Žene koje su stvarale povijest – Marija Jurić Zagorka

Povezani članci

• Ex Rad: Lijek koji bi mogao pomoći kod radijacijske bolesti
• Bosanka -prva pratilja “Miss Global”
• Apple predstavio iPhone 4S
• Biti previše zabrinut znak je višeg stupnja inteligencije
• Salon “Pariz na Modi” pokazao inovacije
• Kako da se dobro naspavate

Tekst je proširena i nadopunjena verzija predavanja o Zagorkinom feminizmu, održanog u Centru za ženske studije u Zagrebu (svibnja 2000.) a emitiran je na Trećem programu Radio Zagreba u emisiji “Ogledi i rasprave”, 14. siječnja 2005. godine.
 
Tekst je kasnije objavljen u časopisima Republika (6/2006: 14-24) i Književna republika (5-6/2006: 43-52). 

“Opisati mi je život žene, koju su krasile sve ženske vrline. Bila je zahvalna i odana kćerka, uzor supruga, biser majka, požrtvovna baba, iskrena prijateljica, bogoljubna kršćanka i vrla Hrvatica. Milosrđe prema bližnjemu bila je karakterna crta te žene; ona je utrla mnogu suzu nevoljniku i siromahu. Njezino djelovanje bijaše tiho i skromno, ali po Hrvatsku znamenito, jer je svojim blagotvornim radom utjecala u sva narodna naša poduzeća.” 

Tim riječima Marija Jambrišak opisuje Korneliju Kukuljević Saksinsku u trećem svesku Znamenitih žena, objavljenom 1896. godine (1896:1). Iste godine Marija Jurić, s nepune 22 godine tek započinje novinarsku karijeru u Obzoru i tekstove – žestoko protumađarski intonirane još potpisuje anonimno. Ništa nije u tom trenutku dalje od nje od takve idealizirane slike žene kakvu je predočila Jambrišak, a koja je u osvit novog stoljeća u Hrvatskoj bila društveno prihvatljiva, čak poželjna[1]. Marija Jurić, naime, ima već iza sebe tri godine propalog i neželjenog braka na koji su je prisilili u osamnaestoj, kako bi je disciplinirali i obuzdali njen revolucionarni karakter.
 
Podatak o datumu, godini i mjestu Zagorkinog rođenja dosad je bio samo približno poznat.[2] U najiscrpnijoj monografiji o Zagorki[3] Stanko Lasić navodi datum 1. siječnja 1873. a kao mjesto rođenja selo Negovec kraj Vrbovca. Istraživala sam u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (Jakobović Fribec, 2006.) i prema podacima u Matičnoj knjizi rođenih i krštenih za godinu 1873. otkrila kako je Marija Jurić rođena 2. ožujka 1873. godine u kuriji – plemićkom dvorcu Negovec, u blizini Vrbovca a krštena je dan kasnije kao rimokatolkinja imenom Marianna. [4] Rođena je kao kći Josipe, rođ. Domin[5] i Ivana Jurića, imućnih roditelja koji su imali još troje djece, dva sina i kćerku Dragicu koja je bolovala i umrla od tuberkuloze. O Zagorkinom ocu postoje indicije da je bio nezakonito grofovsko dijete ali one nisu potvrđene.
 
Djetinjstvo je provela u Hrvatskom Zagorju gdje je otac kupio imanje Golubovec u blizini Varaždina i dobio posao kao upravitelj posjeda baruna Geze Raucha (koji je bio u kumstvu s hrvatsko-ugarskim banom Khuenom Hedervaryjem). Osnovnu je školu pohađala u Rauchovom dvorcu i u Samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu. Bila je natprosječno dijete i odlična učenica pa ju je otac namjeravao poslati na studij u Švicarsku (uz Rauchovu financijsku potporu) čemu se majka energično usprotivila («Nikad ne ću dopustiti da se poteže po nekim visokim školama gdje je izložena muškarcima!») i ispisala iz završnog razreda (Lasić, 1986: 34). Obiteljski odnosi Jurićevih bili su kronično poremećeni i Zagorka je proživjela nasilničko djetinjstvo. Iz atmosfere stalnih tučnjava i svađa bježala je u zaštitničko okružje seoskih ljudi kakvi su bili njezina dadilja Marta i pripovjedač Tenšek.
          
Književni talent, duboki osjećaj za socijalnu pravdu ali i ‘revolucionarni karakter’ u ponašanju, Zagorka je pokazivala već od najranije dobi. U desetoj godini izazvala je incident zbog kojeg je obitelj skoro bila optužena za veleizdaju (na prijamu u banovu čast pozvala je samog Khuena da brani Hrvate od Mađara!); u dvanaestoj je zbog samoinicijativno pokrenutih (svojih prvih) Samostanskih novina (u kojima je prenijela Tenšekove narodne priče i legende) zaradila školski ukor; u osamnaestoj je s bratićem pokrenula amatersku kazališnu družinu i školski list Zagorsko proljeće (1891.) u kojem je kao urednica s muškim imenom (M. Jurica Zagorski – njezin prvi pseudonim) objavila uvodnik o nacionalnom junaku Hrvatskog Zagorja i vođi seljačkog ustanka iz 1533. Matiji Gupcu, čiji duh, vraćajući se u 19. stoljeće optužuje Hrvate što su još uvijek pod stranim hegemonom.[6] Zbog tog teksta list je bio zabranjen a njoj savjetovano da se prestane baviti pisanjem jer javni (politički) rad nije za žene: one moraju biti poslušne i baviti se kućanskim poslovima.
          
Onemogućena u daljnjem školovanju, Zagorka želi postati glumicom ali je roditelji, da bi je ‘disciplinirali’, udaju za 18 godina starijeg neženju kojem je bio obećan veliki miraz. Brak je Zagorka doživljavala kao novo ropstvo u kojem je bila «podvrgnuta moralnoj inkviziciji» (Prohaska,1921: 267) a muža kao mađarskog šovinistu, no solidno je naučila ‘jezik svog kolonizatora’ i završila tečaj telegrafije što joj je koristilo u kasnijem radu.

 
Mala revolucionarka
 
Element revolucionarnosti pripisan svom karakteru, Zagorka varira u više autobiografija dok u Maloj revolucionarki, romanu iz 1939. godine, iznosi tek humornu sintezu svojih stvarnih revolucionarnih iskustava. Njezin autobiografski žanr više je od faktografije vlastita interpretacija onih uzroka i okolnosti zbog kojih je trpjela u životu – samo zato što nije prihvaćala podređen ženski status:

•      Godine 1891. zagorski dvorac Šanjugovo – piše Zagorka, “gospodin kotarski predstojnik sjedi u naslonjaču. Pred njim stojim u sedamnaestoj godini kao okrivljenik i slušam njegov ukor (…) Pronašli smo da je tvoja školska torba bila spilja urotnika u kojoj su se održavali tajni sastanci tvojih revolverskih misli protiv vlade i vlastelinstva. Roditelji su pogriješili što su te od djetinjstva prepustili seoskoj družini na dvoru gdje si disala njihovim duhom pa te ni materinski odgoj u samostanu nije popravio. Evo, danas, tu na stolu leži corpus delicti: prvi broj omladinskog lista «Zagorsko proljeće» (…) Zabranio sam ga, a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život.” (Đorđević,1979: 18)   

Godina 1891. koju evocira Zagorka, kad je njoj bilo tek sedamnaest, svakako je predrevolucionarno razdoblje u političkom životu Hrvatske. Iste godine u Dubrovniku izlazi Supilov pravaški tjednik Crvena Hrvatska a budući da je njemu tek 21 godina, najmlađi je urednik nekih političkih novina u Hrvatskoj. On je i prvi od generacije koja će u narednih deset godina stupiti na političku scenu. Stjepanu Radiću tada je 20 a Svetozar Pribićević tek je godinu dana mlađi od Zagorke. Prema povjesničaru Josipu Horvatu i oni, kao i Supilo, kroz novinstvo postaju politički radnici (Horvat, 1962: 287). Dotadašnja politička elita okupljena oko dvije najjače stranke – Nezavisne narodne stranke i Stranke prava već je stara po godinama. Strossmayeru je 76, Starčeviću 69, Račkom 65 a Mrazoviću 67 godina. Zastarjelost njihovih koncepcija sve je očitija pa ne čudi da dolazi do smjene generacija, jer mladi, prema Horvatu, stranačke stege osjećaju kao luđačku košulju (Horvat, 1962:287).
 

Zagorka kao ozbiljena gilbertgubaričina metafora luđakinje u potkrovlju
 
Ta je najmlađa, Zagorkina generacija, uskoro žestoko demonstrirala svoju revolucionarnost. U nacionalnoj povijesti i danas se ističe datum kad su studenti, predvođeni Stjepanom Radićem, prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu, javno spalili mađarsku zastavu. Zagorku je taj događaj u listopadu 1895. zatekao u Mađarskoj gdje joj je muž radio na željezničkoj postaji. Nakon neželjene udaje i oporavka od nervnog sloma, «delikvent» je (kako je samu sebe nazvala), u potkrovlju uredio/la sobicu u kojoj je nastavio/la pisati.
 
Feminističke kritičarke Sandra Gilbert i Susan Gubar u knjizi The Madwoman in the Attic upotrijebile su upravo metaforu luđakinje u potkrovlju da bi predočile društvenu percepciju i sliku žene koja je pisala u 19. i na prijelazu u 20. stoljeće.
 
Kad je Zagorkino «zločinstvo» bilo otkriveno «mađarski je suprug» htio unovčiti njezino pisanje. Poslao je rukopise u Budimpeštu odakle su mu potvrdili da ima dara, samo neka je pošalje «da se u otmjenim spisateljskim krugovima izliječi od krivih ideja» (Đorđević, 1979:148).
 
Zagorka je iz novina saznala za zbivanja u Zagrebu, pa je u zanosu napisala «hvalospjev toj mladeži» među kojom bi se itekako i sama rado našla. Uskoro je bilo zatraženo da za budimpeštanske novine napiše članak u kojem će najoštrije osuditi taj hrvatski politički incident. Ona je odbila a suprug je zaprijetio ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa je bila prisiljena pobjeći u Hrvatsku. Preodjevena u sluškinjinu odjeću kao većina njezinih kasnijih literarnih protagonistica, pobjegla je u slobodu, izabravši vlastitu neovisnost. Tako se revolucionarni politički događaj podudario s njezinom osobnom revolucijom. «Osobno je političko», postat će tek desetljećima kasnije revolucionarna krilatica feminizma drugoga vala.
 

«Zagorčice, Vi ste muž na mjestu!»
 
Razdoblje od listopada 1895. kad je pobjegla od supruga do listopada 1896. kad je u Obzoru objavila članak «Egy percz», Zagorka je potanko opisala u memoarima objavljenim 1952. godine (Lasić, 1986: 52-55), a djelomično i u romanu Na cesti[7] (u kojem fikcionalna junakinja uslijed sličnih okolnosti počini samoubojstvo).
 
Što se zbilo kad je stigla u Zagreb? Suprug je raspisao tjeralicu za njom kao za umobolnom i odbjeglom ženom, a tadašnji zakon bio je na njegovoj strani. U autobiografiji Kako je bilo, objavljenoj 1953. godine, ona piše da je u Zagrebu bila uhvaćena i stavljena u bolnicu na promatranje ali joj je pomogao jedan liječnik (koji je izjavio da je s njenim mozgom sve u redu) pa se pod lažnim imenom skrivala i uzdržavala prodajom nakita. Pisala je političke reportaže i anonimno ih objavljivala u Obzoru (najpoznatija «Egy percz» o upotrebi službenog jezika na hrvatskim željeznicama) dok ih nisu zapazili neki političari, među kojima i biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je bio većinski vlasnik Obzora. Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu dospjela je u redakciju kao urednica za mađarsko-hrvatsku politiku.
 
Uz utjecajnog mentora, Zagorka je odmah stekla i moćnog neprijatelja. Za glavnog urednika Šimu Mazzuru, žensko u redakciji bio je prvorazredan kulturni i moralni skandal jer, tvrdio je on «ni u Londonu gdje sufražetke vuku redari po ulicama, nema ženske u političkoj redakciji».[8] Mazzura je, prema Lasiću, bio antifeminist s «patološkom sviješću o muškoj superiornosti» koji je Zagorki narednih godina prilijepio etikete što su je pratile sve do smrti: «baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama» (Lasić, 1986:68).
 
Ulaskom u redakciju Zagorka se suprotstavila tradicionalnom uvjerenju kako je pisanje ‘u suštini muška aktivnost’ a pritom je prekršila još jedan tabu: onaj da žena ne može (ne smije) biti političko biće. U spomenutoj autobiografiji 80-godišnja Zagorka svjedoči:

•       “Pod teškom društvenom zabludom da su novinarsko zvanje i politički rad isključivo samo muško poprište rada, prolazila sam u svojem novinarskom zvanju kao nevino okrivljeni kroz pranger španjolske inkvizicije. Taj mi je rad bio potrebom života kao hrana, zrak i sunce tijelu i moje političko djelovanje smatrala sam nečim sasvim prirodnim. Pošto nisam uvažavala društvenu zabludu, koja je stvorila nepisan zakon protiv javnog rada žene, naišla sam na putu toga rada na neprijateljstva, čije posljedice snosim još danas.” (Zagorka, 1953:23).

Isti stav ponovila je i nekoliko godina kasnije:[9]

•       “Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( …) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.” (Đorđević, 1979:161-162).

Zagorku su u redakciji isprva doista zaključavali u sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bi vidio. Međutim, 1903. godine, za vrijeme općenarodnog ustanka protiv Khuenove diktature, kad se cijela redakcija bila povukla da ne bi završila u zatvoru, ona je sama punih pet mjeseci vodila i uređivala najveće zagrebačke dnevne novine. Ujedno je aktivno sudjelovala u radu Glavnog narodnog odbora, a kad su uhićene članice Kola radnih žena (ženske udruge tipografskih radnica koju je osnovala još 1897. godine), predvodila je prve ženske demonstracije s tisuću žena. I sama je završila u zatvoru, a početkom 20. stoljeća otići u zatvor, i to zbog politike, prema Lasiću, «bilo je za jednu ženu ono krajnje što joj se moglo dogoditi: bio je to skandal bez presedana» (Lasić, 1986:114).[10]
 
Za samu Zagorku, prema osobnom svjedočenju, bilo je to najljepše razdoblje njezinog života. U zatvoru je napisala dramu Evica Gupčeva u kojoj je feministički ‘reinterpretirala’ nacionalnu povijest i povijest vlastitog mladenačkog pisanja i anticipirala svoj budući literarni rad. Pretpostavila je, naime, da je vođa seljačke bune iz 1533. bila ustvari žena (koja je kao takva već fiktivno postojala u usmenoj predaji) a ne muškarac – kako je to zabilježeno u pisanoj povijesti u kojoj žena nije mogla biti pravni subjekt (osim kao svjedokinja u procesima protiv vještica).[11] Drama je zbog cenzure ostala neobjavljena, ali se s uspjehom (iz rukopisa) prikazivala u Dubrovniku i u Splitu (pod austrijskom vlašću) a tek s padom Khuenovog režima i u Zagrebu.
          
Zagorka se u desetogodišnjoj novinarskoj karijeri od 1895. do 1905., prateći rad zajedničkog hrvatsko-ugarskog parlamenta u Budimpešti, afirmirala kao prva moderna novinarka i politička reporterka u Jugoistočnoj Europi. U europskim političkim krugovima javno ju je podržavao Tomaš Masaryk a jedno od rijetkih, i njoj najdražih priznanja u Hrvatskoj (jer joj je bilo upućeno kao ravnopravnom čovjeku) stiglo je od hrvatskog političara i novinara Frana Supila. On joj je napisao iz Egipta:
 
“Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu.”[12]

Horvat ističe kako je upravo Zagorkina europska afirmacija zbog novog načina izvještavanja, jer je «politička vijest bila servirana na posve nov način», značajno doprinosila modernizaciji hrvatskog novinstva (Horvat, 1962: 421).
 

U borbi za ravnopravnost spolova
 
Zagorka je pisala mnogo i s lakoćom ali još do danas nije izrađena potpuna bibliografija njezinih radova.[13] Do 1910. godine, kad je po Strossmayerovom nagovoru počela pisati feljtonske romane koji su vrtoglavo podizali novinsku nakladu (zbog čega je bila izgurana iz redakcije kao novinarka), već je bila objavila dva romana s aktualnom društvenom tematikom (Roblje,1899. i Vlatko Šaretić,1903.). U to je vrijeme, osim s Obzorom, surađivala i s mnogim drugim časopisima pišući često anonimno ili pod pseudonimima.[14]
          
Zagorka je 1909. godine sudjelovala u jednoj od najznačjnijih feminističkih polemika u Hrvatskoj – o ravnopravnosti spolova. Nju je otvorila Mira Kočonda temom «žena i naprednjaštvo» a uključile su se Zagorka, tekstom «Napredna žena i današnji muškarci» i Zofka Kveder, pišući o «modernoj ženi i braku». [15] Njihove feminističke teze odmah je žestoko napao Antun Gustav Matoš,[16] koji je još 1900. godine izvještavajući sa Svjetske izložbe u Parizu, mizoginim rječnikom opisao izložbu u Feminističkom paviljonu.[17] Obrušavajući se na tadašnje svjetske feministkinje, on je tvrdio da žena može biti isključivo majka i bračna družica, ali je poželjno da bude i poezija i vjernost, a da je sve ostalo prostitucija, posebno «nekakva borba za emancipaciju» (Lasić, 1986: 173). Osam godina kasnije u toj polemici, Matoš je ženu sveo samo na dvije dužnosti: da rađa djecu i da bude ljubavnica mužu, odnosno sveo ju je na kuhinju i na spavaću sobu. Ta je polemika mogla postati, prema Lasiću, jedna od najplodotvornijih da nisu obje strane ostale nepomirljivo pri svojim stavovima. Kočonda je tvrdila da žena mora postati čak superiornija muškarcu da bi ostvarila ravnopravnost. Rješenje suprotnostima među spolovima – muškoj superiornosti i ženskoj inferiornosti, Zagorka nije vidjela u tome «da žena ubije u sebi ženu» [18] i pretvori se u ženskog muškarca, već u skladnom prožimanju dvaju principa, i muškog i ženskog – čemu se Matoš narugao kao feminističkom pokriću za hermafroditstvo.
 
Spomenut ću da su Matoševi mizogini stavovi našli daleki odjek u sličnoj polemici vođenoj osamdesetih godina u Hrvatskoj/ SFRJ s pojavom neofeminizma i ženskoga pisma.[19] Tada se književni kritičar Igor Mandić u knjizi frojdovskoga naslova Što, zapravo, hoće te žene? (1984) narugao ženama da su sposobne samo za trač[20] i za pisanje «kuhinjske književnosti», proglasivši propast/ kataklizmu feminizma.[21]
 

Od novinarke do moderne Šeherezade
 
Zagorka se 1910. udala za Slavka Amadeja Vodvaršku, popularnog pisca humoreski i komedija, a već je 1911. koristila dvostruko prezime. Iste je godine objavljen njezin roman Kneginja iz Petrinjske ulice, prvi u nizu od četrdesetak ‘povijesnih’ romana kojima je stekla veliku popularnost i brojnu publiku ali i neprijateljstvo ideoloških sustava (crkve, vlasti i književne kritike).[22]
 
Pod zajedničkim imenom Grička vještica objedinjeni su romani koje je objavljivala (u novinama) od 1912. do 1918. godine (Tajna krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila i Buntovnik na prijestolju). Činjenica da su pisani kao romani u nastavcima govori o njihovoj strukturi – gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu, što je «pandan Šeherezadinoj tehnici pričanja priča», prema Alidi Matić (1987: 138).
 
Kao i mnoge europske spisateljice 19. i početkom 20. stoljeća koje su bile onemogućene u dominantnom književnom (muškom) kanonu i Zagorka se okrenula tradiciji pučke (usmene) književnosti, odnosno marginaliziranim (tzv. trivijalnim) žanrovima proisteklim iz nje[23], iako je građu za romane pomno istraživala po bečkim i peštanskim arhivima. Karakterizirajući Zagorkin opus, Nada Popović-Perišić naglašava funkcioniranje žanrovskog stereotipa «ženskog» – «čijem diskursu nedostaje tijelo a u kojem naglašeno djeluju kategorije poštovanja i stida» (1987: 58) kao osnovni mehanizam u građenju ženskih likova. Naprotiv, za Matić, upravo je otklon od trivijalnog žanra nesumnjiv u karakterizaciji Zagorkinih ženskih (glavnih) likova: one su nositeljice pozitivnih osobina (pametne, poduzetne, hrabre, bore se protiv društvenih nepravdi i pokretačice su radnje) a te su osobine inače u trivijalnim romanima namijenjene isključivo muškarcima. Za Lasića pak, Zagorkini ženski likovi su svojevrsni travestiti upravo zbog njezinog stava o dvojstvu muških i ženskih principa.
 
Nakon opusa o Gričkoj vještici (po kojoj je dobila i nadimak «grička vila») Zagorka je napisala socijalno-utopijski roman Crveni oktobar inspiriran oktobarskom revolucijom i suvremeni roman o kriminalnom podzemlju Tozuki (1918.) te povijesne romane Kći Lotršćaka (1922.), Kameni križari (1928-29) i Gordanu u 12 svezaka (1934-39.). Slijedili su Kraljica Hrvata (njezin drugi nadimak) i autobiografski roman Kamen na cesti (1939.). Zagorka je više svojih romana sama adaptirala kao kazališne predstave (do 1940. godine u HNK-u je bilo prikazano 14 njenih adaptacija).
 
Feminističko djelovanje nastavila je aktivno se vraćajući novinarstvu – osnivajući 1925. godine Ženski list u kojem je pisala do 1938. godine. Tada je pokrenula Hrvaticu koju su 1940. godine ustaše u NDH (novoformiranoj državi s rasnim zakonima) obustavile, zaplijenile joj svu imovinu a njoj zabranile svako javno djelovanje. Ona je pokušala samoubojstvo ali je preživjela i do kraja rata osjećala posljedice. Odbijala je ikakvu suradnju s tadašnjim institucijama, pomišljala na odlazak u partizane (ali je bila prestara) a preživljavala je uz pomoć vjernih čitatelja. (Đorđević, 1979:171-175)
 
Po svršetku rata Zagorka je, kao i mnoge književnice iz Društva hrvatskih književnica (1936.-1939.) čija je bila suosnivačica,[24] postala nepoželjna kao javna osoba, kao što je i sam pojam građanskog feminizma postao neprijateljski socijalističkoj ideologiji. Za tu je ideologiju feminizam i prije bio reduciran na žensko pitanje koje je bilo subordinirano klasnom pitanju a ono je bilo ‘upravo riješeno’ uspostavom novog poretka (Bl. Despot, 2004:181-189).
 
O Zagorkinim romanima nije se javno ni govorilo niti pisalo, iako su 1947. i 1948. godine bili ponovno tiskani u feljtonskom obliku u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije. Književni ideolozi socijalističkog realizma, zaokupljeni ‘izgradnjom novog čovjeka’, Zagorkinu su literaturu, baš kao i patrijarhalni kritičari početkom 20. stoljeća, ponovo proglašavali – običnim šundom. Ne dočekavši valorizaciju (koja je uslijedila tek nakon smrti), Zagorka je umrla 29. studenog 1957. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Mirogojskim arkadama 4. prosinca 1957. godine među grobovima koji pripadaju najvećoj hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti kamo, nesumnjivo, zbog svojeg feminizma, i sama pripada.
 
Međutim, kako je još 1988. godine upozorila Lydija Sklevicky, a nažalost, to vrijedi i danas, Zagorki, toj patuljastoj amazonki hrvatskog feminizma, iako je Lasićevom knjigom osigurano mjesto u povijesti hrvatske književnosti, nenapisana povijest feminizma još joj nije vratila dug (Sklevicky, 1996: 245-247).

[1] Zapanjujuća je podudarnost patrijarhalnog stereotipa ženskog u javnom diskursu podjednako u devedesetima 19. i devedesetima 20. stoljeća! Više o fenomenu predmoderne paradigme, retradicionalizaciji i repatrijarhalizaciji hrvatskog društva početkom 21. stoljeća u Tomić-Koludrović & Kunac (1999) i Leinert Novosel (2000).
 
[2] Najčešće spominjane godine rođenja su: 1873., 1876. i 1879.
 
[3] Stanko Lasić: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1973-1910). Uvod u monografiju, Zagreb: Znanje, 1986.
 
[4] Matična knjiga rođenih (krštenih) župe Rakovac od 1858.-1878. a za godinu 1873., str. 224, Republika Hrvatska, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (pisano latinskim).
 
[5] Ime i prezime Zagorkine majke (koje je svim kritičarima, uključujući i Lasića, bilo nepoznato ili nevažno) saznala sam u telefonskom razgovoru od Josipa Grbelje koji ga je pak doznao od Štefice Vrbanić, dugogodišnje Zagorkine prijateljice. Njezine navode o datumu rođenja i krštenja te o Zagorkinom krsnom imenu potvrdili su i podaci u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
 
[6] Naslov tog teksta glasi: «Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju».
 
[7] «Na cesti. Roman jedne spisateljice», Ženski list, Zagreb, 1932.-1934., kasnije objavljen u knjizi kao Kamen na cesti. Roman, Zagreb, Izdanje tiskare Merkantile, Jutriša i Sedmak, 1938.
 
[8] «Što je moja krivnja» (1947?), Zagorkin nedatiran i neobjavljen rukopis koji se čuva u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod signaturom R 7601, (Lasić, 1986: 69-70).
 
[9] Iz intervjua (nedatirano) za Start s Aleksom Vojinović. Postavljena pitanja su glasila: «Kako ste bili primljeni u javnosti kao prva žena novinar?» i «Poznat je vaš rad kao borca za ravnopravnost žena s muškarcima. Zanimalo bi nas što ste sve poduzeli i postigli na tom sektoru?», (Đorđević, 1979: 162).
 
[10] Usredotočenog na rehabilitaciju Zagorke kao književnika, Lasića beskrajno iritira njezino vlastito inzistiranje na političkoj (i rodnoj) dimenziji rada/pisanja: «Zadržimo li kritičku distancu, tada nas odmah frapira paradoks: žena koja je prije svega bila književnik – koja je u svim razdobljima svog života ponajprije i ponajviše pisala književna djela, koja u hrvatskoj kulturi ostaje, u prvom redu, neponovljivi spisateljski fenomen a u našim svijestima traje kao stvaralac velike galerije romanesknih likova – doživljavala je i prikazivala sebe prvenstveno kao političko biće. Kad bismo prosuđivali njezin život ne znajući što je doista bila, nego vjerujući samo njezinim autobiografskim spisima, tada bismo mislili da se pred nama nalazi tipični politički i društveni radnik s početka stoljeća.», (Lasić, 1986: 59) Zapravo je paradoksalno što se takvo pitanje nikada nije postavilo i ne postavlja se bilo kojem muškom autoru iz panteona nacionalne književnosti – kao da su sprega politike i (nacionalne) književnosti, sfere isključivo «rezervirane» za konstituiranje «normalne» (normativne) muškosti.
  
[11] Neznana junakinja (1939), Đorđević (1979: 96-122)
 
[12] Faksimi Supilove karte nalazi se u knjižici Kako je bilo (1953: 40)
 
[13] «Recepcijski uspjeh motivirao je Zagorku na golemu produkciju; Ivo Hergešić, koji je svojevremeno pokušao s gotovo neizvedivim poslom bibliografskog usustavljenja Zagorkinih romana (i zastao kod broja 35), uspio je sažeti najvažnije naslove», Detoni-Dujmić (1998: 156-157)
 
[14] U humorističkom Trnu pisala je pod pseudonimom Petrica Kerempuh a u Domaćem ognjištu (u kojem je uređivala i informativnu rubriku Iz ženskoga svijeta) pod pseudonimom Iglica, feministički i polemički intonirane tekstove.
 
[15] Zvono (1909) [16] «Naprednjače i brak» (1909) Hrvatsko pravo, XV, br. 3941, Zagreb, 9. siječnja 1909., 2-3.
 
[17] «U Palais de la Femme, ukusnoj modernoj jednokatnici polag Eiffelovog tornja je feministička izložba. Sve je tu krcato ženskim radovima, od vezova pa do kipova i slika Margar, Bouillon-Turner, Amalije Valentin, Jehanne Mazeline.(…) Vajarskih radova Sare Bernhardt nema ovdje. Izložila je među muškinjem. Otkako je navukla vatirane čakšire vojvode reichstadskog i Hamletove sumorne ‘bit-il-ne bit’ pelengaće, drži se gospa Sara na mušku. Gospa Sara je muško otkako je stara i – Jer šta je ovim od muškaraca obožavanim ženama muškarac ako ne – stara žena? (…) najbolje djelo gđe Schopenhauer, sačiniteljice debelih romana, bijaše ženomrzac Artur, njezin sin. Pitajte francuskog rodoljuba ili statističara i reći će vam da je najbolja Francuskinja koja rađa najviše zdravih Francuza, i da žena koja rađa i odgaja pregršt kršne dječice ne može imati vremena pisati knjižurine o – – uzrocima opadanju žiteljstva (…) I ja hvalim svaki dan bogovima te sam Europejac a ne Patagonac, muško a ne žensko, sjećajući se na našeg mužeka koji veli: – Dora, moja, da prostite, žena –« (Matoš, 1973:233-234).
 
[18] Zagorkine riječi iz te polemike citira i Dunja Detoni-Dujmić: «Žena ako je samo žena – spada u zoologiju – onda žena, koja je u sebi ubila ženu – spada u ludnicu!» (1998:35)
 
[19] Tih su godina u Zagrebu održani prvi «ženski studiji» u sklopu sociološke sekcije Žena i društvo (ženska povijest, žensko pismo i «iskošeni pogled na filozofiju) a objavljeno je i niz feminističkih temata s bibliografijama: Pitanja (1978) «Žena ili o slobodi», str. 4-40; Marksizam u svetu (1981) «Studije o ženi i ženski pokret», str. 5-487; Republika (1983) «Žensko pismo», str. 4-258.
 
[20] Kao i Matoš 1911.: «Ženska feministička literatura je običan trač, poknjiženi trač. Od svih žena nabolje je pisala gospođa Sevigne. Čitaj njezina pisma, i što ćeš naći? Trač. Schopenhauer bi manje mrzio i prezirao žene da mu mati ne pisaše romana. Danas znamo da je George Sand bila romantični snob i jedan od glavnih uzroka pada morala, vitalne snage u Francuskoj», Detoni-Dujmić (1998: 36)
 
[21] Mandić (1984) «Kuhinjska književnost», 138-141; «Nevinost ženskoga pisma», 166-175.
 
[22] «Ratovanju na tri fronta», Hergešić dodaje i – žene: «Zagorkinu feminizmu opiru se tri kategorije žena: ‘presvijetle’ i njihovi prirepci u Gospojinskom klubu, intelektualke koje se ponose svojim akademskim titulama i žene koje bi valjalo prodrmati, što će reći odgojiti, jer nisu društveno svjesne.», Đorđević (1979:97)
 
[23] O tradiciji iz koje piše žena pisala sam portretirajući Ivanu Brlić-Mažuranić (Jakobović Fribec, 2005.)
 
[24] Podatak da je među 22 osnivačice Društva hrvatskih književnica bila i Zagorka, dobila sam od Josipa Grbelje koji tvrdi da se taj podatak nalazi u policijskom arhivu u Zagrebu, u registraciji i statutu Društva od 11. prosinca 1936. godine.