Dobri moj

Za Peru, Sanju i Nikicu Ondelj

Tata te je donio, prije skoro 15 godina, jednog aprilskog poslijepodneva. Našao te malenog, sklupčanog uz točak automobila. Odmah se zvala Tea, koja već ima psa da te pregleda. Sutradan su te odveli veterinaru. Možda preživi, rekao je.

Jesi. Preživio si. Mislili su da te, kad malo ojačaš, poklone nekome ko ima bolje uvjete. Kuću, veći stan, dvorište.

Ali, ostao si.

Nema tih uvjeta kao što su briga i ljubav onih sa kojima dišeš.

Nekim nedokučivim psećim nagonom ti si pronašao njih – one koje ćeš voljeti i koji će voljeti tebe. Bezuvjetno.
U početku si spavao u tatinoj papuči.

Neka se zove Malenko, rekla je Korana. Još u ušima zvoni cika i radost svih vaših igara.

Jedne večeri, kada si već od klupka sreće postao “pravi pas”, tata se vratio sa vašeg redovnog istrčavanja uz jezero – sam. Preplašen. Odlutao si.
Tražio te je, dozivao. Bezuspješno.

Iskreno, plašila sam se kako će tata dočekati jutro.

A onda su svih troje, Pera, Sanja i Nikica, otišli sa tvojom omiljenom hranom na isto mjesto sa kojeg si odlutao. Neko ih je tako posavjetovao.

I, umjesto da oni čekaju tebe, ti si već na tom istom mjestu čekao njih. Znao si da će doći po tebe, siguran u njihovu odanost.

A, onda si počeo čudno gledati Sanju. Ne mogu to izdržati, govorila je, sjedne ispred mene i bulji. Netremice. Ti si već znao ono što ćemo mi tek saznati – da je ozbiljno bolesna, i da će, nakon silne borbe, sve biti dobro.

I bilo je.

Hiljade sitnih radosti, tvoj pseći život preplitao se sa svim njihovim trenucima.

A, onda si ti počeo prvo mršati, pa sve teže hodati.

Nema koji savjet Ondelji nisu poslušali, od hrane koja je dobra za stare, onemoćale pse, do vitaminskih injekcija u veterinarskoj ambulanti. Raznih tabletica koje si uredno gutao.

Bio si poslušan bolesnik. Operacija zbog godina nije dolazila u obzir, rekli su veterinari.

Zaspao si krajem avgusta ove čudne godine. Nisi se više mogao oslanjati na stražnje šapice.

Tata je htio biti sam s tobom tog jutra. Ispoštovali smo njegovu odluku.

Veče prije, Korana i ja oprostile smo se s tobom.

Ljubav je pustiti onoga koga voliš da ode, naučile smo u Šantićevoj 50.

Uz tatu je, tog jutra, dok te je umotanog u omiljeni prekrivač i sa crvenom maramom oko vrata, spuštao u zemlju, bio njegov najstariji prijatelj, onaj isti s kojim se kao dječarac pentrao po Humu i pravio raznorazne nestašluke.

I kad pomislimo da smo sami, uvijek je tu neko važan da nam pridrži našu bol. Valja to zapamtiti.

I, iako najljepše priče, kako kažu, imaju ne tako lijep kraj – dok traju one vrijede svake tuge. I najveće. I to bi valjalo zapamtiti.

Sve ovo pišem zato što sam te sanjala sinoć. Nosio si me na leđima i zajedno smo lajali na zvijezde.

Dobri moj!