Da li su bijes i vandalizam reakcija uslovljena okolinom i odgojem i kako je riješiti?

Povezani članci

• Mirjana Marinković-Lepić: Uključiti domove zdravlja u lanac distribucije vakcina
• Na Jahorini otvorena Škola građanske hrabrosti
• Slavo Kukić: Uskoro možemo očekivati prijetnje genocidom i od Čovićevih jastreba
• OD KUPRESA DO MANJAČE: Hapšenje Daneta Lukajića povezano sa istragom protiv generala HV Željka Glasnovića?
• Obećanja ludom radovanja: FBiH četiri godine bez kilometra autoputa
• Mladi s nestrpljenjem iščekuju CEO konferenciju u Sarajevu

Kako smo dopustili da imamo društvo gdje je, biti vandal ili nasilan navijač, nešto dobro i nešto što se u pojedinim grupama odobrava i poštuje? Kako smo dopustili da ne postoje organi koji se bave mladima, koji prate aktivnosti i pokušavaju da edukuju i pokažu koliko, u stvari, košta vandalizam i šta znači krenuti takvim putem?

Piše: Srđan Kravić

Jutros na kampusu Sveučilišta, u sedam časova, nailazim na polupane betonske kante za smeće. Nisu one bile samo isprevrtane, nego se neko dobro potrudio da ih izlomi, lupajući ih od asfalt i istovremeno razbacujući smeće po cijelom tom području.

Naime, koliko znam, noćnog čuvara na našem kampusu nema. A inače, kampus je poznato okupljalište za mlade koji se druže, piju i ostavljaju mnogo smeća kojeg  čistačice i radnice sa fakulteta čiste svakog ponedeljka. (PRAVDA ZA ČISTAČICE!)

Ipak ovo jutro bit će teži zadatak za njih. Prenose kamene dijelovi nekadašnjih kanta vjerovatno se pitajući: zašto bi to neko uradio?. Koliko sam čuo u prolazu, situacija sa lomljenjem se nekad u zoru dogodila, a bila su to 4 momka. Naravno, ovo može da se ispostavi netačno ali poenta moje priče ovdje nije pronalaženje i hajka na počinioce.
Ja se pitam zašto su to uradili?

Zašto nekom smetaju kante za smeće, i koliki bijes moraju da imaju u sebi ti ljudi, da bi to uradili?

Takođe, pitam se: zašto se izvaljuju bilboardi na trotoarima? Mislim da li je jedini razlog lomljenja zato što su ti na putu? Zašto bi proletio nogom ili čime već, da polomiš dva stakla onako bez razloga?
Iako sam čuo zanimljiv razlog lomljena takvih “izloga” sa reklamama. Pojedini su htjeli poster, reklamu koja j estajala unutra. Mislim ako im je stvarno bilo stalo do toga trebali su da nazovu ili pošalju mail pa zamole za reklamu. Vjerujem da bi sigurno neko dozvolio.  Mislim to može da bude super medijski stunt za te kompanije. Ono FANTA voli toliko fanove da će dati poster svojim vjernim ispijačima.

Ipak treba da se osvrnemo na bitno. Zašto? Zašto je omladina puna bijesa i puna mržnje prema javnom dobru? Da li je ovo reakcija uslovljena našom okolinom i odgojem? Ja razumijem da nisu svi roditelji dobri i da mnogi ne brinu o svojoj djeci. Ali zar tu ne bi trebala pripomoći škola u odgoju? MISLIM, TO JE IPAK VASPITNA USTANOVA. Ili pak crkvena zajednica, pa i komšijska. Da usmjeri donekle te mlade ljude, da ih posavjetuje.

Ponovo pričam i ukazujem kako ne marimo za našu okolinu i kako se to ispoljava na nas i naš životni prostor. Mene je iskreno, srce zaboljelo jutros radi tih kanta. Svako ko studira na Sveučilištu u Mostaru treba da se osjeti uvrijeđenim jer su te kante plaćene njihovim novcima.

Ali da zanemarimo bližu okolinu, prijatelje, porodicu, komšije koje pod izgovorom, da se mogu samo brinuti o svojim problemima, kažu da ne mogu da se bave tuđim poslovima i nisu u mogućnosti da utiču na mlade ljude, gdje je tu školstvo? Gdje je obrazovni sistem koji je trebao da te mladić,e i sve druge, usmjeri ka dobrim stvarima, bar prema nekim boljim stvarima. Zašto smo dopustili da naš  državni sistem dopušta stvaranje delikvenata i ljudi koji će da uništavaju nešto što je bilo stvoreno za njih?

Kako smo dopustili da imamo društvo gdje je, biti vandal ili nasilan navijač, nešto dobro i nešto što se u pojedinim grupama ljudi odobrava i poštuje? Kako smo dopustili da ne postoje organi koji se bave mladima, koji prate aktivnosti i pokušavaju da edukuju i pokažu koliko u stvari košta vandalizam i šta znači krenuti takvim putem?

Moja profesorica danas reče, razlog zašto su pojedine stvari bile drugačije u vrijeme Jugoslavije, a to se direktno veže kao i odgovor na sve ovo. Naime, riješenje za dosadu, ljutnju, frustraciju su nekad možda bile radne akcije. Tada se za to vrijeme dok ste tamo, dok radite, osjetite kako se zaradi hljeb kopanjem, a pritom se družite, pjevate i bivate dio grupe, stvori osjećaj pripadnosti. Osjećaj da ste dio društva koje gradi nešto dobro, koje radi za svoju budućnost!
Ja nisam siguran da li je to tako bilo, jer  nisam to dožvio, ali bar u teoriji ima smisla. I takav sistem možda, ne bi škodio uvesti, posebno u vaspitne ustanove, gdje su inače potrebne velike reforme i promjene trenutno.

Ipak smatram da je to rešenje za dosadu i frustraciju mladih. Učenje (ali pravo učenje), rad i druženje kao najbolje sredstvo protiv ispraznih, ljutih, frustriranih glava koje žele da se svete na betonskim kantama za smeće.