Deda Mile voli samo arijevce

Povezani članci

• Street Arts Festival još jednom zaokuplja grad Mostar
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (3)
• Zakucala maca na vratanca, mostarskog Aluminija
• Balkane moj
• Zoran Milanović odlikuje Miju Jelića, ratnog monstruma, bjegunca osumnjičenog za ratne zločine u Mostaru
• Kurspahić: Nigdje Bosne u Mostaru

Foto: IvarrsB

Ljudi kažu – čuda se ne događaju?!? Pa meni se dogodi svaki mjesec, kad konstatiram da sam ga preživjela!  Ukaže mi se Gospa i govori: “Možeš ti to Alma! Jedan manje.” Ono štete što mi je naneseno davno sam zaboravila a s gubitkom se nosim puno lakše nego s kajanjem.

Što baciš niz vodu to ti su uz vodu vrati, govorila je moja baka a u njenim riječima sam često pronalazila utjehu nastojeći racionalizirati nepravde i svjedočenja da se glavni krivci uvijek izvuku te tješila one koje volim, kada druge utjehe nisam imala…

Priča prva

Kod muškaraca posebno bodujem kada su požrtvovni očevi. Takav je bio moj tata i svi moji prijatelji su upravo takvi. Naprosto, obožavam ih imati u blizini jer oni unose ravnotežu u moje spoznaje o muškarcima. Znači nije moj tata bio jedini!  

Oni znaju sadržaje svih crtića, imena omiljenih igračaka svoje djece, znaju od kad do kad je engleski, znaju gdje živi profesorica koja instruira fiziku, znaju kakve majce su fora, znaju ime cure za kojom je njihov sin poludio, znaju je li mala cijepljena protiv HPV-a… Ukratko sudjeluju u životima svoje djece podjednako kao njihove majke a neki čak i više. 

Jedan od tih koji “sudjeluju u životima svoje djece i više” mi je ispričao kako njegova 15-godišnja kćer (vršnjakinja moje), za kojom je potpuno lud, ima simpatiju u Školi stranih jezika kamo je on odvodi i dovodi dva puta tjedno. Nekoliko puta su razgovarali o tom njenom vršnjaku i on ju je savjetovao kako da mu pokaže što za njega osjeća. Pretpostavljam da su metode bile (ipak) za današnje klince malo zastarjele jer znate kako je; za tate su kćeri uvijek curice. I kada imaju 15 godina.

Prošli tjedan je uletio u prometnu gužvu pa je kasnio po kćer. Ona ga je čekala pred ulazom u društvu dečka o kojem su pričali i jedne žene. Izašao je iz auta da se sa svima upozna iako je intuitivno odmah kužio tko je tko. Njegova kćer je predložila da odu na piće u obližnji kafić… “Da li se ti mene sjećaš?” pitala je žena za koju se potvrdilo da je mama kćerkine simpatije. “Ja sam kao vršnjakinja tvoje male, tebi slala pisamca po prijateljici i dolazila sam klizati na Šalatu radi tebe.” Mog frenda je to oborilo s nogu… Danima je pričao s kćerkom o dečku u kojeg je zaljubljena… I onda se ispostavi da je zaljubljena u sina žene koja je u njenim godinama bila zaljubljena u njega… “Eto vidiš, stari moj…” rekla sam mu, oduševljena pričom. “Što ti niz vodu baciš, to ti se uz vodu vrati. Kako je lijepo da te se ta žena sjeća po dobrom! Vidiš kako uvijek treba biti fer! Zamisli kako bi se osjećao da si se prema njoj loše ponio a sada to ima prilike učiniti njen sin sa tvojom kćerkom…” Složio se samnom. Rekla sam mu “Stari moj, ponosna sam na tebe -odličan si tata a kad budeš deda uči ćeš u legendu!”, aludirajući na njegovu posesivnu ljubav prema kćeri.

Dobar tata pretvara djevojčicu u ženu a kada je žena pretvara je ponovo u djevojčicu.

Priča druga

Na selu bi roditelji, raspustili svoje klince k’o kokoši po brdu a navečer ih skupljali. I k’o preživi poskoke, padove, konzumaciju brabonjaka… Taj je jaka jedinka! Kada ih “jaka jedinka” učini djedovima i bakama oni je nekritično podržavaju jer dugačije ne znaju iskazati ljubav. U stvarnosti ih trajno oštećuju. Ti ljudi nikada ne odrastu. Hercegovina je rasadnik takvih djedova i baka. Ali samo pod uvjetom da nisi “njihov”. Preciznije iz sela do i naravno, što je ipak najvažnije -katolik.

Na ovome što smatraju najvažnijim ću se malo zadržati…

Svatko tko ima IQ i malo viši od sobne temperature, razmišlja drugačije ali predrasude se teško mijenjaju pa tipičnu hercegovačku obitelj karakterizira deklarativna religijska samoidentifikacija (sindrom “veći katolici od pape i to ovog novog”) i vidljiv raskorak između nje i ponašanja. Pročitala sam Bibliju i baš nigdje nisam naišla na uputu da se pravila pobožnog ponašanja primjenjuju samo unutar jedne konfesije a za druge vrijede plemenska “trulu voćku treba izvadit da ne strune sve.”

Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Deset Božjih zapovjedi

Rekla bi, stanovnici Hercegovine su mahom, s godinama postajali sve veći katolici, a sve manje vjernici. Specifičan je i kodeks primjene vjerskih postulata na svakodnevnicu, pa nije neuobičajeno u jednoj rečenici tri puta opsovati Boga, provesti 2 dana i noć u kockarnici, pošmrkati vreću kokaina… I onda se ode “prčit’ Ruskinje u Mostaru”… I nakon svih tih radnji koje se u pravilnim ciklusima ponavljaju, skrušeno se ispovijedati u kolonama i bosonogi penjati na brdo Gospinog ukazanja… I… Ne bih kvarila biznis, a sve i da želim, ne bih mogla… Jer milijuni hodočasnika iz svih krajeva pohode škrti hercegovački kamen i čine mi se zadovoljni… Nitko od njih ne traži ništa preko “molite i postite”... Ali nešto mi je, dopustite li, ipak razočaravajuće… Da nebesa ipak imaju jedan osobit komunikacijski kanal s jednom točkom našeg materijalnog svijeta, a on im služi samo za ispraznosti.

Vjerujem da bi Bog, preko svoje odane službenice Gospe, imao kazati još štogod korisno mimo savjeta o preskakanju obroka…

Vremena su se poprilično izmijenila a pojavila su se mnoga demonski slatka iskušenja koja ugrožavaju čvrstu vjeru… Gospa bi u Međugorju trebala jednom objaviti Nacrt prijedloga, izmjena i dopuna Deset Božjih zapovijedi. Očekivali biste, što ja znam, da će Gospa jednom možda objaviti: Dragi Hercegovci, kada vam već dosta teško ide s ovih prvih Deset, pokušajte brinuti o svojoj djeci pa ćemo prvih Deset u drugom krugu! Prvo spoznajte pojam “briga o djeci” jer je ljudskom biću prirođena a vjernicima neizostavna, pa možda uočite da to uključuje i “ne lažite, ne kradite itd.” …”. Ustvari, teološki je misterij zašto se to ne događa. Zbunjujuće je… Vjernici se s milijunima pitanja svakodnevno obraćaju nebesima, žele da ih Isus pouči, kao što je poučavao u Evanđelju, što je ispravno ili neispravno postupanje u ovoj ili onoj prilici, a Hercegovci na sve imaju univerzalni odgovor da “mole i poste”, a jednako je bezvrijedan, kao i ovaj posljednji slučaj kada je u kući vidjelice Vicke kip Gospe zasvijetlio.

Priznajem, dobra poduzetnička ideja… Naravno, ne za vjernike već za pobornike seoskih mađioničarskih performansa… Ali doista, koje bi moglo biti dublje značenje toga? Čemu su ljudi oduševljeno klicali? Zašto su pobožno padali na koljena? Nije li smisao Isusove vjere da nas učini boljim osobama, a kako bi to mogla učiniti Gospa koja svijetli? Koja je kršćanska poruka sadržana u njoj? Recite mi, molim vas, jer baš sam znatiželjna, koji to važan životni savjet milijardi katoličkih vjernika daje jedna žuta lampa kineske proizvodnje??? Kip koji svijetli, ako mene pitate, prije bi mogao pripadati nekakvom poganskom kultu, vremenu prije kršćanstva i drugih religija knjige, drevnom dobu kad su bogovi bili nemilosrdna, moralno ravnodušna bića, a služili im svećenici ogrnuti lavljim kožama, okićeni ogrlicama od kostiju.

No dobro… Od nečega se treba i živjeti

Ma ljudi moji, uopće se time ne bi bavila… Da nisam cura iz Priče prve koju su emocije bacile u Priču drugu. Svi pogriješimo. A psiholozi kažu da se mi žene preferiramo muškarce po ocu. Ili iste ili potpuno suprotne. Zbilja ne znam kakav bunt je mene prao u mladosti ali palila sam se na tipove suprotne mom ocu… Kad god mislimo da su nam se za nešto otvorile oči, to obično znači da smo ih za stotine drugih stvari zatvorili. Živjela sam bez predrasuda tko je odakle i svakome sam davala priliku da pokaže da li je čovjek ili nečovjek. Svakako je i rat pridonijeo ponešto izmijenjenim kriterijima priličnog broja žena, kada su se poratnih godina udavale… Pa su oni koji su na mojoj Laščini imali priliku samo prodavati krompir “na vreče” i nacijepati drva, dobili priliku ta drva stavljati u otmjeni secesijski kamin. Podižem dijete koje obožavam sama. I znam stisnut’ zube.

Sve bi bilo OK da moju kćer u prošli vikend nije odvezla hitna! Hitna mi je malu odvela!!! Još i to!!! Nakon 9 sati pregleda u sred noći i gomile divnih ljudi koji su se oko njenog drhtećeg tijela smjenjivali… Konstatirali su somatizaciju s hiperventilacijom u akutnom anksioznom stanju. Pojednostavnjeno -mala je tužna. Naprosto tužna. Netko dobije luđačku glavobolju, netko trnce u rukama a netko ima najjače moguće bolove u trbuhu. To je bila moja kći. Meni najvažnija.

Kolateralna žrtva hercegovačke lakrdije

Naime, hercegovačka pobožna i skrušena obitelj, iz selendre Vodice kraj Ljubuškog, koja samo što nije predsjedala Pastoralnim zborom i molila papu da im blagoslovi kuću osobno, nikada nije prihvatila njeno postojanje! Jel možete vi to vjerovati??? Za ljude zdravih i normalnih stavova je neshvatljivo da netko prvu unuku, prvi puta vidi kada se brak u kojem je rođena razveo (a ona napunila 15 godina). No hercegovački djed Mile je na taj način iskazao neslaganje s izborom sina. Drugi sin djeda Mile je oženio “čistu Hercegovku”. Troje djece rođene u tom “etnički i konfesijski čistom” braku, u kući bake i djeda osjećaju sigurnost, potporu i bezuvjetnu ljubav.

Mladost je uvijek revolucionarna. Mladost imamo da bi radili gluposti, a starost da bismo žalili za tim glupostima. U zrelosti se s njima suočavamo. Prvo sam se suočila s nimalo bezazlenim posljedicama velikih psiholoških problema svoje kćeri… Godine očevog zanemarivanja i stalnog bezuspješnog nastojanja da skrene njegovu pozornost (iako je imala moju potpunu) učinile su je nesretnim djetetom koje oko sebe vidi samo djevojčice po koje dolaze očevi. Poput mog prijatelja iz Priče prve. Njen je bio biljka. Pa je bio u zatvoru. Pa je opet bio biljka. Pa je opet bio u zatvoru. Pa je opet biljka. No nakon svega se par puta popeo na brdo ukazanja  i sjurio natrag dogovarajući pri tome poslove na tri mobitela… I to je bilo -to!

Slijedeće s čime sam se suočila bilo je da sama problem ne mogu riješiti jer sve i da nam država i njena ministarstva iole funkcioniraju, ne možete nekoga prisiliti da misli na dobrobit svog djeteta. Ipak je to stvar morala. Do oca svoje male nisam mogla doći. Naprosto on se ne javlja jer se duboko u sebi stidi svojih postupaka. Sa stidom se nosi tako da laže i sam sebi i drugima. Znajući da s budalom imam posla, nazvala sa kćerinog djeda. Glavu obitelji i ponavljam, veeeeeeliiiikog vjernika. Mislila sam… Pa nema nikakve svrhe tjerati inat na djetetovu štetu. I ti starci su od danas do sutra… Neka imaju svi jedni druge. Mome djetetu je do toga stalo!!! Pa ko ga j**e onda… Zanimljivo je da je ona od najranije dobi pokazivala velik interes, bliskost i toplinu za očevu obitelj  (čak smo je i zvali Herci i Malo Hercegovče), iako ih praktički nije poznavala. Fantazirala je o njima i zamišljala ih kakve ih je trebala i željela a ne kakvi jesu. Tipično za djecu. Ja je nisam razuvjeravala jer zaista istinski se gnušam ljudi koji svoje frustracije liječe na taj način. I muškaraca i žena.

Ukratko, rekla sam dedi Mili koji me tada čuo prvi puta u životu  da sam proživjela vrlo teško razdoblje s njegovim sinom, kojem sam do kraja ostala potpora… Ne žalim se, to je bio moj izbor. Ali da sada treba pronaći načina da za dijete brinemo zajedno i u njenom interesu. “Vaš sin Vlado po običaju bježi od odgovornosti jer mu je to momentalno lakše ali budemo li malu strpali u ludnicu, neće nikome biti lakše a vjerujem ni Vama.” Deda Mile je vjerojatno sjeo čim me je čuo jer sigurna sam da bi svakoga očekivao na telefonskoj vezi samo ne mene. Nisam ga htjela preduboko uvlačiti u razgovor o uzrocima i posljedicama jer ipak sam ga čula prvi puta… Dajući mu maksimalno poštovanje, s puno takta objasnila da je problem što mu sin jedno misli, drugo radi a treće govori. Zamolila ga da utječe na njega da prestane zanemarivati dijete. Ako već ne zna djetetu dati ljubav neka barem daje alimentaciju. Pa da mogu djetetu nakon 2 godine kupiti nove leće. Na to sam saslušala hvalospjev o sinu. I njegovoj velikodušnosti i urođenoj dobroti. I konstataciju “da nas nije spaja ni blagoslovija taj brak”.  Da, Mile rekla sam mu gađajući ga u Ahilovu petu. Ali ako ne počne bar plaćati alimentaciju morati ćete je po zakonu plaćati -VI! Na to je deda Mile naglo postao taktičan… Nažalost, pokrenula sam sudski postupak jer i deda jedno misli, drugo radi a treće govori pa je na dopis mog odvjetničkog ureda koji je predložio djedovu arbitražu, odgovorio tipično seljački i prostački. Ko zna ko je sprčia to dite ako znam i ja sama i ako se ne mogu brinit sama, nek je dam u sirotište. Nevjerojatno, znam ali imam crno na bijelom.

Drage moje sestre po muci, samohrane majke!

Država nam pokazuje izrazitu socijalnu neosjetljivost pa je za preživljavanje presudno biti informiran o svojim pravima (i obvezama). 
Bolje vam je platiti odvjetničke pristojbe nego staviti štrik oko vrata.

Dakle, iako je uzdržavanje djece prvenstveno obveza njihovih roditelja, zbog njezinog sve većeg zanemarivanja od strane nesavjesnih roditelja, bake i djedovi će postajati obveznici uzdržavanja svojih unuka. Daaaa… Daaaa…

Također ne zaboravite, prema Obiteljskom zakonu radno sposobni roditelji uvijek su dužni uzdržavati svoju maloljetnu djecu i to bez obzira jesu li zaposleni (čl. 209. i čl. 232. stavak 2.) ili ne. Dakle, bake i djedovi dolaze u obzir tek ako roditelj ne ispunjava svoju obvezu.

Unuci baku i djeda mogu tužiti u odvojenom postupku, nakon što se uspostavi da roditelj uopće ne plaća uzdržavanje ili ga plaća u iznosu manjem od onog koji je određen. No, postoji mogućnost da dijete baku i djeda tuži u istom postupku u kojem traži i uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako dijete učini vjerojatnim da roditelj zbog npr. malih prihoda, nezaposlenosti, više djece koju treba uzdržavati i sl., nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem (čl. 229. stavak 2. i 3.).

Ovdje osobito treba istaknuti da kod utvrđivanja obveze bake i djeda na uzdržavanje unuka, nije relevantan razlog zbog kojeg roditelj ne uzdržava vlastito dijete (čini li to namjerno, zbog nemarnosti ili nekih objektivnih okolnosti), već sama činjenica neuzdržavanja djeteta od strane roditelja stvara supsidijarnu obvezu na strani bake/djeda po tom roditelju. Njihova supsidijarna obveza zakonom je ustanovljena upravo radi zaštite dobrobiti djece/unuka odnosno njihove materijalne sigurnosti i prava na određeni životni standard. 

Stoga, dragi moji, na vrijeme učite djecu da je sposobnost osjećanja odgovornosti ključ ljubavi prema bližnjima, daljima i samome sebi. A ako hoćete… I prema Bogu! Nije dovoljno moliti i postiti, objasnite im to. Čovjek pati onoliko koliko ne zna preuzeti odgovornost za svoj život!

I vjerujte, da ću deda Mili ovršiti imovinu s guštom.

Mr.sc.Alma Draganić-Brkić

ladylike.hr