Jesmo li svi majstori digitalne fotografije?

Povezani članci

• Gugl: Srbi su Hrvati, Bosanci glupi, Hrvati kleptomani, a Albanci najgori
• Odgovori učenika na testu: Teški metali su Metallica, Slayer, Anthrax i Megadeth
• Ovo je sedam pozitivnih učinaka društvenih mreža
• Da li računari mogu baš sve da zamjene?
• Čudesan svijet hobotnica
• Strujom simulira mozak i tako razvija matematičke vještine

Iako se valja zapitati nije li danas fotografski potencijal devalviran sveprisutnošću aparata za snimanje, treba imati na umu da je ‘digitalna profanacija’ istovremeno stvorila prostor mladim aspirantima da se bave fotografijom mnogo lakše, kako na tehničkoj, tako i na financijskoj razini

Filmski kritičar André Bazin prije više od pedeset godina tvrdio je da slika zauzima gestu stvaranja svijeta nalik realnom. Fotografija, reći će Bazin, predstavlja objekte u svijetu suspendirane u vremenu. To će njezino temporalno obilježje ostati važno kroz povijest fotografije – obilježje fotografske slike da evocira sjećanja utkana u fotografsku vrpcu. 

Gotovo svatko tko je proteklih desetljeća pokazao barem natruhe zanimanja za fotografiju, upoznat je s tvrtkom po imenu Kodak. Iako činjenica kupovanja fotografskog filma s otisnutim imenom spomenute korporacije ne pretpostavlja goleme razmjere njihovog financijskog probitka, taj će uspjeh svatko upućeniji svakako vezati uz njihovu dugu povijest u fotografskom svijetu. Najpoznatija po analognim fotoaparatima, tvrtka je još davne 1975. razvila tehnologiju digitalnog snimanja fotografija, no ta joj dalekovidnost nije pomogla u izbjegavanju nedavnog financijskog kraha čije posljedice još uvijek vrlo snažno osjeća. Iako Kodak nije bio slijep na promjene koje su se u devedesetim godinama 20. stoljeća nagoviještale, nagli uzlet jeftine digitalne fotografije za osobne svrhe bio je značajan udarac za taj epitom fotografskog svijeta. Jedna od posljednjih nevolja za tada već polumrtvo truplo pad je zarade i u filmskom svijetu; svijetu u kojem (financijski) gotovo osamljeno vlada Hollywood, a filmski studiji traže sve bržu selidbu na digitalne formate prikazivanja, eliminirajući filmsku vrpcu iz formule, a time i kompanije poput Kodaka. 

Rat formata

Globalna premoć Hollywooda u pružanju filmskih sadržaja svijetu zadnjih godina proživljava ne tako blaga podrhtavanja čiji će se krivac često tražiti u novovjekovnim verzijama internetskih pirata koji bivaju određeni modernim medijskim praksama downloadanja sadržaja besplatno. Ipak, filmski div zna da je praćenje trendova postalo gotovo opće mjesto tržišnog natjecanja, odnosno industrije zabave. U filmskom se svijetu to najbolje ogleda u pokušajima kinematografija poput holivudske da, ako već ne može osmisliti trend koji će monetizirati, onda barem što prije poprati neki koji je tek u nastajanju i tako si osigura ne samo popularnost i zaradu, već i kontinuiranu vidljivost i prepoznatljivost. Američka novinarka Gendy Alimurung pružit će osvrt na sukob koji već godinama bukti između celuloidne vrpce i digitalnog načina prikazivanja filmske slike. Taj, popularno i često pretjerano nazvan „rat formata“, u njezinoj će raspravi dobiti sasvim osobnu notu. Za razliku od mnogih debata koje pokušavaju dokučiti caruje li još uvijek kvaliteta slike u analognom ili postaje dio digitalnog univerzuma, Alimurung pristupa problemu subjektivno, unaprijed znajući da svaka rasprava o percepciji prečesto ovisi o oku promatrača. Bilježeći iskustva sineasta i vlasnika kinodvorana, autorica će skrenuti pažnju na mnogo važniji problem, onaj igre moći velikih igrača koji gaze male. U takvom rasporedu snaga, rasprave o superiornosti analognog ili digitalnog medija postaju passé, dajući mjesto sasvim jasnoj ideologiji, onoj profita i omasovljenja. Nestankom malih kinodvorana nestaje i cijela jedna prikazivačka tradicija, pokazujući nam kako briga oko pojava koje su nominalno tehničke prirode (poput analognih ili digitalnih fotografija) nije ništa drugo do borbe za intrinzično političko, ekonomsko i kulturalno polje. Gubitkom „medija“ tako se ne gubi samo tehnička potka njegove pojavnosti, već dolazi do promjena u poimanju, distribuiranju i načinu stvaranja nekog djela.

Propast Kodaka, uzlet Instagrama

No holivudska industrijska mašinerija nije osamljena u nezgrapnim pokušajima prilagodbe svijetu zabave u kojem pojam „digitalno“ zauzima centralno mjesto. Nedavni uzlet još jedne mrežne inovacije po imenu Instagram (o kojem je već bilo riječi) tek je zadnji simptom već znamenitog internetskog modaliteta funkcioniranja u kojem društvena komponenta nekog servisa nadvisuje sve druge. Utoliko je financijska propast Kodaka i živahan uzlet Instagrama silno znakovit i zanimljiv razvoj događaja na koji ne treba gledati kao na paradoks, ali niti nostalgično žaliti za ‘davnim vremenima kada je fotografija bila važniji dio našeg života’. Fotografije su prisutnije no ikad, a samo se na Facebook učita milijardu fotografija svaka četiri dana. Ono što se donekle izmijenilo jest način upotrebe slika. Dok je analogna fotografija zbog svoje ukorijenjenosti u materijalno (film/negativ) predstavljala svojevrsni artefakt, indeksni znak stvarnosti, digitalna slika novomedijske ‘Y generacije’ funkcionira na razini simboličko-društvene razmjene. Tako je fotografska dimenzija ‘prisjećanja’ donekle dala mjesto onoj ‘dijeljenja’. 

Kada je francuski umjetnik i fizičar Louis Daguerre 1838. snimio znamenitu sliku „Boulevard du Temple“, dužina ekspozicije koja je bila potrebna za tako zahtjevan poduhvat rezultirala je iluzijom da se u pariškoj ulici nalazi samo jedan čovjek, primijetit će naš umjetnik i profesor Dalibor Martinis. Slika je bila prazno poprište indicija, ispražnjena od života, sačuvana takozvanom dagerotipijom na brončanom predlošku. Prva slika u povijesti koja sadrži ljude prikazuje tek jednog čovjeka, mutnog čistača cipela koji je za vrijeme ekspozicije jedini bio dovoljno dugo na svom mjestu da ostane zapisan za vječnost. Današnje će fotografske prakse često biti predmet kritike potpuno suprotne dagerotipskom prvijencu. One, reći će mnogi tehnofobi, sadržavaju previše informacija. Estetika fotografija prisutnih na Facebooku i Instagramu prije svega je društveno orijentirana. Te su fotografije namijenjene dijeljenju, ukrštavanju i komentiranju. One nisu indeksni odraz stvarnosti zamrznut za vječnost, nego slika uvijek u nastajanju, nikad dovršena. 

U smjeloj argumentaciji, oba su važna momenta za fotografsku povijest ispunjena prazninom. Dok je Daguerreova praznina u sebi sadržavala nagoviještaj značenja koji se zbog tehničkih ograničenja ne mogu prikazati, druga vrsta praznine, ona koja nastaje uslijed informacijske hiperinflacije konstruktivna je na društveno-simboličkoj razini. U tu se vrstu „digitalne“ fotografije značenje upisuje interakcijom, ili gubi zaboravom. Estetika fotografije možda se promijenila, kao i medij pomoću koje je percipiramo. Kodak je tako nokautirani pionir fotografije. U vrijeme kada je fotografija na vrhuncu popularnosti, fotografski je div prepustio mjesto novom obliku medijskog izražavanja. Iako se valja zapitati nije li danas fotografski potencijal devalviran sveprisutnošću aparata za snimanje, treba imati na umu da je „digitalna profanacija“ istovremeno stvorila prostor mladim aspirantima da se bave fotografijom mnogo lakše, kako na tehničkoj, tako i na financijskoj razini. Ne treba pretjerano lamentirati nad „prošlim vremenom slike“ jer je ona intrinzično povezana s duhom vremena u kojem je proizvedena. Ona je tako, ma koliko nam se ponekad činilo neintuitivno, uvijek slika svijeta u nastajanju, odraz stvarnosti ma koliko nam se ta stvarnost činila virtualnom.

T-portal.hr