Amer Đulić: Prošao sam pakao hercegbosanskih logora ali ne mrzim

Izdvajamo

• Ja sam da ne svjedočim dobio ponudu od 100.000 KM posao u Graničnoj policiji, da mi kupe stan, samo da kažem da se ničega ne sjećam. Nisam prihvatio ponudu al' čovjek je opet oslobođen. Kod nas se svjedoci tako kupuju. Za posao, za poticaj, za pare. I da istina bude laž. Znaju svi Hrvati u Stocu šta je bilo. Ja pričam o zločincima koji imaju ime i prezime. Ali Hrvatski narod podržava zločince. Od načelnika, pa nadalje. Svi će ti reći bilo je takvo vrijeme. „Da mi nismo, oni bi nas. Ili šta je nama bilo ovdje, to je bilo Hrvatima u Kaknju ili Zenici.“ Ja nisam naišao na nekoga da mi je pomogao osim tog vojnika u Koštanoj. Volio bi da se mogu ponositi svojim komšijama al' ne mogu.“

Povezani članci

• Irma Baralija: Pravda postoji
• ROKO MARKOVINA: TRI DANA KOJA SU POTRESLA MOSTAR
• Nenad Bunjac: DAYTON, RAT ILI PAKT?
• Ova jedina zemlja
• Klaonica hadezeovaca
• Viktor Ivančić: Mislim, dakle, postrojen

Foto: Anadolija/Amer Đulić  – Koštana bolnica Stolac

Kako je živjeti sa ratnim zločincima? Kako je kao dijete proći logore Herceg Bosne, Koštanu bolnicu, Dretelj, Gabelu i Heliodrom, a danas živjeti u Stocu, gradu u kojem zločinci imaju povlašten položaj, a zločin se isplati?

Odgovore na ova pitanja zna Amer Đulić. Kad se završe okrugli stolovi i tribine simboličnih naziva Suočavanje s prošlošću i kad prestane tapšanje po ramenu uz riječi „Svaka čast, treba o tome govoriti“, Amer Đulić se vraća u svoje rodno mjesto dijeleći prošlost, a nažalost i budućnost sa komšijama odgovornima za najteže trenutke u njegovom životu.

Tužno je gledati zapaljene kuće

Amer Đulić bio je svjedok prvih tenzija na prostoru Dubravske visoravni, Stoca i Čapljine. Pohađao je drugi razred srednje škole 20. septembra 1991. godine kada su rezervisti JNA došli na područje Dubravske visoravni. Nacionalni naboj i mentalna priprema za ono što će se dogoditi rasli su i u školskim klupama.

„Te vojnike koje sam vidio na samom početku sukoba, nisu bili vojska kakvu sam viđao u Čapljini. Oni su bili kosati, sa bradama, u različitim uniformama i često pijani. Ti rezervisti su tu bili nekih 15 dana i nakon toga su se povukli prema kasarnama u Bileći i Istočnoj Bosni. Od tada do 1992. godine počinje se osjećati neki naboj jer kako sam sjedio sa kolegom iz Tasovčića koji je Srbin, primijetio sam da on crta krunu nekog kralja sa četiri ‘S’. Ja ga pitam šta je to? On meni govori to je „san srpskog naroda, to je vodilja“. Svak je nešto svoje crtao. Hrvati šahovnicu, Srbi četiri ‘S’, a ja sam crtao BiH sa spojenim Sandžakom. Jer su nam na času geografije spominjali taj Sandžak i ja olovkom spojim Sandžak sa BIH. Naiđe profesor geografije i pita – šta je to Đuliću? Ja kažem – to je životni san nas muslimana BiH. Sad kad se sjećam toga ne mogu da vjerujem koliko je to smiješno bilo. Profesor gleda, diže ruka kao ne može da vjeruje šta pričam.“

Sukobi JNA i HV u mjestu Ravno i tenzije oko toga prenešene su na Stolac 1992. godine. Na sastancima nacionalnih stranaka u Stocu donesena je odluka da se bošnjački i hrvatski narod povuče preko Neretve jer će doći vojska iz Bileće. Prema mišljenju Đulića, tadašnji stav Bošnjaka Stoca je bio da se  neće povlačiti.

„Mi smo ostali dok se hrvatski narod povukao preko Neretve. U našem selu Hrvati su napustili kuće i otišli, mada je bilo pojedinaca koji su ostali i vjerovali u ideju Jugoslavije i da im niko ništa neće uraditi. U tom periodu došla je tzv. JNA koja nije ličila na JNA. Nas je iznenadilo kroz ta dva mjeseca koliko su tu bili, da je dosta muslimana bilo u toj vojsci. To su bili Crnogorci iz Sandžaka koji nisu znali gdje idu jer im se reklo da idu na vojnu vježbu. I sve je dobro bilo jedno 8 dana dok ta vojska nije počela ulaziti u sela da vide šta ima po kućama. Tada počinju pljačke. Prvo su vozili mala auta, iživljavali se dok ima goriva, kasnije su ulazili u kuće i pljačkali.“

Đulić naglašava da je povod za paljenje hrvatskih kuća bio pronalazak oružja i zastava sa šahovnicama koje su nalazili prilikom pljačke.

„Bilo je žalosno gledati jer odrastaš s tim ljudima, a sad im neko pali kuće. Rezervisti su otprilike tu bili 2 mjeseca i veliko zlo su napravili jer su svu imovinu Hrvatima opljačkali i popalili. U njihovom povlačenju svu bijelu tehniku i poljoprivredne mašine su odvozili sa sobom. Zajedno sa bijelom tehnikom pokupili su i par stotina Bošnjaka iz Stoca koje su odvezli u logor u Bileći. Danas se slavi akcija koja se zove Lipanjske zore i to je polovina šestog mjeseca kada je hrvatska vojska 116. metkovićka brigada, potpomognuta minimalnim snagama HVO-a, ušla u Stolac. Tada su se Srbi povukli na zamišljene granice, a došli Hrvati. I od tada se niko sa tih granica nije pomjerio.“

Nisu bili sretni što nas vide

Đulić naglašava da je bošnjačko stanovništvo u njegovom selu Pješivac greda pokušavalo sačuvati barem dio hrvatske imovine.

„Prvi kontakt nas i komšija Hrvata su bili radost i zagrljaji. Sva muslimanska sela tada su rizikovala vlastitu glavu jer smo iz njihovih garaža spašavali imovinu koja se mogla spasiti. U svakoj našoj kući, od trinaest kuća Đulića bilo je po dva, tri traktora ili freze i  da to nismo stavili u naše kuće, rezervisti bi i to odnijeli. Čim su se vratili to im je vraćeno. Komšije su to prihvatile ali sa dozom neke mržnje, jer kao što smo mi to uzimali kad će njima Hrvatska sve to nadoknaditi. Oni nisu bili sretni što nas vide onoliko koliko smo mi bili sretni što njih vidimo. Postojala je neka priča koja je kod njih kružila, kao da su oni sa nekog brda gledali kako mi pljačkamo i palimo njihove kuće. Ali smo mi živjeli u nekoj zabludi da će sve biti kao prije.“

Nakon zauzimanja položaja od strane hrvatske vojske vojno sposobno stanovništvo Stoca i okolnih mjesta priključuje se 116. metkovićkoj brigadi koja je na području Stoca bila do jula 1992. Nakon uspostavljanja komande HVO-a i brigade Knez Domagoj, dio Bošnjaka uključuje se u HVO, a dio ide prema Mostaru i priključuje se Armiji BiH. Đulić ističe da se već u oktobru 1992. mogao naslutiti sukob između HVO i Armije BiH.

„Da će doći do sukoba osjetilo se u trenucima kad vojna policija među kojima su bili i neki Bošnjaci iz Stoca, u desetom mjesecu idu prema Prozoru, ne znajući da će gore hapsiti Bošnjake. Ali kod nas je uvijek bio prisutan osjećaj da nama niko ništa neće jer nismo ni za što krivi. Iza toga je došao Vakuf gdje smo vidjeli da naše komšije Hrvati dobrovoljno idu da oslobode Vakuf od Bošnjaka i opet narod kod nas nije bio svjestan šta mu se sprema. U aprilu 1993. počinju hapšenja prvih Bošnjaka u Stocu. Odvođenje Ibre Mahmutovića, kasnije i ljudi koji su na bilo koji način mogli povesti i organizovati bilo kakav otpor. Prvo su pokupili oficire, policajce, fakultetski obrazovane ljude, doktore… U tom prvom odvođenju oni su pokupili sve ljude koji su značili nešto u ovome gradu.“

Đulić ističe da bošnjačko stanovništvo u Stocu i okolnim mjestima nije moglo realno sagledati situaciju u kojoj se nalaze niti predvidjeti masovne racije i logore koji će uslijediti.

„30. juna dolazi moj rođak koji je bio u Armiji BiH i govori nam da je počeo napad na Mostar, da je rat počeo. I opet naš narod ne vjeruje. I tako sve do 1.7.1993. kada počinje masovna racija. To je iscenirano tako da su na svim položajima od Stoca do Mostara 95% bili Bošnjaci na linijama i sa smjenom vojske ti ljudi dolaze pred svoje komande, ostavljaju oružje i sjedaju na kamione misleći da ih voze kućama, a oni ih transportuju u Dretelj i Gabelu. Na te položaje dolaze Hrvati koji preuzimaju liniju. Nakon toga kreću masovna hapšenja po gradovima i selima.“

U Pješivac gredi, selu Amera Đulića, koje je u tom trenutku imalo 70 ljudi od čega 30 muškaraca, prva racija je izvršena 2.7.1993. U trenutku kada vojska ulazi u selo, Amer Đulić se sa majkom nalazio na njivi.

„Sa majkom sam krenuo u njivu i kako sam išao vidim plavi kamion koji vozi moj komšija Mile Perić, pun vojske i prođe u njihovu mahalu. Sa distance od 150 metara vidim tu vojsku kao iz filmova, kako opkoljava našu mahalu i čujemo plač i galamu. Meni majka kaže da legnem, bilo nas je tu 5-6 mlađih koji smo bili u njivama, a koje oni nisu primijetili. I legnemo u duhan koji je visine 1,5 metar. Za nekoliko minuta oni su pokupili 10 do 15 ljudi dok se jedan dio sakrio. Shvatili su da nisu sve pokupili i dođu do nas na 10 metara u toj njivi al’ se vrate. Mi taj dan preležimo u duhanu i prvim mrakom odemo do kuća jer znamo da su žene i djeca ostali. Puzali smo do tamo jer su 50 metara sa jedne i druge strane hrvatske kuće iz kojih prate ako je neko ostao da to prijave.“

Zajedno sa rođakom, Amer Đulić se sakriva u potkrovlje neizgrađene kuće. Na tom mjestu ostaju do 13. 7. kada HVO protjeruje kompletno stanovništvo ovog i okolnih sela u OŠ Crnići. Oko 1500 ljudi bilo je smješteno u prostorijama Osnovne škole u nehumanim i nehigijenskim uslovima.

„Navečer su se postavljale merdevine i dodale dvije kante, jedna s hranom a druga za vršenje nužde. Sve se radilo noću da komšije ne bi vidjele. Dok smo bili tu kroz procjepe u crijepu vidimo naše komšije kako dolaze u naše kuće da traže gorivo i da gledaju ima li još nekoga da se krije. Među njima i moj komšija Ivo Prkačin koji govori mojoj majci: „Šaćira, nemoj da se krije, znamo mi da Amer i Azer nisu odvedeni. Oni su djeca, njima neće niko ništa uraditi“. I mi smo tako funkcionisali do 13 .7. kad ujutro čujemo pucnjavu, oko deset sati vidimo od sela Prkačina i Raguža ide stotinjak ljudi, žena i djece. Iza njih ide vojska koja puca i dere se izlazite iz kuća. Niko ne zna šta se dešava. Vidimo kako ulaze u naše selo i kupe ljude – mog dedu i majku. Vidim majku kako polazi i sve gleda u mom pravcu kao da mi želi nešto da kaže, a ne može. I majka tu padne u nesvijest, a sestra oko nje da joj pomogne i kako ta kolona ide vidim majka i sestra mi ostaše.“

Nekoliko dana nakon premještanja civila u prostorije OŠ Crnići, zbog loših higijenskih uslova i pojave masovne dijareje, oko 1500 ljudi HVO prebacuje u Đulića i Kaplana mahale. U međuvremenu Amer Đulić sakriva se u šumi iznad sela.

„U šumi smo bili tri noći i odlučili da se vratimo u selo, pa šta bude. Sad se više sa rođakom ne sakrivam na tom potkrovlju, nego u ruševini iznad moje kuće. Tu ostajemo dva dana dok nije došao taj narod, žene i djeca iz OŠ Crnići i tada nastaje haos u mahali. Ti ljudi su tu bili oko 14 dana, a ja sam se sakrivao i bio tu. Vojska je uvijek tu bila i tražili su od porodica ljudi koji su bili u Armiji BIH da otkriju gdje se nalaze osobe koje po njihovim spiskovima fale. Tako smo se krili do 2.8. kada je HVO izdao komandu da narod ide. Ja zajedno sa dedom koji je bio slijep, krećem prema tom punktu gdje su legitimisali. Tada mi prilazi komšija, vojnik HVO Vicko Bošković i govori: „Amere hajde pođi sa mnom“, majka odmah poče plakati, a on kaže: „Neće ništa biti samo da se dole javi“.

Na punktu HVO ljudi su legitimisani, razvrstavani i predavali novac i zlato. Amer Đulić zajedno sa grupom maloljetnika i dvojicom starijih rođaka, ukrcan je u sanitetsko vozilo te odvezen u Koštanu bolnicu u Stocu.

„Salem Đulić koji je tada imao 33 godine, u tom vozilu skida sat sa ruke i mom rođaku Elviru daje taj sat i govori: „Ponesi mi ovo ženi i djeci, mene će ubiti. To ponesi kao uspomenu“. Mi svi na njega: „Saleme šta ti je, ko će te ubiti“. Nakon toga vozilo se zaustavlja, vidimo neku zgradu, neko kaže to je Koštana bolnica. Na ulazu vidimo vojnu policiju, zapisnički sto, tu je neka cura, kažeš ime, prezime i godište, i kad to završiš silaziš dole u podrum. Kako silazimo, osjetiš miris memle i krvi, u tom mraku bila je samo jedna sijalica. Mene su smjestili u lijevu prostoriju. Tu je nas maloljetnih zajedno sa vojno sposobnim bilo oko 20.“

Boravak u Koštanoj mi je najteži trenutak u životu

Nakon sat vremena boravka u Koštanoj bolnici, zarobljeni Đulići i Kaplani pozvani su od strane dozapovjednika voda vojne policije, Petra Matića, da predaju naoružanje. Amer Đulić se opet vraća u svoje selo gdje vidi vlastite komšije kako ulaze u  bošnjačke kuće.

„Komšije Hrvati su tu već došli sa kamionima i mi ih vidimo kako tovare freze i bijelu tehniku, uzimaju traktore i govore „Dok se vi vratite da mi to vama sačuvamo“. Ja tom vojniku što me pratio pokažem gdje je puška bila zakopana koju je moj otac kupio kad je HOS prolazio kroz selo. Naravno neko je već našao. Komšija Tvrtko Raguž, koji je bio u vojnoj policiji pita „Jel’ tvoja puška?“ Govorim nije moja, nego od oca. Znam gdje je bila zakopana. On pokaže pušku,  pita: Jel’ ova, ja kažem, jeste. Pita on dalje „U čemu su bili zakopani meci“, odgovorih mu – u kutijama Ronhila. Nakon toga reče dobro to je to, vodi ga.“

Amer Đulić zajedno sa skupinom ljudi dovedenih iz Koštane bolnice spušta se do punkta HVO-a gdje upoznaje Marijana Prcu, u tom trenutku visokorangiranog hadezeovca u Stocu.

„Vojni policajac nas vodi i Marijan Prce pita „Ko su momci“, policajac kaže „Ovi su iz Koštane bolnice, doveli ih da predaju oružje“ i pita ga šta ćemo s njima. Prce kaže „Ubij ih tu iza garaže.“ Meni se noge odsjeku, mislim gdje će nas ubiti. Policajac kaže Prci „Ne mogu ih ja ubiti, ja sam ih zadužio i moram ih vratiti u bolnicu“. Prce reče „Hajde dobro, kad ćeš ih vraćati usput nek zakopaju ovu što je umrla.“ Neka nana je umrla tu na tom putu kad su krenuli prema kamionima i tako leži na cesti. Nas deset stavimo ženu na kamion i na jednom haremu iskopamo dvadesetak centimetara i zatrpamo je, i nazad u Koštanu misleći da će nas malo ispitati i to je to.“

Prema Đulićevim riječima, Koštana bolnica predstavljala je lokaciju za sve pripadnike HVO-a koji su se željeli iživljavati na zatvorenim ljudima. U turnusima, ljudi su prozivani na ispitivanja. U okviru ispitivanja ljudi su mučeni a kako Đulić naglašava u tome su prednjačile njegove komšije.

„Puštali su muziku. Sjećam se da je tada bila neka narodnjačka pjesma Prelijepa moja Hani i nju bi pustili jače da se ne bi čuli jauci. Kad završe sa torturom koja traje pola sata do sat ili dva, ti ljudi očiste krv. I kad dođeš u te prostorije vidiš samo da je sve čisto, stol, dvojicu ili trojicu vojnika. Koštana bolnica je bila sjedište vojne policije HVO, ali je bila otvorena za sve pripadnike HVO koji su željeli  da dokazuju snagu i da se iživljavaju na ljudima svezanih ruku. Dakle, bilo koji vojnik koji je tada bio na položaju i vratio se, imao je odriješene ruke da radi šta god hoće. Naročito naše komšije. Ono što je interesantno je da nikada nije postojao dio dana ili noći da neko nije vrištao ili da nisi čuo deranje.“

Nakon što je svjedočio smrti svoja dva rođaka Salema Đulića i Vejsila Đulić, koji su preminuli od posljedica premlaćivanja, došao je red i na Amera Đulića.

„U dva sata ubijena su dvojica mojih rođaka koji leže kraj nas. Vidiš ljude koji leže kraj tebe i hoće nešto da ti kažu, a ne mogu. Čuješ kako im organi otkazuju i onaj mrtvački hropac. Oko tri sata popodne ulazi neki momak sa crnim šeširom i slovom U na njemu. Pita, ko su Đulići i ko su Kaplani? Mi se javimo. „Jebem vam majku vi ste u onom ratu pobili moje rođake.“ Pita, šta je sa ovim ljudima koji leže, mi kažemo prebili ih. Kaže on „Šta hoćete da kažete da ih je vojska HVO ubila!? Tad stade ispred mene i pita me kako se zovem. Nakon što sam mu rekao kaže „Majku ti jebem, vi ste ubili Jozu“. U ruci je držao neki držak od motike ili krampe. A ja mu govorim „Ja sam treći razred škole“. I tad me poče tući po ramenima tom drškom. Boli me ali mislim mogu trpiti. Govori priznaj da ste ’45 ubili naše, vi ste bili u partizanima. Ja gledam šta priča, za šta me optužuje. I onda me udario po licu stalno ponavljajući – priznaj. Ja mu odgovaram „Nemam ti šta priznati“ i tad me udari po licu i kako mi glava padne udari me po zatioku.“

Čovjek koji je maltretirao zatvorenike u Koštanoj bolnici bio je Marinko-Migo Rajić. Ovaj čovjek je danas uzorni stanovnik Stoca i vlasnik autopraonice. Protiv njega je bila podignuta optužnica, ali prema tvrdnjama Đulića, postupak je obustavljen nakon 10 godina istražnih radnji.

„Taj čovjek koji je toliko zla nanio u Koštanoj bolnici, u svakoj raciji je bio. Protiv njega je podignuta optužnica i vođen postupak, a ja sam bio svjedok. Nakon 10 godina prikupljanja dokaza, prije pola godine meni na kućnu adresu dođe rješenje da se proces protiv njega obustavlja. 40 svjedoka je njega spominjalo od 1994. godine do 2017. Ljudi su u tom periodu zaboravljali, nisu se sjećali, neki su bili prestrašeni, a neki su podmićivani. I na kraju je ostalo nas 5 ili 6 svjedoka koji su pričali šta je Migo radio. To sudu nije bilo dovoljno kako bi nastavio proces i sve je zaleđeno dok se ne nađu novi dokazi.“

Nakon što je po naredbi vojne policije HVO-a zakopao tijela rođaka Vejsila i Salema u Kaplana harem, Đulić se vraća u Koštanu bolnicu. Misleći da je to kraj ispitivanja i premlaćivanja.

„Nakon što su nas vratili u podrum krenula je prozivka: Hasan Đulić, Alija Đulić, Elvir Đulić, Emir Đulić, on je bio maloljetan, i Amer Đulić. Meni se noge odsjekoše. Idem u tu gornju prostoriju, ulazim, vidim svoje rođake gore pogledam ljude okolo sve moje komšije: Boro Perić, Mile Perić, Nikica Bošković, Marinko Šutalo, Nikica Obradović-Hegilo. Mislim, znam ljude, neće me niko od njih dirati. Onda počeše ispitivat. „Amere ko je upalio kuću Mile Perića?“, rekoh „Palili su četnici“, on govori „Lažeš“. „Ko je pljačkao našu mahalu“, kažem „četnici“ kaže „lažeš“… Pita me bil’ ja pucao na njega, govorim – ne bi. Kaže „Šta misliš bil’ ja pucao na tebe?“ Rekoh  „Mislim da ne bi“. „E vidiš bi ja na te“, a ja se nasmijem i kažem u šali, jer mislim šali se: „ I ja bi na te“.“

Nakon toga Ameru Đuliću je naređeno da udara glavom od vrata školskog ormara dok traje ispitivanje.

„Mile govori „Majku ti jebem ti si mi upalio kuću, hajde uz ormar“. Tu je bio neki školski ormar i kaže – udaraj glavom u ormar. I ja udaram al’ lagano. Kaže – Jače dok stranica ne otpadne, i nakon pet minuta – puče stranica. Opet pita ko mu je upalio kuću. Rekoh- četnici, govori priznaj, a ja kažem – neću ti nikad priznati nešto što nije istina. „Ko je gađao sliku Franje Tuđmana? Kažem – jesam, ne znam zašto svi su gađali. „Ko je po čatrinji šaro HDZ i pisao SDA?“, rekoh  – svi smo mi mlađi živjeli tako, šarali jedni drugima. Nakon toga su naredili da stanem uza zid raširim noge i onda su me njih šestorica udarali pendrecima po ramenima, bubrezima i to je trajalo jedno 15 minuta.“

Amera Đulića su komšije koje poznaje čitav život i sa kojima je odrastamo fizički maltretirale preko sat vremena dok ih u tome nije zaustavio pripadnik hrvatske vojske. Đulić kaže da ni danas ne zna ko je čovjek koji mu je spasio život.

„Udaraju oni ja iz inata nekog trpim i oboriše me prvi put. Digoše me i nastaviše udarati i oboriše me drugi put. Kontam neću sad ustat kad Nikica Bošković izvadi onaj nož skakavac stavi ga pod vrat kaže „Ustaj, zaklat ću te“. Ja ustanem oni nastave udarat i opet me treći put oboriše. Kažu ustaj, a ja ne mogu. Zališe me vodom i ja se trznem. Govore – priznaj, ja kažem – ubij me ne mogu ti priznati ono za šta nisam kriv. Nastaviše udarat i to traje sat vremena. I među svim tim zlom koje tu proživljavam, otvaraju se vrata i ulazi vojnik u šarenoj uniformi sa oznakom HVO, imao je dužu kosu. Kaže „Majku vam jebem šta bijete djecu.“ Mile govori, hoću on mi je kuću upalio. Taj vojnik reče „Jebo te bog ko da si imao 100 kuća svak živ ti kuću zapalio, svakog bijete šta radite, okanite se djece i meni govori – polazi sa mnom“. Ja ne znam ko je taj čovjek bio. Volio bih danas da znam da mu se zahvalim.“

Nakon što je u pratnji vojnika HVO smješten u ćeliju u podrumu Koštane bolnice, Đulić je sutradan napustio Koštanu bolnicu.

„Ustane mi da legnem i Amer Obradović, koji je tad bio mlađi od mene i koji je nevjerovatno hrabar čovjek, donese mi obloga od vode. Trećeg dana srećom ili nesrećom je bilo etničko čišćenje Stoca. Dubravsku visoravan su progonili 2.8. a grad Stolac 4.8. Prilikom progona civila nalaze i muškarce koji su se skrivali. Tad su u Koštanu doveli novih 20 ili 30 ljudi. Svježe meso jer smo mi iskorišteni. Oko 8 sati govore – izlazite. I zamisli, kad izlaziš odatle i raduješ se bilo kojem drugom logoru. Nas 40 u kamion i idemo preko Dubrava. Kroz ceradu vidimo da idemo za Čapljinu.“

Dobro došli u Dretelj

Na ulazu u logor Dretelj vojna policija HVO-a je vršila legitimaciju i razdvajanje maloljetnih osoba i oduzimanje novca. Amer Đulić je tada upoznao Draženka Miletića, osuđenog na godinu i pol dana.

„Ja dajem zdravstvenu i iskaznicu iz škole što sam imao sa slikom. Pitaju me „Ima li para“  govorim da nemam, a imam sto maraka što mi je majka sašila u jezik od tene. Kontam neću dati pa šta god bilo. U tom redu ispred mene stoji moj rođak Emir Đulić koji je sa mnom išao u školu. On je imao izrazito jaku bradu i nije se brijao pet – šest dana. Pitaju ga „Koliko imaš godina“, kaže 17, govore mu – lažeš. Tad mu opali šamar i opet pita – koliko imaš godina. Emir govori 17. Tada je Dražen Mikulić donio elektrošok. Induktorski telefon sa dvije gole žice. Taj telefon radi na principu baterije koja proizvodi struju, a prenosi je preko žica koje su njemu zakačili na uši. Prilikom okretanja ručice proizvodi se struja koja djeluje tako da kroz šupljine na glavi izbija ti krv. Kako je ovaj zavrtio onu ručicu dva tri puta Emir je pao. Stao je i gleda u mene, pita kako se zoveš, koliko imaš godina, rekoh 17. Lažeš, kaže mi, reko sam – eto ima u zdravstvenoj i ja tako prođoh, kako ni sam ne znam.“

Đulić je bio smješten u jednom od hangara dimenzija 30 x 8 zajedno sa još 400 ljudi.

„Nakon toga ide neki nabildan tip i pita „Odakle su ovi armijaši?“. Po belaju ja prvi u redu i mene pita, ja kažem – iz Stoca, a on kaže – brigada Bregava i puče me šakom u lice. Neki mu vojni policajac govori – nemoj njih biti oni su maloljetni. Džaba, on mene nastavi udarat jedno dva tri puta. Nakon toga nas uvedoše u neki hangar dimenzija 30 x 8 i tu je negdje oko 400 ljudi, bradatih, mršavih i strah te pogledati ljudima u oči. To su ljudi koji su tu bili mjesec dana, a već su izobličeni. Nama se javi Edo Beća profesor iz Stoca i Eso Šuta oni se pomjeriše kažu – hajte djeco sjedite ovdje. U takvoj situaciji tvoji ljudi koji su zatvoreni tu nasrnu na tebe sa optužbama da smo mi pucali i da mi nismo napravili sukob oni ne bi bili tu.“

Prema mišljenju Đulića postojali su zatvorenici koji su imali privilegovan položaj u Dretelju. Kako tvrdi, Bošnjaci iz Čapljine, kao i ljudi iz miješanih brakova.

„Mi sa Dubrava i iz Stoca smo kao loši muslimani, a ovi iz Čapljine su kao dobri muslimani i na tom fonu je to išlo. I te njihove optužbe su trajale jedno pet ili šest dana dok njihove žene i djecu nisu protjerali iz Čapljine. Onda plaču oni i mi moramo plakati s njima jer je njih više bilo u tom hangaru. Bilo je i dosta muslimana koji su bili zatvoreni u Dretelju a iz miješanih brakova pa su na osnovu toga da ako nešto uzme od mene i njima odnese, dobije komad hljeba kao pas. Takav je bio Ado Alagić koji je kasnije osuđen u Švedskoj. Takvi ljudi su bili kao redari i oni su određivali koja grupa prva jede, ko gdje spava. Kad bi nas kupali dva puta u Dretelju bila su vatrogasna cisterna sa topom. Naš čitav hangar izvedu gole i pružiš ruke, a na top stave muslimana, nekog Maru koji je bio oženjen Hrvaticom iz Čapljine. Zamisli kad te taj top opali i to je njima smiješno. Pokvase te, dobiješ komadić onog kabaša natrljaš se i on samo preleti preko tebe. Taj sapun ostane na tebi a on neće da te pokvasi jer zna da ćeš se unutra još prati i takvog te vrati u hangar.“

Prvog dana dolaska u Dretelj Đuliću je od drugih zatvorenika bilo objašnjeno kako funkcioniše ručak. Prema njegovim riječima za jelo je bilo predviđeno 11 sekundi. Rekord u Dretelju je bio da je 500 ljudi jelo za 11 minuta.

„To izgleda ovako. Trči prvih 11, uzimaju  porciju i naspe neke čorbe, dobiješ komad hljeba i vode. Bila su tri mjesta gdje se jelo Borić, Branik i Pijesak. I kad policajac kaže „Borić gotovo“ 11 se ustaje predaje porciju i dolazi novih jedanaest. Rekord je bio da je 500 i nešto ljudi jelo za 11 minuta. Da jedeš imao si 11 sekundi i to je bilo nemoguće. Šta se radilo, vodu odmah popiješ zatim tu čorbu i nazad, a hljeb sakriješ u džep da imaš za kasnije. Kad je ručak od 11 ljudi dvojica padnu i ostanu bez ručka, a ti ideš i ne okrećeš se. Šta je puta Emir ostao bez ručka jer je bio slab od te struje. I šta ćeš, ostanemo i ja i on bez ručka. Govore „hajde maloljetni repete“ ja krenem govore „Gdje ćeš ti međede“ i lupi me nogom u guzicu. Momci sitni, i mršavi sve 70-to godište prolaze, niko ih ne pita, a ja visok i krupan. Onda sam ja dao komad hljeba za dvije cigare, kako bi dao čovjeku koji je imao žilet da sastruže bradu meni i rođaku da izgledamo mlađe.“

Đulić naglašava da je Dretelj bio specifičan jer je imao i samnicu u kojoj je bilo smješteno od 50 do 60 ljudi.

„Ti ljudi su propatili mnogo više od nas ostalih 1500. Samnica je uvijek zadnja jela i prilikom jela je morala prolaziti torturu jer su ih svi vojni policajci tukli. U tom logoru niko nije bio normalan osim možda tog upravnika. Prije Tome Šakote bio je Aničić. Taj Šakota je čovjek za kojeg će svako od zatvorenika reći da je dobar. Bio je slučaj koji su meni ispričali da je Tomo Šakota koji je nekad bio bokser udario vojnog policajca zato što udara zatvorenika. U njegovom radnom vremenu kad je bio u Dretelju nije bilo maltretiranja ali njegovim odlaskom ostaješ na milost i nemilost vojne policije. To je bila Vojna policija brigade Kralj Tvrtko iz Konjica koja se povukla sa te teritorije i došla u Čapljinu. Oni su protjerani od muslimana tako da su imali poseban inat i želju da se iživljavaju. Mikulić, Mijo Banović-Brada neki Gojko ne sjećam mu se prezimena.“

U periodu od 4.8. do 17.9. Đulić je u Dretelju izgubio 30 kilograma. Međutim, to nije bilo dovoljno prema standardima Crvenog krsta da izađe iz logora.

„Prvi put Crveni krst dolazi 6.9. i mislim – evo spasa, maloljetan sam. Onom prevodiocu govorim „ja sam maloljetan“ kažu oni mi vam ne možemo ništa pomoći postoje vlasti mi ćemo vas evidentirati i to je to. Nama drago – evidentirali nas. Dali mi broj 372586 i mislim sad mi niko ne smije ništa. Čim su ovi zamakli ovi nastavili po svome. Prošlo je 10 dana, govore hajmo vaganje. Na tom vaganju trebalo je da ti bude velika razlika visine i težine. Na primjer na moju visinu 190 trebao sam da imam 70, a ja sam imao 75 kila. Ušao sam sa 105 kila i onda sam izgubio 30 kila, a svi ljudi koji su zadovoljavali tu razliku vode ih na Korčulu i treće zemlje. Ja ostadoh jer mi je falilo pet kila.“

Nakon sedam razmjena krajem septembra 1993. godine u Dretelju je ostalo oko 400 zatvorenika. Đulić je 28.9. transportovan u Gabelu.

Boško Previšić Boko upravnik Gabele danas slobodno živi u Osijeku

Po dolasku u logor Gabela zatvorenicima se predstavio Boško Previšić Boko koji je od logoraša zahtijevao da po njegovom ulasku u hangar svi pjevaju ustaške pjesme.

„Kažu da je Boko neuračunljiv ali takav čovjek je podoban za takve stvari. Taj čovjek je ubio mog rođaka Mustafu Obradovića pred 400 ljudi zbog komada hljeba. Mustafa je stariji godinu od mene i kad je bio negdje na radovima neko mu da komad hljeba i on je to donio svom ocu. Boko je to vidio i rekao mu da baci taj hljeb. Mustafa je rekao da neće i govore da je prvo ispalio dva metka, a  da je ovaj stajao i da je nakon toga od stražara uzeo pušku i rafal ispalio u Mustafu.“

Boško Previšić danas živi u Osijeku a kćerka mu je zaposlena u Graničnoj policiji BIH. Protiv njega je podignuta optužnica a 40 ljudi među kojima je i Amer Đulić svjedočilo je pred Kantonalnim sudom u Mostaru.

„Pa da vidimo hoće li ovi sa suda u Osijeku uzeti naša svjedočenja. Golemo je kad ti zločincu ideš na noge. Umjesto da ga ovdje dovedu i ovdje mu sude. On ima sad jedno 75-80 godina i neće biti osuđen niti će imati mrlju na sebi.“

Za 78 dana boravka u Gabeli, Đulić nije imao priliku da se okupa. Međutim za razliku od Dretelja zatvorenici Gabele nisu morali trčati da bi jeli.

„Tu sam bio 78 dana i tu se nismo nikad okupali. Tu nismo trebali trčati da jedemo. Pojedeš ti, daš meni tanjir i tako ide prljava kašika, tanjir al’ navikneš na sve. U Gabeli nismo imali wc tako da smo imali kantu gdje smo vršili nuždu i tu su se prvi put pojavile vaške. Bilo je dobro dok su bile u kosi, kad su prešle na tijelo od toga se ne može spavat. Navečer samo čuješ kako se ljudi češu. Onda nas ošišaše na nulu i naprašiše. U Gabeli sam bio sa ocem al’ on je prije mene otišao na razmjenu. 15. 12. kad su došli i rekli svi stariji od 60 idu u razmjenu svi mlađi ostaju a nakon toga idem Heliodrom.“

Na Heliodromu sam dočekao 18. rođendan

Zatvorenicima koji su prebačeni iz logora Gabele u zatvor na Heliodromu rečeno je da će biti osuđeni. Đulić ističe da je njegova krivnja bila u tome što je gađao sliku Franje Tuđmana balegom.

„Kontam šta sam uradio? Znam da sam Tuđmana gađao balegom, pisao MDZ jer tad nije bilo SDA i znam da sam jednu šahovnicu razbio u školi, ako je to razlog nek me osude. Dovedoše nas na Heliodrom. Mi vidimo da je to ozbiljno. Spavaonica ispred, na podu spužve, ćebad,  wc,  česme, bojleri. Ne možemo vjerovati gdje smo došli. I ja odmah pitam onog policajca mogu li ja u wc a on kaže „Ko ti brani“. Mislim ako treba provesti dvije godine ovdje dobro je samo nek ne tuku.“

Pravila na Heliodromu su bila drugačija od ostalih logora Herceg Bosne u kojima je Đulić boravio. Zatvorenici su imali starješinu, predavali raport ujutro i navečer i dva obroka dnevno, međutim, morali su ići na dobrovoljne radove.

„Jedan dan otvoriše se vrata i kažu hajde 90 dobrovoljaca na radove. Ljudi odoše, prođe jedno 20 dana vrati se 40 ljudi. Šta je bilo? Desetak ih pobjeglo, nešto ranjeno, nešto poginulo. Kažu bili na liniji u Šantićevoj i Bulevaru. Oko nove godine opet 60 dobrovoljaca i opet se ljudi javljaju. Naš starješina Alen Jazvin Galama imao je hrabrosti da vojnoj policiji kaže da u našoj spavaonici nema dobrovoljaca. Tako nas je spasio par puta. A ja 27.12. na Heliodromu postajem punoljetan.“

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma počele su prve razmjene. Među prvim koji su napustili Heliodrom bili su  Bošnjaci iz Prozora.

„Kažu idu ovi iz Prozora, za neke Hrvate iz Bugojna. Nakon toga te Hrvate koji su bili najvjerovatnije zatvoreni u logorima u Bugojnu puste na prizemlje gdje su bili zatvoreni ovi iz Armije BIH da se iživljavaju. Zadnjih mjesec dana prije nego što će nas pustiti izvodili su nas u šetnje oko stadiona. Kad se približavalo vrijeme da se logori raspuštaju 19. marta kažu idu pripadnici Armije BIH i oni za kojim je potražnja.  Nas ostalo još 200. Tu izgubiš volju za životom jer misliš da nikad nećeš izaći.“

Među posljednjima Đulić napušta Heliodrom 22. marta 1994. godine. Istog dana prelazi na lijevu obalu Neretve gdje se nalazi sa ocem.

„Otvoriše se vrata i kažu „Idemo abecednim redom“. Nakon toliko razmjena mislim neće me pročitati. Kad sam čuo svoje ime ne vjerujem. U UN-ovom kamionu prelazimo na lijevu obalu Mostara. Prolazimo kraj Velmosa, vidim one zastave sa ljiljanima ali i dalje ne vjerujem. Nema nikoga, nema naroda. Stajemo kod Razvitka otvaraju se vrata i ja kako skočih iz kamiona vidim šarena uniforma. Mislim evo ga opet neki logor. Pogledam bolje kad moj rođak. Tu ga zagrlim i kao da sam se opet rodio. Kaže mi eno ti starog dole.“

Nakon rata 1998. godine Đulić se vraća u Stolac. Danas živi preko puta istih onih komšija koji su ga maltretirali u Koštanoj bolnici. Smatra da pravda u ovoj državi ne postoji.

„Vjerovao sam da postoji zakon, pa će biti pravde. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i dizale se optužnice protiv tih ljudi, i počeli ih oslobađati shvatio sam da postoji dogovor u HNK. Nemojte vi naše, nećemo ni mi vaše. Traže dokaze da se oslobode i jedni i drugi. U Stocu je zatvoreno 3000 Bošnjaka, ubijenih i nestalih oko 100 ljudi, odgovaralo je par ljudi, a najveća kazna je godinu i pol dana. Ja gledam te ljude. On mene pogleda i obori glavu. U jednom momentu su se smijali. Razmišljao sam da odem hiljadu puta – ali gdje? Imao sam ponudu kad sam bio haški svjedok, nudili su mi da ostanem. U Hagu sam svjedočio o onome što se događalo ovdje.“

O dešavanjima u Stocu danas mnogi Bošnjaci ne žele govoriti kao ni svjedočiti na sudovima. Razlozi su ucjene, prijetnje kao i činjenica da su svjedocima davane pare da ne vi svjedočili. Đuliću je bilo ponuđeno 100.000 KM, radno mjesto te stan da ne svjedoči ali je to odbio.

„Nas su kupovali i mi smo se prodavali. Ja sam da ne svjedočim dobio ponudu od 100.000 KM posao u Graničnoj policiji, da mi kupe stan, samo da kažem da se ničega ne sjećam. Nisam prihvatio ponudu al’ čovjek je opet oslobođen. Kod nas se svjedoci tako kupuju. Za posao, za poticaj, za pare. I da istina bude laž. Znaju svi Hrvati u Stocu šta je bilo. Ja pričam o zločincima koji imaju ime i prezime. Ali hrvatski narod podržava zločince. Od načelnika, pa nadalje. Svi će ti reći bilo je takvo vrijeme. „Da mi nismo, oni bi nas. Ili šta je nama bilo ovdje, to je bilo Hrvatima u Kaknju ili Zenici.“  Ja nisam naišao na nekoga da mi je pomogao osim tog vojnika u Koštanoj. Volio bi da se mogu ponositi svojim komšijama al’ ne mogu.“

Amer Đulić svoja sjećanja i iskustva iz logora Herceg-Bosne objavio je u knjizi „Bili smo samo brojke – 233 dana u logoru“.

Ovaj tekst objavljen je tri dana nakon deklaracije HNS-a u okviru koje su sve stranke sa hrvatskim predznakom predvođene HDZ-om odbacile presudu Haškog tribunala o udruženom zločinačkom poduhvatu vodeće šestorke Herceg Bosne.