Ah, pusti Dodikovi snovi

Povezani članci

• Gojerova esejistička lirsko tonirana ispovijest o akvarelima Fuada Arifhodžića
• File završio angažman oko Sejdić-Finci, protesti u BiH nastavljeni
• Nada Zdravič – Otkrivam: Komesar za kulturu i BiH
• Potresna ispovijest logoraša: Bio sam živi štit
• “MOSTARSKA LISKA 2018”: “Mala liska” Borku Periću, u četvrtak “Sirena i Viktorija” u petak dodjela nagrada
• SDA-SBB koalicija pokrala izbore u Mostaru

Ovo nam je ljetno doba, zaista, bilo u znaku nepodnošljivog zvizdana, sa temparuturama zraka i preko 50 Celzijusovih stepeni. Ljudi su jednostavno postajali ošamućeni i u svojim razmišljanjima, a poneki su odgovorni, bar u našem društveno političkom životu, često i mahnitali, što im i nije bilo zamjeriti. Kako su neki od njih ostali i bez svoga psihijatra, već poduže odsutan na sudskome putu u Hagu, teško je bilo i lektorisati sopstvene tirade klijenata, u njihovom retoričkom istupu na javnoj sceni naših prostora.

Prisjetih se i inserta, nedavno napisanog moga razmišljanja, da li smo mi zaista ostali stanovnici države, zvane Apsurdistan, a kako starinska veli da je ponavljanje, majka znanja, odlučih da ponešto i obnovim ili ponovim.

Živimo u vremenu i prostoru šarenila u svakom smislu, sa puno apsurda, na brdovitom Balkanu i zajebanom vilajetu, našoj domovini zvanoj Bosna i Hercegovina. Zašto je ne bi mogli  nazvati i zemljom  apsurda ili Apsurdistan, jer njeni smo državljani?

Nekada smo živjeli u zajedničkoj državi,  zvala se Jugoslavija, učili nas da su naše različitosti pravo ljudsko bogatstvo, a šarolikost zemljopisne mape, poput tigrove kože, negdje crna ili bijela ili šarena, činila nam je zadovoljstvo. Upravo su nas, po prirodnim ljepotama i bogatstvu naših zelenim prostora, šuma, rijeka, jezera i mora, te bogatstva unutrašnjosti zemlje sa rudnim sadržajima, sasvim normalno i primjereno upoređivali sa divnom Švicarskom. Dakle, bili smo Švicarska u malom, a danas smo Bosna i Hercegovina, sa našim apsurdima država Apsurdistan, u kojoj smo primorani živjeti, dokle li i kako ?

Istina je da doživljavamo Andrićevu sintagmu;“Dođu neka vremena kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate!“.

Agresije, sa istoka i sa zapada, na naše prostore, sa velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim apetitima, učinili su svoje. Rasturili su nam državu u materijalnom pogledu, ojadili nam duše i ljudske vrijednosti čovječnosti sveli nam na minimum ljudskog dostojanstva i ostavili nam močvare kao žabokrečine, u kojima možemo da životinjarimo poput žaba kreketuša. Najezda ovih različitih „izama„ od fašizma do nacionalizma, ostavila nam je silnu mržnju među narodima i građanima, koji su nekada živjeli u slozi i ljubavi.

Međutim, danas se pitamo, nije li to bilo samo prividno, ili su nas tako pogrešno učili, pitanja su kako za koga, a odgovori neka budu prepušteni svakom individualnom subjektu ili bilo kojem kolektivitetu, jer svako ima svoje pravo na istinu i nikada nećemo dostići tu jednu i jedinu istinu.

Kao građani i narodi različitih nacionalnih obilježja i vrijednosti, u svim domenima ljudskoga života i djelovanja, živjeli smo u nekom „bratstvu i jedinstvu„ kao tekovini antifašističke borbe, smatrajući je postulatom ili aksiomom, bez bilo kakvog dokazivanja. Ta naša famozna multietičnost, preko noći se pretvorila u „mutnoetičnost“, pa nam više nije aktuelna niti ona Božija zapovijed „Ljubi bližnjeg svoga„.

Šta se desilo u vremenu i na ovim prostorima, u našem Apsurdistanu, izvršena je prisilna transformacija ove vrijednosti u porive mržnje, netolerancije, nerazumijevanja i nemogućnosti zajedničkog poimanja, šta nam je to značilo i do kakvog nas je apsurda dovelo.

Možemo se samo podsjećati, da smo na vrhu države imali jednog vrijednog i sposobnog čovjeka, koji je to sve razumijevao i koji je znao upravljati i sa državom i narodima, to je bio naš idol i ideal, drug Tito, kakvog danas nemamo. Za nekog je bio diktator ili fašista, za nekog veliki nacionalista, za nekog najcrnji komunista i tako redom, međutim stvorio nam je državu, davno spremnu za Evropu, obezbijedio je pristojan rad i život svima u njoj, stvorio dostojanstvo ljudskog postojanja u svim domenima ljudske djelatnosti i socijalnih potreba. Slobodu i sigurnost kretanja i života, od Triglava do Đevđelije, u svim destinacijama, bilo to u parkovima ili sopstvenim kućama i stanovima, gdje se svaki građanin mogao osjećati sigurnim i zaštićenim. Nažalost, ostale su nam danas od svega toga, samo misaone imenice i naše neostvarene želje.

Posebno, mi narodi i građani, ove nam zemlje Apsurdistana, ponajbolje to znamo i cijenimo, jer smo nekako i bili u svakom šarenilu, bilo prostornom ili ljudskom, čime smo i platili najvišu cijenu agresorskih nakana, već davno zacrtanih u raznim memorandumima, bilo srpske akademije nauka i Vožda Slobodana ili Vatikansko- papske ili Poglavničke dekleracije, o njihovoj čistoti roda i poroda, na željenim osvajačkim prostorima.

Dobili smo „troglavo“ Predsjedništvo, koje više liči na cirkusnu šatru sa tri klovna, od Mladena, Bakira i Dragana, jedan raštimovani orkestar sa guslama, sviralom i orguljama, za predstavljanjem našeg Apsurdistana, na svetskim vašerima i bez državne himne.Nije ih ni stid, niti sramota, zadovoljavajući nacionalističke apetite, da se kao takvi pojavljuju na nekim ozbiljnijim destinacijama, od svoje šatre i države iz koje dolaze. Svakako da građani i narodi ove zemlje, nešto bolje i civilizovanije, nisu ni zaslužili?

Nažalost, nesposobnost domaće vlasti, veliki podanički, uliznički i poltronski odnos, njihovih partnera u vlasti, Bošnjaka, uveliko je doprinio ovakvom stanju i neriješenom statusu moga grada Mostara, bez izbora, bez Gradskog vijeća i sa Gradonačelnikom, koji je godinama jedini i svemoćni imperator svih događanja u gradu, uz budžet građana, koji mu je neposredno na raspolaganju. Dakle, građani i narodi ovoga grada, mogu da bleje kao ovce, jer im je izgleda takav scenarij i pripremljen, do njihovog konačnog odumiranja. Srbi, kao narod ovdje i nisu bitni, niti uticajni, bez konstitutivnosti i ravnopravnosti, a osim toga, kao i strijelci sa „Čobanovog polja„ iz agresorskih vremena,  nisu nikako poželjni, za sve dogovore i radnje u ovome gradu, bez njihovog je učešća i saznanja. Sve je pro forme, deklarativno, sa lažnom demagogijom, floskulama i patetikom, jer od zajedništva, u suštini svih događanja nema niti slova „Z„. Jedini protagonisti, poput nagovještaja ranog proljeća, o ovoj temi, ponekad se oglase međunarodni faktori, koji na našem prostoru poput domaćice kuharice, spremaju meni nekih jela i napitaka, prema njihovom ukusu, za dobra lična primanja, a suština je pusta retorika, udaljena od naše svakodnevnice i realiteta odnosa i suživota, u cilju obmanjivanja i šire a posebno svjetske javnosti, kako malte ne u Mostaru, teče med i mlijeko ???

Prema njihovim nalazima i izvještajima, uskoro se možemo nadati i povratku na „bratstvo i jedinstvo„ nekada tako ožitvoreno među građanima ovog grada, iako danas tako čvrsto i javno koračano u dalju budućnost ulicama „Ustaških čimbenika„ iz perioda NDH? Redovno je prisjećanje i proslave  njihovih agresorskih i osvajačkih postrojbi, koje su učestvovale i u udruženom zločinačkom poduhvatu, u formiranju  logora „spasa„ njihovih komšija Bošnjaka i ponekog Srbina, sve u cilju stvaranja „čistokrvne nacije„. Ostvariti će oni i svoj entitet, po preporukama HNS-a i njihovog čelnika, akademika.

Dakle, u ovoj zemlji čuda, Apsurdistanu, sa diskriminacijom na nacionalnoj osnovi, najvećim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i raznim lopovlucima, moguće se i ovome nadati, u „stolnom gradu„ Mostaru, vaskrsnule nam Herceg Bosne ???

Nikakvoga čuda, da se upravo po čelopeku i sanjaju neki čudni snovi, poput ovih, od guslara Milorada, iz Laktaša, uz blagoslove i njegovih najvećih crkvenih vjerodostojnika, poput patrijarha Irineja ili Vladike Grigorija.

“Ne želim da se odreknem snova da Republika Srpska i Srbija budu jedno”, kazao je  Milorad Dodik u petak u Beogradu, na otvaranju manifestacije Dani Srpske u Srbiji. Dodik je dalje nastavio „da Srbi tamo nisu na željenom mjestu”.

“Mi želimo biti u zajednici sa Srbijom. Uvjeren sam da se etabliranjem RS krenulo tim putem ujedinjavanjem srpskog naroda. Ne želim da se odreknem snova da RS i Srbija budu jedno”, završio je, guslar svoju „domoljubnu„ pjesmu i ostao je  živ?

Da bi mu u svojoj besjedi, podršku dao i patrijarh Irinej

“Srbi treba da kao jedinstven narod grade sadašnju i buduću povijest, to jedinstvo je normalno, jer je to jedan narod s jednim jezikom, kulturom i poviješću, čime ispunjava sve uvjete da bude jedan narod koji živi u ovom vremenu, ali gradi svoju budućnost”, dodao je patrijarh Irinej.

Dakle, očito je, da se ovi velikosrpski „poskoci„ i nisu odrekli svoje velike Srbije, zacrtane već poodavno u mnogim „načertanijama„ i memorandumima, samo još trebamo dočekati i usnulu njihovu „dekleraciju“, sa pustim snovima.

Tada će normalno moći, kako to zamišljaju, stado „dodikovaca„ preko Drine, tamo i ovamo, od Laktaša i do Dedinja, kao da je ovaj naš Apsurdistan ili Bosna i Hercegovina, njihova trajna babovina.

“Dodikovci„ u svojoj zamišljenoj velikoj Srbiji, ali još uvijek „neosvešćenoj„ svetom vodicom, od crkvenih velikodostojnika 

Ovih, vrelih dana, priskočio im je u pomoć Vladika Grigorije, koji u mome, nekadašnjem prosperitetnom i graditeljskom Gacku, na slavi Sv. Vasilija,  voli da se prikazuje u javnosti kao čovjek koji širi mir i toleranciju među narodima u BiH, u radu MRV (međureligijskog vijeća), drži propovijed okupljenim mještanima, Srbima. Istu završava riječima (sa snimka), nažalost, sa mržnjom prema svojim komšijama, koji su i protjerani iz  Gacka, „…da ne budu kao balije i Turci„.

Aferim, Božiji čovječe, nešto slično ste govorili i na mostarskoj televiziji, na OSCARU TV, kod Vrankića, da smo svi mi Srbi, ostali u Mostaru i Federaciji, neki „rezervni„ Srbi, što ste u svome djelovanju u crkvenim okvirima i demonstrirali aktivnostima u gradu Mostaru. Nažalost, ta paljansko-laktaška ideologija, nema uporišta kod normalnih Srba, Vaših i mojih sunarodnjaka, jer se može vidjeti i zaključiti, kuda ih vode, nakaradni snovi Vašeg pjevača i guslara iz Laktaša, Vašeg umobolnika, Milorada Dodika.