Zlatko Serdarević: Slovo o Aleksi

Povezani članci

• Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović: Glib i krv
• Viktor Ivančić: Mile Stojić, kreativno otpadništvo
• Amir Hrnjičević: Mom Nedji kameni dar
• Darko Cvijetić: Ekshumatorova
• DUGI APLAUZI ZA “LEGENDU“ NA DORĆOLU
• Živko Budimir: Čović i Dodik ruše BiH

Foto: Š.G.

Dragi naš Aleksa!

Znamo da nas čujete jer ste cijelog života bili posvećeni svom narodu,  ujedno grleći i ljubeći ovaj grad i sve njegove građane,  bez obzira na bilo koje pripadajuće im osobenosti i različitosti.

Jednako kao što ste preživljavali tešku tragediju svog naroda,  bolile su Vas rane i svih ostalih. O tome najuvjerljivije govore rime koje su odraz Vaše plemenite duše i najdubljih osjećanja.

Veliki Dučić je kazao da nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno djelo kao Vi, cijenjeni gospodine Aleksa,  i da ste najljepše stablo u čovječijoj šumi – po svojoj vanjštini ali i po karakteru.

Šibale su Vas,  moj dragi  g. Aleksa, sve nevere ovog svijeta a Vaše krhko tijelo je hrabro  podnosilo silne nevolje,  i kad ste gubili svoje najmilije,  majku Maru, oca Ristu, mlađu braću Jakova i Jeftana, i svoju seju,  te pobru Svetozara,  malu Nedicu,  pa čak i dalje.

I ljubavi su Vaše završavale bolnim rastancima. Anka ostaje opsjena cijelog Vašeg života, Zorka Vas nije mogla shvatiti.

Težak nam se uzdah i tjeskobno stanje javlja kad čitamo rime u kojim vapite što Vaše stablo plodova nema.

Potom sječa sa onom oštrom kritikom Bogdana Popovića i hajka beogradskih novinara protiv Vaše već usvojene himne,  i kazamati i suđenja za rime u kojima progovara samo bol za svojim rodom,  a za rod  rođeni ste prihvatali sve narode.

Imali ste isuviše snage  da bi pod svim tim usudima malaksali, bez obzira što znamo da ste bili jedno  do kraja senzibilno  biće koje je volilo i kroz tu dioptriju posmatralo i živjelo svijet oko sebe,  poput  čednog djeteta. I davno je rečeno da ste najveće dijete u našoj književnosti, a ko danas voli čednost?

Danas se  ovdje u Bjelušinama, na groblju sjajnih ličnosti koje su uzdigli kulturu grada do neslučenih visina, poklanjamo tvojim sjenima, sa  dubokim poštovanjem,  neizmjernom ljubavi, sa respektom kakav malo ko zaslužuje jer Vi ste gospodine Aleksa, svojim veličanstvenim djelom i odnosom prema svim Mostarcima i Humljanima, postali simbol ovog grada i regije,  njegova veduta i znak raspoznavanja.

Nikada, dragi naš Aleksa, niste bili zaboravljeni,  ni u kataklizmično vrijeme posljednjeg ratnog vihora. Kako zaboraviti korifeja kulture,  graditelja duhovnog mostarskog dvorca,  čiji se obrisi i danas naziru.

Ako su mislili da mogu srušiti mit o Vama, rušeći spomenik,  uistinu su se prevarili. Oprosti im Bože,  nisu znali šta rade.

Znamo da si među zvijezdama i da nas posmatraš,  tužan što se ciklično ponavljaju naše zajedničke tragedije,  umjesto da živimo u harmoniji i zajedništvu cijeneći bogatstvo svakovrsnih različitosti.

Ipak,  u duhu Vašeg optimizma,  unutrašnje snage, volje i zanosa kao i južnjačkog vitaliteta i optimizma,  vjerujemo da će upravo poruke Vaših rima u konačnici trijumfovati. Gdje god da ste dolazili sa sobom ste donosili plavet i toplinu sunca.

Bili ste opčinjeni rodnim gradom,  identifikovali se s njim i ostali mu vjerni poput južnjačkog ljubavnika sve do trenutka zgasnuća.

Hvala Vam dragi naš gospodine Aleksa za jedno čudesno lijepo i snažno djelo koje ste nam ostavili i putokaze kojima ste markirali naš put čovjekoljublja,  humaniteta i kosmopolitizma.

Šemsudin Zlatko Serdarević

Pročitano na grobu Alekse  Šantića, u Mostaru na Bjelušinskom groblju,  2. 2. 2014,  na 90 – godišnjicu smrti velikog pjesnika.