ENG
ZLOPĆENJE POD SLOBODOM
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Laslo Vegel „What is Europe“, režija Andraš Urban, produkcija Scena MESS, Sarajevo 2016.
Laslo Vegel je rijetko angažiran intelektualac, pisac, teatarski kritičar, a temeljno filozof…
Sve ono što sam znao o Laslu Vegelu kao filozofu i teatarskom kritičaru dobilo je potpuno novo obasjanje predstavom What is Europe, podnaslovljenom kao Ratni obred. Predstavu je napravio Andraš Urban, po motivima iznimno angažirane proze Lasla Vegela, ustvari po motivima tri njegova eseja objavljena pod zajedničkim naslovom Priče iz donjih predela.
Za uvod kao progovor o ovoj žestokoj teatarskoj seansi može poslužiti nekoliko misli koje je Laslo Vegel ispisao u svom eseju Ispaštanje: „… Sloboda nas je razotkrila, ogolila. Ono drugo lice, skriveno iza crta prilagođenih maski, ono lice, dakle, koje je komunizam silom, diktatorskim metodama prikrio, naše iluzije i ideali su našminkali zamišljenom Srednjom Evropom. Srednjeevropski san, onaj koji su prosanjali Kundera, Konrad i Magris, najednom se raspršio. Raspršile su se i iluzije. Ispostavilo se da smo samo falsifikovali sopstvene biografije, inače, sve je ostalo po starom. Očevi su se odrekli svoje prošlosti, sinovi su se, pak, odrekli očeva. I sad tapkamo u mestu sa svojim izgubljenim iluzijama. Više se odgovornost ne može svaliti ni na socijalizam koji u mukama odumire, niti na Sovjetsku imperiju koja je navodno otela Srednju Evropu. Osvanula je sloboda, stigosmo do najteže etape puta, na kojoj smo se suočili sa samima sobom. Žmirkavo zurimo u ogledalo, u odraz sopstvenog lika. Tapkamo u mestu, ne borimo se više ni protiv komunističke diktature, niti za slobodu. Slobodni smo – priznajemo s izvesnom srednjoistočnoevropskom ironijom, pošto znamo da je i naša sloboda tek svojevrsna maska. Neka živi sloboda koja ne vredi ništa! Neka živi sloboda, dole jednakost! Dole jedankost, dole bratstvo! Stenjemo pod teretom slobode. Zlopatimo se pod slobodom. Cvilimo, ali zato i nadalje laganim plesnim koracima serviramo espreso u velikom srednjeistočnoevropskom kafeu, kao moj zemljak u tršćanskom San Marku. Srednja Evropa i Bakan su se otarasili svojih okova, a zajedno s njima izgubili su svoju sudbinu.“
Gotovo pa da je cijelo naše doba stalo u ovih nekoliko redaka apsolutne filozofične opserviranosti vremena i prostora, europskog, na naš način?!
Filozofi i jesu ljudi koji se znaju pitati, koji manje pitaju, ali koji su mnogo zapitani nad samima sobom i osobnom sudbom.
Ipak, ovoliko zapitanog Vegela nisam poznavao prije tridesetak godina.
Andraš Urban, redatelj iz doba u kojem Europsku Uniju čuvaju bodljikave žice, na kojima je sve više životinjskih tjelesa, a bojim se da će uskoro biti i sve više ljudi, stvorio je predstavu rijetko žestoke angažiranosti. Ta angažiranost je protkana jarkom simbolikom (crna odora, čizme soldata nepromijenjene od Galicije, preko Drugog svjetskog rata do sirijskih ratišta!), a Urban kao redatelj jednog minimalizma simbolike cjelokupni ratni obred situira u malu pačetvorinu Doma oružanih snaga BiH, sasvim dostatnu da skupina glumaca iskaže ne samo Vegelove misli o tragičnoj sudbi življenja na našim prostorima posljednijh pola stoljeća, već i osobno histrioničko angažiranje, koje podrazumjeva govorenje, pjevanje, sviranje, scensku gipkost i rijetku partnersku igru. Rijetku, prije svega, po svom kvalitetu. What is Europe mi se ukazuje kao jedan od mogućih današnjih krikova u općoj estetskoj kakofoniji, u kojoj nema pretežitog stilskog opredjeljenja. Dramaturg Bojana Vidosavljević i redatelj Urban komponirali su red scenskih prizora u kojima glazbenom matricom, iznimno visokog napona struje misli, citati, ali prije svega istina, gotovo bih kazao prijesna istina o izgubljenosti pojedinaca, skupina, čitavih naroda na prostoru Srednje Europe…
Pri tome Urban se služi izravnim preslikom prijesne stvarnosti, u kojoj skupine izbjeglica, migranata i emigranata doživljavaju unutarnje tragedije suočenja sa samima sobom, ali i sudara sa zidovima europske bešćutnosti. Koncipiran kao svojevrstan glazbeni spektakl, ovaj ratni obred Andraša Urbana ima toliku snagu da je zapravo upitno, iznimno upitno, da li je gledatelj ove predstave čovjek koji ima vizuru prema scenskoj pačetvorini lili se zatekao u središtu jedne nove diktature, koja sada ima potpuno različite otklone od stvarnosti i koja je koncipirana u slavu takozvane nove slobode. One slobode koja je došla nakon što smo porušili sve berlinske zidove, ali nakon što su nikli novi limiti i zabrane, koji karakteriziraju suvremenu Europu.
Zato Urbanova predstava, osim artističke atraktivnosti ispoljene, prije svega, u onome što se zove osobni artizam svakog glumca ponaosob, jer svi glumci ovdje podjednako uspješno glume, pjevaju i izvrsno muziciraju, nosi sloj političkog angažiranja, koji nažalost, nije nazočan u golemom dijelu regionalne kazališne produkcije.
Urban je shvatio da u njegovom scenskom minimalizmu mora progovoriti prije svega razbokoreni glumački nerv Benjamina Bajramovića, Amara Ćustovića, Dženane Džanić, Mirne Kreso, Sanina Milavića i Vedrane Seksan. Glumačka energija ovog ansambla ne može se identificirati niti sa jednom predstavom, niti sa jednim teatarskim ansamblom koji sam skoro gledao, niti u BiH, niti u regionu… Energija koja izbija iz predstave What is Europe do te mjere je agresivna, da je možemo identificirati sa najagresivnijim kricima, s jedne strane crnokapitalističke tendecije koja dolazi iz Zapadne Europe, ali je prihvaćena u Istočnoj Europi kao staništu takve emotivnosti, a s druge strane ona razarajućom moći, prije svega zvuka, mobilizira svaki dio ljudskog organizma, koji bi da se brani pred nasrtajem te scenske agresije... Urban kalkulira sa našim strepnjama, strahovima, podsviješću… Ovaj redatelj – intelektualac u bratskom zagrljaju i razumjevanju sa Laslom Vegelom u ovoj predstavi razobličava naše mitske predodžbe, s jedne strane naše sretne prošlosti, a s druge strane naše potpuno neizvjesne budućnosti, koja najvjerojatnije svoj kraj nalazi u fašizaciji, što se i u samoj predstavi nazire u nekolikim prizorima!
Igri ovoga ansambla brojni komplimenti za požrtvovanost, istrajnost, jer se predstava igra u jednom dahu od početka do kraja…
Urban je svjestan da danas pričati sa pozornice velike priče o ideologijskim obrascima, njihovom sudaru sa našom surovom stvarnošću nije niti korisno, niti u krajnjem teratarskom smislu isplativo… Zato se on služi izravnim obrascima života, koje ovaj poletni ansambl oplemenjen suvremenom glumačkom energijom kreira, ponekad i kroz obrazac kontrolirane autoimprovizacije!
Kompoziciji Irene Popović akcenat daje suvremena stvarnost u kojoj rok generacija ima svoju logiku življenja na ljevici, u takozvanom liberalnom i otvorenom društvu, ali je svjesna i kala, pa zašto ne kazati i svojevrsne apokalipse u koju nas ova naša stvarnost vodi…
Suočenje sa tom stvarnošću, u kojoj su scenom dominantne i krvave iznutrice i nikabi i asocijacije na Kju Kluks klan, u kojoj militarna čizma gazi ne samo pozornicom, već se udijeva u najtankoćutnije dijelove našeg ljudskog vibrata, je nepovratno i neponovljivo nakon gledanja ovog teatarskog čina…
Nezaborav ove angažirane predstave počinje njenim duboko asocijativnim plakatom na kojem je jelen zapretan u bodljikave žice orbanovske filozofije življenja (misli se ne premijera Mađarske Orbana), ide preko žestokog ritma Urbanove predstave i završava u svijesti svakog gledatelja, koji zna, umije i može rasvijetliti unutarnje vlastito beznađe…
Nije ova predstava Andraša Urbana običan teatarski čin; ona spada u red onih scenskih ostvarenja brehtovske i piskatorovske tradicije, kada je kazalište bilo osviješteno, ali kada je i izravno sa pozornice osvještavalo mase gledatelja.
Upravo tako, trebalo bi ovu predstavu da vide mnogi koji danas uljuljkani sedativom liberalnog kapitalizma žive svoje male besmislene živote!
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
