istaknuti revolucionar iz Donje Mahale, Gojko Vuković, umire 6. jula 1934. godine od ozljeda zadobivenih poslije pada sa krova gdje je radio kao limarski radnik. Tog 6. jula 1934. godine nena Meva Nožić pravila je svadbu za svog sina. U njihovu raspjevanu svatovsku avliju stigla je vijest da je nastradao komšija Gojko. Nena Meva se nije dvoumila ni jednog časa. Skinula je zar, izašla pred raspjevane svatove i kazala: “Umro je naš komšija Gojko, molim vas da prestanemo sa pjesmom. Valja nam odati zahvalnost i saučešće dobroj porodici Vuković. Biće dana za veselje“.

Isto mi je, prije petnaestak dana, pričao i doktor Izedin Pintul čija je majka od Drljevića sa Carine, iz Šolina sokaka. U staroj Kraljevini Jugoslavije, kazuje doktor Pintul, žene su nosile zar, pogotovo pred muškarcima. Ali, i to pravilo imalo je izuzetak. U njihovom sokaku, jedino zar nisu nosile pred muškarcima i to pravoslavcima, njihovim dobrim komšijama, iz ugledne porodice Šole.

U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti: Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici: Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića i Brace Andrića, pa nedokučvi i ovovremeni Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi.

Takav je bio Šantićev Mostar, i 1934. godine i u drugom i poslije drugog svjetskog rata. Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju nego otplaču. Bez obzira na političko i društveno uređenje Mostar je uvijek pokazivao da može biti svoj i komšijski.

A danas?

Danas je Mostar osakaćen grad. Bez svojih oko 50.000 prijeratnih građana iz popisa 1991. godine. Manji je i za 2532 svoja poginula, što je nekoliko stotina više nego li u drugom svjetskom ratu.

Ovdje nema gradskog vijeća, nema izbora, nema ni demokratije. Mladi su danas raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada, između svoga „da“ i tatinog „ne“. Ne čudi da posustaju u borbi sa vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz mišiju rupu, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije odnose. No, gore od toga jeste, što nema mjesta za mlade i već regionalno priznate ljude poput profesora Dragana Markovine, mlađeg doktora Pintula i mnogih, mnogih drugih. Smetaju onima koji manje od njih znaju. Ne mogu takvi ni na fakultet, ni u klinički centar, ni u upravu grada. Svađaju se mlade generacije same sa sobom. Ne znaju šta je manje zlo, ostati ili otići, peglati zapadni asfalt ili se boriti s nostalgijom i svim onim što Mostar ima i nema.

U ovoj krševitoj Hercegovini zato i ne čudi da je narodni heroj Maksim Kujundžić u Konjicu, ronio pa izronio isto kao i Aleksa Šantić u Mostaru, u, i iz Neretve. Zaronili su ih ovi što danas glume antifašiste, a izronili pravi antifašisti.

Mediokriteti – prevlađuju. Zbog takvih, ali zbog straha i poniženosti odlaze svi oni koji nemaju posao, ali i čitave porodice uposlenih. Podjednako, jedni, drugi, treći, a ponajviše oni što ih ružno zovu ostali.

Ovdje zato nema mjesta, ni u najmanjem sokaku za Srđana Aleksića. Nema niti jednog naziva škole ili institucije po Aleksi Šantiću. Malo je osoba koje su u kulturnom ozračju jednog grada dale toliko koliko je dala profesorica muzike i dugogodišnja direktorica glazbenih škola u Mostaru Paulina Lina Laose, a koliko mladih za nju uopšte zna. Pa Ibrahim efendija Fejić prvi reis-ulema u novoj Jugoslaviji. Rođen u Mostaru, aktivni učesnik NOB-e, a pet njegovih članova porodice dali su živote u toj borbi. Tako na stotine njih dobrih komšija, velikih i umnih ljudi.

Mostarski zidovi

U ovom gradu napravljeni su zidovi, oni stvarni koji dijele sve na dvoje i oni drugi u glavama ljudi. Dva puta su i klinički centri i univerziteti, i dvostruke škole i ona koju izmisliše međunarodni – dvije škole pod jednim krovom, a niko ni s kim. I upravo ovih dana na naše propalo obrazovanje dodat je i novi fenomen u Sarajevu, a to su tri škole pod jednim krovom. O tome su odluku donijeli političari a ne stručnjaci i lingvisti. No, zidovi su mnogo jači u glavama naših ljudi. Pronijeće Neretva mnogo, a znaju Mostarci čega, dok se glave ne ohlade.

U međuvremenu dok svi odlaze, kao pripravnici zapošljavaće se samo oni sa partijskom, vladajućom knjižicom. Stipendije će dobivati isti takvi, a u Federaciji, pa i u Mostaru, će čitavih 300.000 građana biti bez zdravstvene legitimacije i osnovne zaštite. Nacionalisti će istovremeno pričati o vitalnim nacionalnim interesima.

Ljevičari i tzv. građanski će se godinama politizirati o okrupnjavanju i ujedinjenju, a ne činiti dovoljno da do toga i stvarno dođe. Sve dok boluju od nedostatka crvenila, sve dok su malo zeleni, pa malo plavetni, ekološki ili liberalni i samosvojni biće od trideset i nešto mandata u Skupštini kantona, ove nam Hercegovačko-neretvanske županije, njih samo troje-četvero, ili samo simboličnih desetak posto. Ostatak od devedeset posto živjeće i priklanjati se haosu koji kreiraju političari. No, to je posebna tema koja zahtijeva duboku analizu i razrješenje nagomilanih antagonizama na relaciji Mostar – Sarajevo i obratno, i to ne samo na ljevici nego u svim strankama ma koji predznak nosile.

Ima li nade?

Ponekad se čini – da su sve bitke izgubljene – pa sami sebi postavljamo pitanje: „Ovima niko ništa ne može, a šta ja kao pojedinac mogu uraditi“?

Dok postoji ideja, dok postoje dobri ljudi, dok postoji i samo 5 (pet) pravih Mostaraca biće i Mostara. Ljudi koji na bolje – mijenjaju i sebe i svijet oko sebe.

Ovaj  i ovakav Mostar mogu promijeniti neki „novi klinci“ poput Ene Dizdarević, mašinskog inženjera i svjetske karate prvakinje, Goran Karanović, doktor pravnih nauka, Maja Šimić, doktorice za EU projekte ili vrsni pjesnik Elvedin Nezirović koga nam iznjedri ovaj mostarsko-hercegovački raspolućeni dunjaluk.

Nostalgični Mostarci ma gdje bili očekivaće da se vrati ono čega izgleda, nismo bili dostojni. Ili ono čega, možda nije nikad ni bilo. Ili nismo bili iskreni. Sve dok se pravimo da „grada slučaja“ nema i da nismo mi krivi već nego drugi uz pomoć trećeg, stanje će se teško mijenjati.

U međuvremenu, od Mostara do Mostara, od Islanda do Australije, od snova do buđenja, ipak se još uvijek čuva onaj pravi duh Mostara, ma koliko to oni sprečavali.

No, ne smijemo se zavaravati. Našim političarima nije cilj promjena stanja i dogovor. Cilj im je kontrolisani haos u kome oni mogu vladati nama i našim životima. Treba se dobro pripaziti. Mostar je najdublja bh. rupa koja može postati i još dublja, jer naše dno – nema dno!

I šta poručiti i uraditi?

Mostar mogu spasiti jedino mladi ljudi, i to kroz građansko organizovanje, kroz incijativu i pokrete koji su za jedinstven i nedjeljiv grad, grad bez podijela i mržnje. Da li će se taj pokret zvati Građanska incijativa Mostar – GIM ili recimo POMO – Pokret za Mostar, manje je važno. Udruženja, NVO, asocijacije mladih kao i mnogi drugi koji djeluju i lijevo i desno na obalama Neretve mogu biti rješenje. Rješenje nisu i ne mogu biti političke i učmale partijske vrhuške koje su jedino pokazale da preko 5o miliona KM naših para troše uz potpis dvojice ljudi koji se nikad nisu mimoišli kako i ko da te pare potroši. I još jedan uslov, tu incijativu mogu iznijeti samo oni do 40-45 godina, a mi striji možemo biti podrška i pomoć, a nikako i rukovodstvo tog pokreta. Ili kako iz Švajcarske poruči Hamo Voloder po Predragu Matvejeviću „Mostarac … od egzila do azila“, Mostar još uvijek ima i treba ljude i organizacije koji će pokazati da se može i drugačije, skromnije i poštenije. Ima puno ljudi koji motiviraju, hrane, znaju, unose pozitivnu energiju i spremnih da mijenjaju sebe, svijet oko sebe i svakako Mostar kakav bi željeli.

—————————————————————————————

Govor Milana Račića na tribini “Mostar – jučer, danas i sutra” u Mostaru koju je organizovalo Društvo “Josip Broz Tito” Mostar a na kojoj su govorili još i Vesna Šunjić i Roko Markovina. Račić je bio inicijator Pokreta za Mostar, koji će zaživjeti nakon tribine i koji će za cilj imati ujediniti lijeve snage, udruženja i asocijacije sa obje obale Neretve, a s ciljem borbe protiv podjela u ovom gradu.

Roko Markovina je istakao: ‘Na mladima je danas najveća odgovornost. Oni moraju čuvati ovaj grad. Nadam se da, ako ga već ne budu u mogućnosti popraviti, makar neće razvaliti. Tuga je sve to što se danas dešava, ne samo u Mostaru, već i u cijeloj ovoj zemlji. Svojevremeno sam glasao protiv Daytona, znajući da taj mirovni sporazum izuzev očuvanja granica ne donosi život i društvo u zemlju. Nacionalni kontekst uređenja, nažalost ovu zemlju vodi u propast’.

‘Nostalgična sam za starim sretnim vremenom. Mostar je tad bio najljepši. Nismo znali šta je desna, a šta lijeva obala. Kada se te dvije obale ujedine i kada otklonimo prisutne misaone barijere, moći ćemo govoriti o boljem sutra ovog grada. Ovakav Mostar iz dana u dan umire’, kazala je, između ostalog, Vesna Šunjić.