ENG
ZLATKO JELISAVAC: Duh Grasovog doboša
Autor/ica 👤Zlatko Jelisavac
Izdvajamo
- Život Gintera Grasa i njegova imaginacija je deo sviju nas, a njegovo delo nas čini ponosnim sledbenicima grasovskog duha i vere u jedan pravedniji i humaniji svet.
Povezani članci
Čemu nas je naučio Ginter Gras
Ono što je imaginirao Günter Grass, nije mogla imaginirati cjelokupna njemačka politička elita. Zato su političarima i političkim aktivistima važni veliki beletristi: zbog imaginacije.
(Miljenko Jergović, Pisac njemačke savijesti posljednji put podiže času: Nazdravlje vam 3. svjetski rat, 15. april 2015, Jutarnji list)
Ernst Jünger, časnik njemačkog Wehrmachta u Parizu, zabilježio je u svoj dnevnik od 22. lipnja 1944. godine sljedeće: “Heller, koji se vratio iz Berlina i čiji vlak je napadnut s brodova… ispričao mi je da je Celine odmah po iskrcavanju zatražio papire od veleposlanstva i da je već pobjegao u Njemačku. Čudnovato je kako ljudi koji hladnokrvno zahtijevaju glave milijuna drugih strahuju za svoj vlastiti bijedni život.”
(Benjamin Corn, Putovanje do nakraj noći: Slučaj Celine, Prevela Ivica Duhović-Žaknić, polemika u povodu 100. rođendana pjesnikovog 27. svibnja 1994.)
Smrt nemačkog pisca Gintera Grasa, koji uz Tomasa Mana predstavlja možda i najveće ime nemačke književnosti XX veka, ponovo je aktualizovala bolnu temu Grasovog angažmana kao vojnika u nacističkoj Nemačkoj. Gras je kao golobradi mladić učestvovao u borbama i to svega dva meseca na samom kraju rata kada je već poraženi Hitler odlučio da žrtvuje sve one koji su sposobni da se bore (dečake i starce) i pošalje ih u sigurnu smrt, a za slavu Trećem rajhu. Srećom, Gras je preživeo i tako je omogućeno da pisac napiše svoje remek-delo Limeni doboš, ali na njegovu ličnu nesreću, kao i na nesreću Nemačke i celog sveta, Gras je decenijama ćutao o svojoj SS vojničkoj epizodi. Zašto? Da li je želeo to da sakrije? Nije, jer je 2006. odao svoju mračnu tajnu… Ali zašto je ćutao toliko godina?
Teško je opravdati Grasovo ćutanje, a nije lako ni razumeti njegovo zakasnelo priznanje. Pitanje savesti se ovde nužno nameće jer Gras nije ma koji pojedinac bačen u vihor strašnog rata već je predstavljao savest same Nemačke i to njen vrlo kritičan deo koji je prouzrokovao dosta nedoumica, ali i suza. Nemilosrdno je Gras udarao po savesti nemačkih građana i razvlačio je na Prokrustvoj postelji do pucanja, i to je radio do kraja života. No, nakon njegovog priznanja o sopstvenom angažmanu isplivao je još jedan segment ili bolje rečeno motiv te razorne kritike – lična savest ili grizodušje. Verovatno se veliki pisac nosio sa sopstvenim grizodušjem i preslikavao ga na “veliki ekran” samih Nemaca, ali ipak bi bilo suviše plitko da ustanovimo da je Grasov lični problem bio motivacija za opštu kritiku ili bi barem bilo suviše usko i nategnuto tako postavljati stvari.
Ginter Gras nije bio neki šekspirovski lik, recimo Ričard III, pa da se sam znojio zbog učinjenih nedela i prikrivao ih svojim angažmanom u “lečenju” nacije od groznog nasleđa nacističke Nemačke. Sekao je luk Ginter Gras celog života i terao Nemce da to i sami rade, kako bi plakali nad sopstvenim nedelom, ne pozivajući se na plitkoumne argumente pojedinačne odgovornosti već na ono što je mnogo teže ustanoviti i o čemu je bolnije govoriti – pitanjem lične i opšte odgovornosti.
Lav Šestov je pišući o Dostojevskom uspostavio “dijagnozu” obolele savesti koja najviše liči na ono hegelovsko određenje nesrećne svesti: pocepane i posvađane sa samom sobom. Iznoseći momente iz biografije Dostojevskog Šestov ukazuje na momente koji su prouzrokovali taj bolan lom i tako odredili kasniju sudbinu pisca, ali i njegovog dela jer to, očigledno, ne ide jedno bez drugoga. Dostojevski se kao mladić zagrejao za ideje socijalizma i bio je sledbenik Bjelinskog, ali je nakon grubog buđenja i vremena provedenog u zatvoru zbog svog političkog angažmana prešao u suprotni tabor i počeo da izražava dosta konzervativne ideje (zbog toga ga je kritikovao i Gorki). Dostojevski je, tavoreći u nekoj sibirskoj guberniji, molio sve koje je poznavao, a imali su moć da pomognu, da traže milost kod ruskog cara kako bi dobio mogućnost da se vrati u civilizovani deo Rusije. Uspeo je Dostojevski da se izvuče iz provincije, ali to se fatalno odrazilo kako na njega samog tako i na njegovo pisanje. Dostojevski je prešao put od mladića koji je govorio da je njegova generacija pisaca izašla iz Gogoljevog Šinjela, do konzervativnog mislioca i gotovo religioznog mistika. No, nije se Dostojevski tek tako “podelio” na dva potpuno različita pola i to njegovo rvanje sa sopstvenom savešću sjajno je pokazao Šestov, kako kroz život pisca tako i kroz njegovo delo.
Možda je i Ginter Gras doživeo sličnu sudbinu kao i Dostojevski kada je lična savest u pitanju? Možda je vizura fašizma jednog dečaka iz romana Limeni doboš usko povezana sa Grasovom sudbinom? Ne kažem da je Gras bio fašista u mladosti, a kasnije, moren sopstvenom savešću ili pak nekim drugim interesom, postao ubeđeni socijaldemokrata koji nemilosrdno kritikuje “stanje nemačke nacije”. To bi opet bilo plitko za čoveka i pisca kakav je bio Gras, ali nešto se tu očito događalo i sigurno da on nije svoj lični angažman u nacizmu zaboravio i sakrio negde u podsvesti već da ga je to pratilo celog života – fatalno, kao i njegov najveći roman. Ali to će tek biti tema za proučavanje jer sudbina Gintera Grasa je blisko vezana za sudbinu posleratne Nemačke, a njegov savesno-politički angažman ćemo tek razumeti u razvoju situacije u samoj budućnosti Evrope, kao i njegovo upozorenje-ocenu na temu ukrajinskog sukoba.
Jer kao što je Tomas Man “poneo i nemačku kulturu sa sobom” kada je odlučio da napusti nacističku Nemačku, tako je i Ginter Gras po(d)neo sudbinu Nemačke nakon Drugog svetskog rata i borio se sa njom uz sve uspone i padove; njegova imaginacija je blisko vezana za sudbinu kako Nemačke tako i cele Evrope. Život Gintera Grasa i njegova imaginacija je deo sviju nas, a njegovo delo nas čini ponosnim sledbenicima grasovskog duha i vere u jedan pravedniji i humaniji svet.
Autor/ica 👤Zlatko Jelisavac
