Drugi Matvejevićev odlazak

Izdvajamo

• Za Mostar je ostalo najvažnije: Nema sreće ni za grad i njegovu budućnost, ni za državu i konstitutivnost u koju se kunu, bez hapšenja, suđenja i kazne za zlikovace koji su srušili grandiozni spomenik antifašizmu i borcima protiv zla. A to su učinili  i uz mračno pokriće od nekoga "u sistemu". Bez toga, otići će iz Mostara još mnogi stari i novi Matvejevići. Uz radikalno čišćenje od fašista, neko će u udžebenike i škole vratiti i Predraga i njemu slične.

Povezani članci

• Povratak simbola antifašizma: Fudbalska groznica zahvatila Mostar: Svi iza gola!
• Roba, kapital ili ljudi?
• Ku Klux MUP
• Smokvica
• SDP Mostar: Šta je uopće poduzela “marketinška” Vlada HNK?
• Zija Dizdarević: Protuevropski europejci

Predrag Matvejević, foto: Arhiv

No, da se ne lažemo – Predraga Matvejevića su u Mostaru pustili da umre po drugi put oni najmoćniji u politici, i na javi i oni iz sjene. U pitanju je grad koji odavno nije ono što je nekad bio. Ni nakon obnavljanja Starog mosta, ni dizanja iz pepela “Rođenih” mada brutalno otjeranih ispod Bijelog Brijega, ni uz obnovljenu mučki srušenu grandioznu Pravoslavnu crkvu, ni uz hiljade novih turista u Kujundžiluku. Mostar je od rata i dalje neki drugi, silom podijeljeni grad. U njemu nema više ni Sokola, ni onog grandioznog Aluminija, ni hotela “Neretve”, ni stare “Ruže” ili Razvitka. Najgore i najupečatljivije gdje je Mostar posrnuo u elementarno civilizacijskom smislu jeste storija o Partizanskom spomeniku, ciljano i organizovano prvo blaćenom, a onda i razorenom. Fašizam će nad gradom lebdjeti sve dok se ne sazna ko je rušio, a šutnjom to podržavao.

Piše: Zlatko Dizdarević

Do prije neki dan smo, mi iz stare raje, prolazeći kroz Liska ulicu u Mostaru, znali sa nostalgijom pokazivati davno napuštene kuće i onima što nisu znali, kazivati: Ovdje je odrastao naš drug Predrag Matvejević. Naravno, nije tada bilo potrebno dodavati o kome se tu radi… Nakon bagera koji su minule sedmice pomeli tu kuću pripremivši teren za nešto isplativo, novo sa liste planova za drugi, obnovljeni Mostar, možda ćemo još ponekad kazivati: ovdje je nekad bila kuća u kojoj je odrastao Predrag… To, naravno, neće trajati dugo jer će zaborav pobrisati ne samo Matvejevića nakon njegove definitivne deložacije iz Mostara, već i nas koji smo ga se sjećali, sa njim družili, vjerujući da će i pomen na njega i onu kuću, ostati uz Neretvu dovijeka.

Javilo se puno ljudi u danima prije vijesti o rušenju kuće predlažući, nostalgično naivno, da “nešto učinimo” i spasimo time sjećanja na mjesto gdje je odrastao veliki književnik, humanista, borac za ljudska prava i slobodu riječi… kako su, uz vijest o rušenju kuće, pisali mediji. Neki i uz naivnu konstataciju kako “gradske vlasti nisu prepoznale značaj imena…” Čuj nisu prepoznale! Valjda podjednako kako se ne prepoznaje evo već bezmalo tri decenije ni smisao imena ulica po Budaku, Francetiću, Ivi Zeleniki, Lokiću i Lorkoviću, Spuževiću itd. Baš nekako kao što su u Sarajevu nedavno prepoznali “kao naš ponos” Mustafu Busuladžića, Mehmeda ef. Handžića, Huseina ef. Đozu itd.

U ovom “neprepoznavanju” ima, ruku na srce, istine u reakcijama koje kažu da danas puno mladih pojma nemaju ko je bio Predrag Matvejević. Zauzvrat, podosta znaju o onima čija imena sjaje na tablama sa nazivima ulica koje su se nekada zvale i po Aleksi Šantiću, Anti Zeleniki, partizanu, a ne po Ivi ustaši itd. Zaboravljanje na one koji su skinuti i više ih nema, nije nastajalo nimalo slučajno. Gradskoj upravi Mostara, poznato je, vlasnik sada već nepostojeće kuće u Liska ulici nudio je više puta otkup, vjerovao je – važno im je. Ništa od toga. Bilo je i ideja o projektima sa kućom koji bi za grad, istoriju pa i nove interese bili sjajni, samo da su bili “prepoznati”.

No, da se ne lažemo – Predraga Matvejevića su u Mostaru pustili da umre po drugi put oni najmoćniji u politici, i na javi i oni iz sjene. U pitanju je grad koji odavno nije ono što je nekad bio. Ni nakon obnavljanja Starog mosta, ni dizanja iz pepela “Rođenih” mada brutalno otjeranih ispod Bijelog Brijega, ni uz obnovljenu mučki srušenu grandioznu Pravoslavnu crkvu, ni uz hiljade novih turista u Kujundžiluku. Mostar je od rata i dalje neki drugi, silom podijeljeni grad. U njemu nema više ni Sokola, ni onog grandioznog Aluminija, ni hotela “Neretve”, ni stare “Ruže” ili Razvitka. Najgore i najupečatljivije gdje je Mostar posrnuo u elementarno civilizacijskom smislu jeste storija o Partizanskom spomeniku, ciljano i organizovano prvo blaćenom, a onda i razorenom. Fašizam će nad gradom lebdjeti sve dok se ne sazna ko je rušio, a šutnjom to podržavao. To je minimum duga Mostaraca svom gradu i sebi. Mnogi u gradu izvjesno znaju ko su hulje u ovoj priči o zločinu i njegovom očitom skrivanju. Dominantni dijelovi “demokratske vlasti” to, eto (sic!), ne znaju. Tako grad ostaje zarobljenik najdramatičnijeg raskola sa samim sobom, nekadašnjim. Sličan odmak od sebe nekad ima, na drugi način, i Sarajevo.

Predrag je tu šutnju Mostara u odricanju od sebe samog, često dodatno provocirao iskazivanim odnosom prema duhovnim ocima mnogih novih mostarskih poraza. I prema onima kod kuće i onima u drugoj državi. Posebno prema, za njih najvećem  – Franji Tuđmanu.

Zaboravi čovjek puno toga čime smo se bavili u groznim devedesetim. Tako mi je bilo, naprimjer, i sa knjigom “Gospodari rata i mira” koju je tada inicirao Predrag, a pridružili smo se Vidosav Stevanović iz Beograda i ja iz Sarajeva. Objavljena je 1999. godine u Splitu, u biblioteci  “Feral Tribune”, pa u Rimu i Parizu. Matvejević je uz Prolog i Epilog (“Vonj leša”) pisao o Tuđmanu (“Nacrt za portret”). Stevanović o Miloševiću (“Ime i lik”), a ja o Izetbegoviću (“Tragična dosljednost jedne zablude”). Znali smo da knjiga mora izaći dok su sva trojica živi i na vlasti, u suprotnom, uz sve kazano – priče će imati dodatno tumačenje: “Lako je o nekome ko više nije živ…” Knjiga je izašla, a sva trojica su ’99. bila na vlasti.

Priče o Miloševiću i Izetbegoviću, ovim povodom, manje su bitne. Ono što je tada Predrag napisao, važilo je i onda i sada. Činjenice i duhovi iz te storije, natjerali su nasljednike “najvećeg” da presude: pisca treba ciljano zaboraviti, pa i “poništiti” u krugu od Zagreba do Mostara. Nasuprot tome, u Evropi, posebno Italiji i Francuskoj, Matvejevića doživljavaju i čitaju i danas na drugačiji način od pomenutog kruga ovdje. Jedan je od najprevođenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. Zaboravili mu nisu, ali, istrajavat će do njegovog potpunog istjerivanja i iz udžbenika, medija i sjećanja.

Matvejević u našoj knjizi nabraja mnoge karakterne crte i notorne osobine Tuđmana koje njegovi biografi, uz hvalospjeve povjesnoj grandioznosti “Stvoritelja Hrvatske” ali i “najvažnije ličnosti dvadesetog stoljeća” i “filozofa povijesti” ne samo da nisu smjeli dovoditi u sumnju, već je cilj bio da se njihova validnost zadrži i nameće sve dok postoje na ovim prostorima oni pojedinci koji misle drugačije. Ta sjena friziranih biografija kojima se pere um javnosti, poznata stoljećima, ovdje ostavlja traga do danas, pa i nakon strpljive eliminacije nepodobnih, poput Matvejevića. Ipak, malo su kome još ostali sudbinski bitni sve irelevantniji, vještački mitovi o Tuđmanu kao najvećem, najvažnijem i istorijski neupitno prvom u skoro cijeloj povijesti Hrvata. I o onima sličnim njemu.

Snagama koje još uvijek politički, egzistencijalno, ucjenjivački, na sve načine diriguju društvima, nacijama, njihovim odnosom prema istoriji i mnogima u okolini – nemoguće je vratiti se na zemlju, u realnost, mimo nastavka vladanja po svaku cijenu. Ostati na poziciji iz koje se vlada mitologijom i ucjenama, nasilno poništavati pojedinca ili grupu ako nisu na istoj liniji sa zadatim ciljevima, imperativ je sile. Otud i grčevita potreba da se čuvaju nametnuti mitovi i eliminiraju, makar i jedan po jedan, oni što su na njih i vlastodržačke interese počeli gledati drugačije. Matvejević je bio jedan od onih što su smetali već poodavno, pa i nakon smrti, tekstovima i duhovnošću ostavljenim iza sebe. Zato će ga jedni duboko respektirati, a drugima će biti muka i na sami pomen njegovog imena.

Na svoj način, slično je i sa drugom mostarskom pričom slične pozadine, a suprotnog znaka. O pokušaja pranja sramote povodom nečasnih imena (blago kazano) datih svojevremeno nekim ulicama – namjerno. Okolnosti se mijenjaju pa bi ih se sada skidalo, ali… Gradonačelnik Mostara Kordić jeste napravio iskorak u storiji pokrenuvši akciju pranja gradskog obraza. Ali, opet bi da se u igru uvuku i stranci – eno i najznačajniji na funkcijama u nas. Mora se, zbog sila iza zavjese, da ne bude kako su se oni svojevoljno odrekli “svojih” heroja, poput Budaka i ostalih. Da se o mogućnosti sumnje spram starih ljubavi velikog šefa i ne govori… Zna se, njegovi su heroji, heroji nacije. O toj dosljednosti Matvejević i još pokoji napisali su briljantne i argumentovane traktate. Zato ih se i danas tjera i odseljava čak posmrtno i iz zavičaja.

Za Mostar je ostalo najvažnije: Nema sreće ni za grad i njegovu budućnost, ni za državu i konstitutivnost u koju se kunu, bez hapšenja, suđenja i kazne za zlikovace koji su srušili grandiozni spomenik antifašizmu i borcima protiv zla. A to su učinili  i uz mračno pokriće od nekoga “u sistemu”. Bez toga, otići će iz Mostara još mnogi stari i novi Matvejevići. Uz radikalno čišćenje od fašista, neko će u udžebenike i škole vratiti i Predraga i njemu slične.

Ona mitska, “Čudna jada od Mostara grada”, tada će opet biti istinski sevdah za dušu i srce, a ne sjena bukvalnog tumačenja riječi drugačije spjevane pjesme.