Malala Yousafzai: Najmlađa svjetska mirovna aktivistica

Povezani članci

• Kako prekršiti pravila i ojačati vezu ili brak
• SCREAMFEST 2013. – LET 3 napravio spektakl u Ljubuškom
• NESREĆNA LJUBAV: Mesožder i vegetarijanac ne mogu da budu zajedno
• John Malkovich, modni kreator uskoro u Parizu
• Homoseksualnost u sportu je još uvijek tabu
• Odlični načini kako začiniti seksi ljetne noći

“Jučer sam imala strašan san, s vojnim helikopterima i Talibanima. Ovakve snove sanjam od početka vojnih  operacija u Swat-u. Majka mi je napravila doručak i krenula sam u školu. Hodajući prema školi bojala sam se  jer su Talibani propisali edikt kojim zabranjuju djevojčicama da pohađaju školu.”

Ovim riječima, pod pseudonimom Gul Makai, započela je tada javnosti nepoznata djevojčica, priču o iskustvu življenja u pokrajini Swat u Pakistanu pod talibanskim režimom. Djevojčica čiji se identitet skrivao zbog straha od odmazde, bila je upravo Malala Yousafzai (16), danas globalno poznata aktivistica za prava žena i prava na obrazovanje.

Malala, čije ime znači ožalošćena, rođena je 12. srpnja 1997. u obitelji sunita, u gradu Mingora, gdje je živjela s majkom, ocem i dvoje mlađe braće. Ime Malala roditelji su joj dali po slavnoj pjesnikinji i ratnici iz sjevernog Afganistana Malalai Maiwandskoj. Obrazovao ju je većim dijelom otac, pjesnik, vlasnik nekoliko javnih škola, te i sam aktivist za pravo obrazovanja.

Život bezbrižne djevojčice za Malalu nije dugo potrajao, ali ga se u svom dnevniku s tugom prisjećala. Vojne operacije u pokrajini Swat blizu granice s Afganistanom djetinju igru su zamijenile stalnom napetošću i strahom.

Početkom 2009. godine militantni Talibani, pod vodstvom Maulana Fazlullaha, preuzimaju pokrajinu Swat i vodeći se strogom interpretacijom šerijatskog zakona zabranjuju televiziju, glazbu, te obrazovanje i odlazak u kupovinu za žene. Javna bičevanja i obezglavljena tijela policajaca postaju dijelom svakodnevice, a nadlijetanje aviona unosi strah u kosti.

Talibani su već u godini prije uništili više od 150 škola, a iste te godine Malala prvi puta javno ustaje u obranu prava žena na obrazovanje. U pratnji oca, u novinarskom domu u Peshawaru drži govor koji su popratili mediji iz regije i postavlja pitanje: “Kako se Talibani usuđuju oduzeti mi osnovno pravo na obrazovanje?”

U siječnju 2009., tijekom prve bitke za Swat, 11-godišnja Malala počinje pisati dnevničke zapise za BBC Urdu.

“Željela sam zagovarati svoja prava. Nisam htjela u budućnosti samo sjediti u sobi, biti zatvorena unutar svoja četiri zida i samo kuhati i rađati djecu. Nisam tako željela zamišljati svoj život.”, objašnjava Malala svoju odluku.

Edikt kojim se zabranjuje obrazovanje djevojčica na snagu je stupio 15. siječnja, 15. veljače vlada i militanti potpisuju primirje, a nekoliko dana kasnije vođa Talibana najavljuje ukidanje zabrane obrazovanja za žene, uz uvjet nošenja burki i 25. veljače škole se otvaraju. Malala piše da je uživala u školi, ali da se ljudi boje da je primirje samo privremeno jer su Talibani još uvijek aktivni. Svoje dnevničko javljanje za BBC Urdu završava sredinom ožujka, nedugo prije početka druge bitke za Swat.

Pakistanska vojska uspijeva potisnuti Talibane i u srpnju premijer izvještava javnost je pokrajina Swat ponovno sigurna. Obitelj Yousafzai ponovno je ujedinjena, a prije povratka kući s drugim aktivistima primio ih je Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a za Afganistan i Pakistan. Tijekom susreta obratila mu se i Malala: „Poštovani ambasadoru, ako nam možete pomoći u težnjama za obrazovanjem, molim Vas pomozite nam”. Inspirirana očevim aktivizmom Malala u ovo vrijeme napušta ideju da postane liječnica, te se odlučuje posvetiti politici.

Već je tijekom druge bitke za Swat New York Times počeo sa snimanjem dokumentarca o Malali, u prosincu 2009. razotkriveno je da je upravo ona bila djevojčica iz Pakistana koja je pisala za BBC, a sa završetkom sukoba uslijedili su brojni intervju i televizijska gostovanja u kojima je javno zagovarala obrazovanje žena.

U listopadu 2011. Desmond Tutu ju je nominirao za Međunarodnu dječju mirovnu nagradu koju dodjeljuje nizozemska fondacija Kids Rights. Bila je prva Pakistanka nominirana za ovu nagradu, a u obrazloženju je stajalo: “Malala se usudila ustati za sebe i sve druge djevojke i iskoristila je nacionalne i internacionalne medije da bi svijetu poručila da bi i djevojke trebale imati pravo ići u školu“. Ovu nagradu na posljetku nije osvojila, ali u prosincu joj je premijer Pakistana Yousuf Raza Gilani uručio Nacionalnu mirovnu nagrada za mlade.

Na njezinu inicijativu koledž za žene u pokrajini Swat opremljen je IT tehnologijom, a srednja škola preimenovana joj je u čast. Do 2012. Malala je planirala osnovati Fondaciju za obrazovanje koja bi siromašnim djevojkama omogućila da pohađaju školu.

Ipak koliko god je medijska pažnja i pažnja javnosti koristila njezinim inicijativama i težnjama, eksponiranost je ujedno bila i opasna. Prijetnje smrću pojavljivale su se u novinama i na Facebooku, međutim budući da ovakvi pokušaji zastrašivanja nisu bili uspješni i Malala je nastavljala svoju borbu, glasnogovornik Talibana rekao je da će biti prisiljeni djelovati. Na sastanku održanom tijekom ljeta 2012. vođe Talibana jednoglasno su odlučili da ju treba ubiti.

Dana 9. listopada 2012., dok se nakon ispita autobusom vraćala kući, naoružani maskirani Taliban je uzviknuo: “Koja je od vas Malala? Recite ili ću vas sve pobiti!”. Čim ju je prepoznao zapucao je pogodivši ju u glavu. Zamišljajući ranije ovakav scenarij Malala je izjavila: “Čak i ako me dođu ubiti, reći ću im da je to što pokušavaju učiniti pogrešno i da je obrazovanje naše temeljno pravo.”

Iako ozbiljne, ozljede na sreću nisu bile fatalne. Hitna operacija mozga koja je potrajala tri sata spasila joj je život, a nakon što su ju liječnici uspjeli stabilizirati prebačena je u Englesku na daljnje liječenje. Nastavkom liječničkog tretmana u vojnoj bolnici u Birminghamu očigledno postaje da Malala neće patiti od oštećenja mozga, ubrzo budi iz kome, te je iz bolnice otpuštena 3. siječnja 2013. Petosatnim operativnim zahvatom naknadno joj je rekonstruirana lubanja i vraćen sluh. Napadač identificiran kao 23-godišnji Atta Ullah Khan, još uvijek je na slobodi.

Reakcije na pokušaj atentata bile su burne, pakistanski mediji osudili su napad i organizirani su prosvjedi diljem Pakistana. Više od 2 milijuna ljudi potpisalo je peticiju Pravo na obrazovanje, što je rezultiralo ratifikacijom Zakona o osnovnom pravu na obrazovanje u Pakistanu, a posebni izaslanik UN-a za obrazovanje, Gordon Brown, u njezino je ime pokrenuo peticiju Ja sam Malala, zahtijevajući da svoj djeci do 2015. bude omogućeno školovanje.

Malala je svoju borbu za obrazovanje i prava žena nastavila govorom u UN-u 12. srpnja 2013., kada im je predstavila i Rezoluciju mladih Obrazovanje kakvo želimo.

Malalina inicijativa sve se više prepoznaje, magazin Time proglasio ju je jednom od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a značajnost njezine borbe za obrazovanje pokazuje i niz nagrada i priznanja koje osvaja posljednjih par godina. Samo tijekom 2013. uručene su joj primjerice Međunarodna nagrada za ljudska prava Simone de Beauvoir, nagrada za ljudska prava Anna Politkovskaya i nagrada za slobodu govora Sakharov koju dodjeljuje Europski parlament, te je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Da ju je osvojila, Malala bi bila najmlađa osoba kojoj je to pošlo za rukom. Iako bi neki to smatrali izvanrednim postignućem, čelni čovjek Instituta za istraživanje mira iz Stockholma (SIPRI), Tilman Brueck upravo je njezinu dob u ovom slučaju smatrao problematičnom, izjavivši: “Nisam siguran da bi bilo pogodno, etički, nagradu za mir uručiti djetetu”.

Iako su ju unatoč tomu mnogi smatrali apsolutnim favoritom, nagrada je na posljetku pripala Organizaciji za zabranu kemijskog oružja (OPCW). Mnogi su nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, ali budući da je Nobelova nagrada često dodjeljivana onima koji ju nisu zaslužili, poput Baracka Obame ili Europske unije, postoje i oprečna mišljenja koja smatraju da je Malali bolje bez Nobela.

“Pitanje koje trebamo postaviti nije zaslužuje li Malala osvojiti Nobelovu nagradu za mir, nego zaslužuje li Nobelova nagrada za mir tako vrijednog pobjednika”,

Malala pak smatra da je za ovakvu nagradu još prerano i želi učiniti puno više da bi ju zaslužila. Kada s ponosom bude mogla reći da je pomogla izgraditi škole, školovati učitelje i omogućiti brojnoj djeci školovanje, tada će osjećati da ju zaslužuje. Iako kaže da i dalje pokušava živjeti normalno, priznaje da joj se život promijenio i da postoje trenutci kada priželjkuje anonimnost koju je imala nekada. Trenutno živi u Birminghamu, gdje ju osim prava na obrazovanje djece muče i puno slađe brige poput svladavanja školskog gradiva i domaće zadaće.

piše The News International.

voxfeminae

Detaljnije o životu Malale Yousafzai čitajte u njezinoj autobiografiji Ja sam Malala, čije je hrvatsko izdanje najavljeno za kraj listopada.