Dan otvorenih vrata u NPM-u povodom Svjetskog dana teatra

Povezani članci

• Niko odavde neće otići danas isti
• Esad Bajtal: Za sve ovo kriva je samo vlast, sve ostalo samo je posljedica
• Ultrabošnjaci protiv Predraga i Salmana
• Predrag Kojović: Želimo evropeizaciju Dejtonskog ustava
• Mladi Mostara pridružuju se kampanji „JEDNA MILIJARDA USTAJE – ONE BILION RISING“
• AKO JE BOG ZAPOČEO ČUDO, BISKUPI ĆE GA DOKRAJČITI

Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), već više od 50 godina od 1961. godine, na današnji dan širom svijeta, 27. marta, obilježava se Svjetski dan pozorišta. Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i tv stanica na svim kontinentima.

Narodno pozorište Mostar je povodom tog dana organizovalo Dan otvorenih vrata – uz besplatan ulaz, učenici i polaznici dramskih i literarnih sekcija Osnovne škole “Mujaga Komadina”, “IV Osnovne škole”, Osnovne škole Zalik i Gimnazije Mostar posjetili su Narodno pozorište Mostar, a o tajnama pozorišta, o tome kako nastaje predstava, kako se stvara i šta je sve potrebno da bi predstava nastala, učenicima je objašnjavao umjetnički direktor NPM-a Adnan Lugonić, dramaturg i dramski pisac.

Iako je dio glumačkog ansambla i tehničkog osoblja NPM-a na putu zbog gostovanja predstave “Mrtve ribe plivaju na leđima” (koprodukcija Narodnog pozorišta Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica) u Narodnom pozorištu RS-a u Banja Luci, otvorili smo vrata mladoj publici uz jedan edukativni program, i upravo na taj dan podsjetili javnost na važnost i ulogu teatra.

Učenici su postavljali brojna pitanja – o tome koja je uloga režisera, koliko su scenografija i kostimografija važni za uspjeh predstave, koliko je glumcima potrebno da nauče tekst, jesu li važnije pohvale ili kritike…, a onda i obišli cijeli prostor Narodnog pozorišta Mostar – salu, garderobe, glumački salon, krojačnicu… Poruku povodom Svjetskog dana teatra, koju je ove godine uputila poznata francuska glumica Izabel Iper (Isabelle Huppert), učenici su sami čitali na sceni – kao glumice i glumci i kao publika u gledalištu. Evo dijelova te poruke:

PORUKA ZA SVJETSKI DAN POZORIŠTA –  IZABEL IPER

Evo, dakle, već 55 godina da se svake godine u proljeće održava Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 časa koji počinju tamo negdje u pozorištu NO i Bunraku, zatim prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibzena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kejn do Pirandela, i Francuske, između ostalih, u kojoj se nalazimo i u kojoj je Pariz ipak svjetski grad koji prima najviše stranih ansambala. Potom nas naših 24 časa vode od Francuske u Rusiju, od Rasina i Molijera do Čehova, onda prelaze Atlantik da bi završili u nekom kalifornijskom kampusu gdje mladi ljudi možda ponovo izmišljaju pozorište. Jer pozorište se uvijek ponovo rađa iz svog pepela. Ono je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Pozorište ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vjekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.

(…) Ne postoji pozorište zbog nas, prije će biti da mi postojimo zahvaljujući njemu. Pozorište je vrlo snažno, otporno, ono preživljava sve, ratove, cenzure, manjak novca. Dovoljno je reći „dekor je prazna scena neke neodređene epohe“ i pustiti glumca da uđe. Ili glumicu. Šta će on učiniti? Šta će ona reći? Hoće li oni razgovarati? Publika čeka, saznaće, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to nikada zaboraviti. Jedna osoba u publici je publika.

(…) Pozorište je za mene drugi, ono je dijalog, odsustvo mržnje. Prijateljstvo među narodima, ne znam tačno šta to znači ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo gledalaca i glumaca, u zajedništvo svih onih koje pozorište okuplja, onih koji ga pišu, onih koji ga prevode, onih koji ga osvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga tumače, onih koji se njime bave, onih koji u njega idu. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Vjerujem da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega…