Zora u duginim bojama

Povezani članci

• Darko Cvijetić: U soliterima su bukvalno susjedi napadali susjede
• Lokalni izbori
• Prezentacija Instituta za umetničku igru u Požarevcu i Novom Sadu
• Lirski spomenar s akrostihom
• PERFORMANSOM WAKE UP 48 SATI BUDNOSTI SUTRA POČINJE MESS OFF
• Lex Plenković

Hladna jesenska večer spustila se nad Zagreb. Sivo nebo prelazilo je u crno, bojama koje su se polako sjedinile sa smogom, s prozora bolnice “Rebro” jasno se vidio grad okupan zadnjim sunčanim uzdasima. Sitna kiša počela je taman kada sam odlučio po cigarete, opsovao sam tiho sebi u bradu kada sam vidio da je kiosk zatvoren. Pred bolnicom ni žive duše. Jebiga, pomislio sam i navukao glavu u kaput, uvijek može biti gore. Tada sam se sjetio da bi ih moglo biti u kafani. Konobar je pratio teletekst i nezainteresirano mi dobacio cigarete.

U hodniku na četvrtom katu tišina, tišina i moji otkucaji srca. Ni peta cigareta nije mi odagnala tjeskobu, nervozno sam brojao korake po hodniku, kazaljka je stajala na istom mjestu.

Za mene vrijeme je stalo i nije imalo značaj.

Na vratima „Traume“ pojavila se mlada žena uputivši se prema aparatu za kavu. Uputila mi je upitan pogled, kakve valjda poglede upitno pogledaju sestre u taj sat kada više ni čistačica nema, a kamo li ljudi koji u hodniku presvlače djecu, cupkaju ih na koljenima ili tupo zure u zid.

“Sve će biti dobro, ne brinite, najgore je prošlo!”, rekla mi je tiho dok je aparat za kavu nervozno vrištao parajući tišinu kao nožem. U njenim očima vidio sam zabrinutost, očima u kojima sam jasno vidio i nježnost i razumijevanje, sućut, plemenitost, majčinstvo. Zahvalno sam joj stisnuo ruku i izvadio plastičnu šalicu. Bila je hladna. Pogledala je nervozno po hodniku i pokazala mi rukom da pođem sa njom. Iza masivnim metalnih vrata dala mi je zelenu kutu, masku i rukavice. Ušli smo u prostoriju punu tišine. Metalni zvuk respiratora obasjavao je sablasno prostoriju, zeleno svjetlo i lampice.

Na krevetu uz prozor ležao je moj sin, točno dva sata su prošla od delikatne i teške operacije. Trauma ima zvuk. Bolnica ima zvuk u ta doba, a taj zvuk je sve samo ne tišina. Taj zvuk je tečnost koja jednolično i tupo kapa iz braunile, monotoni zvuk ventilacije, plač nekog djeteta dolje na katu niže, kikot sestara koje u dežurstvu gledaju nekakvu sapunicu. Zvuk Traume je i teško disanje sa strane iza zavjese.

Moj zvuk Traume je jednoličan. Otkucaji srca mog djeteta na monitoru koji se nakon niza šiljaka stapaju u jedno, maleno, zeleno srce.

“Molim Vas, samo tiho, ako mi uđe netko od kolega sakrijte se iza zavjese.”, pomaknula je istu i otišla za svoj stol. Moj sin disao je ravnomjerno spojen cijevima za respirator.

Promatrao sam ga kako leži i sjetio sam se prvog momenta kada sam ga vidio. Malenu crnu grudvu koj je pokušavala otvoriti oči. Sve što sam želio sada bilo je da ih ponovo otvori. Barem pokuša. Iz tih misli trgnuo me pokret. Sitan trzaj kapkom, pa još jedan i još jedan.

Dozvao sam doktoricu, budio se iz anestezije.

Zajedno smo ga budili polako, isprva oprezno, kasnije rutinski, svojom rukom sam mu izvadio cijevi iz usta, kada me stisnuo za ruku došlo mi je da skočim od sreće sa četvrtog kata. Ne da sam znao da mi se vratio, znao sam da me razumije, da je mozak ponovo u funkciji, znao sam da će biti sve u redu.

Tada je u sobu ušla mlada djevojka, par godina mlađa od moje doktorice. Nije me primjetila jer sam bio iza zavjese. Prišla je doktorici i nježno je poljubila u obraz, pa u usta.

Pružila joj je ružu.

“Sretan ti rođendan ljubavi!”, šapnula je tiho i na rastanku je poljubila još jednom.

Polako sam pošao prema hodniku. Euforija, radost, zahvalnost, no trebalo se smiriti, trebalo je „stat na balun“, nazvati najbliže koji su bili ludi od brige. Prišla mi je crvena u licu, bilo joj je očito neugodno.

“Oprostite za ono”, promucala je gledajući u pod.

Sa obje ruke uzeo sam joj lice i pogledao je u oči: “Doktorice vi ste najbolje, najplemenitije i najljepše biće koje poznajem. Hvala vam za ovo što ste mi dopustili večeras i nema te riječi, nema te geste kojom vam se mogu zahvaliti. Vaša dobrota pomogla mi je da preživim ovo sve.”

Hladna jesenska večer spustila se nad Zagreb. Sivo nebo prelazilo je u crno bojama koje su se stapale sa smogom. Sa prozora bolnice “Rebro” jasno se vidio grad okupan svjetlom.

U hodniku na četvrtom katu tišina, tišina i moji otkucaji srca.

Na obzoru se rađalo novo jutro.

Svitala je zora.

Zora u duginim bojama.