Petar Pan + Bridget Jones

Povezani članci

• Janis Joplin: Neukrotiva diva rock’n’rolla
• Zašto se burma nosi baš na tom prstu?
• Zašto volim baš njega?
• Stiskanjem šaka do bolje memorije
• Svemirski vjetar koji se kreće 32 milijuna kmh!
• Dobrovoljci spašavaju grad u bankrotu

Kažu da je od svega najteže u život uvesti – promjene. Navika je doista užasna stvar. (U većini slučajeva.) Ali, isto tako, ponekad je ono što najviše trebamo – samo promjena. Vođeni intuicijom, instinktom i ostalim riječima na i, žene se, katkad (čitaj: iznimno rijetko) odlučuju na – promjene. Mijenjamo: cipele, odjeću, frizuru, prehrambene navike (smijem biti ambiciozna ), poslove, prijatelje… A Njega?

I Njega smo pokušale promijeniti. Nažalost, to i nije tako lako. Čini mi se, kako je promijeniti Njega, jednako teško kao i promijeniti prehrambene navike na bolje. Uvijek vjerujemo kako će od sutradan biti bolje. Od sutra ću jesti u malim količinama i više ću se kretati (čitaj: od sutra će On shvatiti kako sam mu ja najbolja). Da, to se, naravno, neće dogoditi. I, što prije se ženski rod s time suoči, to će biti bolje za sve skupa. Jer, ruku na srce, Njega ne treba promijeniti, već treba promijeniti – Vas. Nekoj drugoj osobi, objekt vaše ljubavi (čitaj: srcobolje) biti će najbolji, dok je vama također najbolji – u zadavanju raznoraznih boleština. Jednostavno, koliko to god okrutno zvučalo, nisu svi za sve, jer da jesu, onda u životu ne bismo imali „slatkih“ ljubavnih muka. Zvuči primamljivo?

Vođene ludom ljubavlju kakvom viđamo u raznoraznim serijama i filmovima i o kojima čitamo u knjigama, žene veoma često zaboravljaju napraviti presjek između stvarnosti i mašte. (Vaša se upornost u slučaju zvanom „Ja ću biti TA koja će ga promijeniti“ ne cijeni niti će kojim čudom uroditi plodom.) Zapravo, isto vrijedi i za pripadnike muškoga roda. Ne pokušavajmo promijeniti ljude. (Niti sebe, dakako.) Jednostavno – nađimo ljude koji nam više odgovaraju. Tako je – najbezbolnije. (Za nas, dakako. Jer, NJIH, pogađate, zapravo i NIJE briga. Jer, da ih je briga, ne bih sada o ovome razmišljala.) Recimo „NE“ muškarcima koji pate od sindroma zvanog „Petar Pan“ i ženama čije je drugo „ja“, recimo, Bridget Jones (koja ne zna što hoće sve do kraja, ne prvoga filma, već drugoga, a možda je i nakon drugoga opet nastavila po starome, tko zna, dok ne vidimo i treći film, ne treba slijepo vjerovati. )

No, na sveopću žalost (a, možda i radost), postoje primjerci muškaraca koji su se ipak promijenili na bolje pod utjecajem ljubavi. Postavlja se pitanje (u mojoj glavici) jesu li te žene doista promijenile svoje muškarce ili su se oni, shvaćajući kako se približava dan kada bi mogli ostati sami (a, na to nisu spremni jer, ruku na srce, ne bivaju sve mlađi, a i Ona tako dobro kuha), ipak, prividno promijenili i svoj istinski, prvotni karakter ipak pustili neka malo drijemne?

Najbolji mogući način kako izbjeći situacije u kojima se osjećate primoranim mijenjati svoga „odabranika“ (da, kao da ste ga baš takvog htjeli odabrati, najpametnije jest svaliti krivnju na hormone „zahvaljujući“ kojima ste se beznadno zaljubili) jest ta da sljedeći put odaberete „gotov proizvod.“ To je jedini recept za ljubavnu sreću.

Možda bismo na ljubavne peripetije trebali početi gledati slično kao na „Kinder Surprise“ čokoladno jaje. Jeste li, kao djeca, više voljeli kada biste unutar njega pronašli već sastavljenu igračku ili kada biste dobili hrpu minijaturnih komadića koje je tek trebalo sastaviti i vidjeti što ste zapravo dobili? (Ja sam, osobno, prezirala igračke koje je tek trebalo sastaviti, jer bih shvatila da je igračka, naposljetku, zapravo, s***e.) A, što kada jedan komadić nedostaje? U većini slučajeva nedostaje uvijek onaj najvažniji komadić, ključan. Samim time igračka (ili, u našemu slučaju, odabranik) nikada neće biti onakva kakvu smo zaista željeli. I trebali. Naposljetku, nakon dužeg mučenja, ili ćemo se, nesretni morati zadovoljiti s takvom igračkom, bjesomučno pokušavajući naći nedostajali komadić ili ćemo ju baciti u prvu kantu za smeće. (Ovaj zadnji izbor vjerojatno je najpametniji.
Ono što me iznimno očarava jest skupina ljudi koji se obožavaju igrati u nešto starijoj dobi, žarko se trude pronaći nedostajali komadić igračke (točnije Njega) ili se, naposljetku, jednostavno zadovolje nepotpunim primjerkom i bivaju nesretni. 

Takvima toplo savjetujem da je vrijeme za – odrastanje. Igranje na taj način prerasli smo odavno. Nećete naći Njegov nedostajali komadić kako bi bio – savršen za Vas (obično nedostaju komadići bez pomoću kojih se On ne javlja niti jednom na dan, komadić za iskazivanje nježnosti i komadić za monogamiju) i najbolje je s time raščistiti odmah.
Ukoliko ste emotivni siledžija i u Vama ipak promigolji zaigrani crv koji će Vas natjerati pokoje desetljeće unatrag „zahvaljujući“ Njemu, odite u obližnji dječji park i sjednite na vrtuljak i zadovoljite dijete u sebi (a, ne ono pokraj Vas koje, očigledno, nikada neće biti u mogućnosti pokloniti nekome dovoljnu količinu naklonosti). Osim odlaska u dječji park, „Kinder Surprise“ će, također, poslužiti svrsi.

Zaključak: rađamo se takvi kakvi jesmo. J****a, ili „kliknemo“ odmah s nekime ili ne. Nema sredine.

e-zena