FRIDA KAHLO: SIMBOL SLOBODE I MEKSIKA

Povezani članci

• Seksualna revolucija: Sve više žena uživa u gledanju porno filmova
• Popularni Tamagotchi se vratio bolji nego ikada
• Perilica rublja koja ne koristi vodu!
• Video: Kako su nam telefoni uzeli radost
• Jako je usamljena: Policija privela ženu nakon 15 tisuća poziva
• Ljudi na Facebooku ‘potroše’ 14 posto svoga vremena

Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon, intrigantna heroina, žena i slikarica, rođena je 6. srpnja 1907. u vlastitom domu ‘Plava kuća’ (La Casa Azul) u predgrađu Mexico Cityja. Sama Frida tvrdila je kako je rođena 7. srpnja 1910. zbog pokretanja Meksičke revolucije iste godine. Željela je da se početak njenog života povezuju s početkom modernog Meksika.

Njezin otac Guillermo Kahlo (1872.-1941.) rođen je u Njemačkoj kao Carl Wilhelm Kahlo, a s devetnaest godina emigrirao je u Meksiko. Brak s Fridinom majkom Matildom Calderón y Gonzalez bio mu je drugi brak. Preko majke naslijedila je i indijanske krvi čemu svjedoči Fridina markantna fizionomija.

Od malena, njezin život započeo je s boli koja je često bila i motiv njenih slika nastalih kao posljedica skraćivanja mučnog vremena prikovanosti za krevet. Sa šest godina, preboljela je dječju paralizu dobivši trajne posljedice deformacije stopala i stanjene noge što je kao adolescentica skrivala hlačama, a kasnije dugim suknjama nadahnutim meksikanskim narodnim nošnjama koje su, zajedno sa spojenim obrvama, postale njezin zaštitni znak. Zla kob pratila ju je i kad je u dobi od osamnaest godina doživjela sudar u kojem je, osim borbe za život, oštetila kralježnicu, slomila rebra i zdjelicu, što je kasnije utjecalo i na njezinu neplodnosti.

Unatoč  tridesetak operacija u životu i psihičkoj boli, Frida je nastavila slikati. U slikanju je nalazila snagu za održavanje na životu, iako je alkoholom i drogama pokušavala ublažiti fizičku bol. Krajem dvadesetih, prijatelj ju upoznaje s Tinom Modotti, poznatom glumicom i komunistkinjom te Diegom Riverom, majstorom zidnih slika koji su promijenili njen životni put: pristupa Komunističkoj partiji i udaje se za idola iz mladosti. Brak koji je bio isprepleten ljubavlju, aferama, kreativnim podržavanjem, mržnjom te u konačnici razvodom 1939. godine i ponovnim brakom 1940. imao je veliki utjecaj na Fridu.

Unatoč brojnim aferama (s glumicama Dolores del Rio i Mariom Felix, pa čak i Fridinom mlađom sestrom Cristinom) Diego joj je pomagao na mnoge načine, volio je njezin rad i bio najveći obožavatelj. Frida je zauzvrat bila najvjernija Diegova kritičarka i ljubav njegovog života.

Vodila je bogat život, priređujući zabave na kojima je voljela šokirati i pričati prljave šale netipične za žene toga doba. Vladala je Meksičkom društvenom scenom 1930-ih i 40-ih godina, oduševljavajući ljude oko sebe karizmom. U Francuskoj je prijateljevala s Picassom i pozirala na naslovnici Voguea.

Muškarci su bili fascinirani njome, ljudi su je gledali u čudu i ne iznenađuje, da je baš kao Rivera, i ona imala niz afera. Jedna od njih bila je s komunističkim vođomLeonom Trockim. Počelo je kada se skrivao od svojih progonitelja u Fridinoj kući sa svojom ženom, a kasnije je bila i uhićena zbog sumnji da ga je ubila, što nije dokazano. Frida je otvoreno priznala biseksualnost, voljela je zavoditi žene, a njezine najpoznatije veze bile su sa svjetski poznatom plesačicom, glumicom i političkom ikonom Josephine Baker i američkom umjetnicom Georgiom O’Keeffe.

Još je kao tinejdžerka voljela oblačiti muževnu odjeću i promovirala androgin izgled, a mnogi su je smatrali feminističkom ikonom i slavili kao simbol ženske emancipacije.

Koliko je njen život bio fascinantan, toliko je bila i njezina umjetnost. Kao što je to s pravom istaknuo Diego Rivera, Frida Kahlo bila je “Prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa”. Šarene slike, autoportreti i inačica tradicionalnih meksičkih zavjetnih slika (retablos) koju je sama stvorila, služili su joj za nemilosrdno oslikavanje njezinih ključnih životnih trauma, poput prometne nesreće, bolničkih tretmana, nemogućnosti majčinstva i bračnih ljubavnih nevolja. Iako ju je André Breton, želio uvrstiti u nadrealistički krug, Frida je ustvrdila: „Oni misle da sam ja nadrealistica, ali to nije istina. Nikad nisam slikala svoje snove. Slikam svoju stvarnost.“

U prvoj polovici 50-ih njezino loše zdravstveno stanje postaje još teže nakon amputacije desne noge ispod koljena kao posljedice gangrene. Zbog toga postaje depresivna i sklona samoubojstvu. U Meksiku, 1953. Frida je imala prvu samostalnu izložbu. Zbog lošeg zdravlja doktori su joj zabranili sudjelovanje, no ona dolazi na nosilima. Gomila joj čestita, a izložba postiže nevjerojatan uspjeh. Iako se još se nije bila dovoljno oporavila od upale pluća koja ju je zadesila, sudjeluje u demonstracijama protiv intervencije SAD-a u Gvatemali, te od posljedica tog impulzivnog čina umire u noći sa 12. na 13. srpnja 1954. u Plavoj kući u kojoj je i rođena. Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna embolija, premda su neki smatrali kako je posrijedi bila prevelika doza lijekova koja možda jest, a možda i nije bila slučajna. Službena autopsija nikad nije izvršena. Nekoliko dana prije smrti, napisala je: „Nadam se da će izlaz biti radostan i nadam se da se više nikad neću vratiti“.

Kao što kod svih velikih umjetnika i umjetnica biva, njezina umjetnost postala je iznimno cijenjena tek nekoliko desetljeća nakon smrti. Dotada je bila najpoznatija kao fascinantna supruga Diega Rivere. Prema posthumnoj odredbi Rivere, u Plavoj kući 1958. otvara se memorijalni muzej Fride Kahlo.

Njezin je život poslužio kao predložak holivudskog filma (2002.), u kojem lik Fride tumači glumica Salma Hayek, a inspirirala je i mnoge autore/ice, između ostalog i našu Slavenku Drakulić za knjigu ‘Frida ili o boli’.

Voxfeminae.net