ENG
Zlatko Gall: Frljićevo pljuvanje istine u oči
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Frljić je to još jednom uradio! U Splitu, baš kao i drugdje gdje je gostovala predstava „Pismo iz 1920.“ rađena u koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i MESS-a, njegov je „diverzantski“ teatar uzbudio gledalište. Istina, nakon gostovanja na Splitskom ljetu unatoč „sidrenju“ dijaloga i u splitski lokalni prostor navođenjem Štrljićeve zabrane izvedbe predstave „Bakhe“, nasilja na prvom gay prideu i spomena Kerumova uzurpiranja gradskog novca za vlastite projekte, sumnjam da su i redatelj i glumci imali ikakvih problema. Ne naravno stoga što je Split odjednom postao turbo tolerantna sredina već prvenstveno zbog ljetnog đira koji je iznudio i lovostaj na inače i te kako neuralgične političke teme kakva je, recimo, pitanje agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, ali i zbog činjenice da se politički naboj oko predstave premijerno izvedene prije dvije godine već pomalo „ispuhao“. Je li ona stoga višak na programu ovogodišnjeg Splitskog ljeta? Je li joj istekao rok trajanja i izvitrila provokativnost? Malo morgen.
Piše: Zlatko Gall
I izgovoreni tekst i snaga scenskih slika do rasprsnuća nabijenih u format jednosatne predstave i dalje su uvjerljive, uzbuđujuće i – provokativne. Ova potonja ocjena trajna je odlika Frljićeva viđenja kazališnog čina i redateljeva duboka uvjerenja da samo teatar koji reagira na „vanjske podražaje“ i brutalno izravno komentira zbilju, ima ikakvog smisla. No, čulo se i nakon splitske izvedbe, je li to ipak igra na prvu loptu, provokacija zbog provokacije, zgodan marketinški trik i politizacija koja jamči golemu medijsku pažnju te stoga i efektan PR? Možda no, inteligentan kakav jest, Frljić si i u samoj predstavi ironičnim „samooptužbama“ na tu temu osigurava efektan alibi premda bi, za reći pravo, i bez njega „Pismo iz 1920.“ imalo punog smisla. S jedne strane, naravno, zbog istinitosti dijagnoza o Bosni i Hercegovini koje potvrđuje i svakodnevna politička praksa, ali i zbog niza pitanja koja mogu biti zanimljiva i široj „izvanbosanskoj“ publici u regiji/regionu bivše Jugoslavije.
Umjetnici savjesti
Jedno od trajno aktualnih pitanja jest odnos teatra – ako ćete i svake druge umjetničke prakse – i politike. Ili točnije, je li uloga teatra/umjetnosti da umjetničkim sredstvima komentira svagdan, a zadaća umjetnika da prema njemu bude kritičan te društveno „angažiran“? Dilema nije od jučer, niti je ekskluzivno teatarska. Oduvijek su postojali umjetnici „savjesti“ i oni koji su nastojali svoj rad na svaki način „depolitizirati“ baveći se univerzalnim temama ili općim mjestima u slojevitom vrtlogu međuljudskih odnosa i tragičnih sudbina. Ima, dakako, razloga za sumnju da su mnogi „angažmani“ klizanje niz dlaku ili pak naprosto „provokacije“ kojima je jedini cilj samopromocija. Ipak odveć radikalan stav kojim bi se svako plivanje kontra glavne struje nazvalo kramarenjem i jeftinim politizacijama, jednako je besmislen kao i uvjerenje da je svako češanje o opća mjesta društvene patologije već samo po sebi i hrabro i umjetnički produktivno.
Je li Bob Dylan manje vrijedan nakon što je njegova himna „Blowing in the Wind“ postala hit i donijela mu silne tantijeme, jesu li Remarquev „Na zapadu ništa novo“ i Hemingwayev „Za kim zvona zvone“ izgubili na svojoj antiratnoj uvjerljivosti nakon što su postali obavezna lektira a „Guernica“, zbog astronomski visokih cijena Picassovih umjetnina, postala samo sjajno osmišljen marketinški projekt? Naravno da nisu. Njihove su poruke, naime, izvanvremenske mada sidrene u konkretan prostor Vijetnamskog rata, klaonice Prvog svjetskog rata, Španjolskog građanskog rata i naleta fašizma…
Bilo bi zacijelo pretjerano staviti im Frljićevu predstavu uz bok, no i ona – mada do guše uronjena u bosanskohercegovačku krvavu ratnu dramu i poratnu traumu – cilja i na izvanvremenskost i na univerzalnost. Pitanje odgovornosti nacionalnih lidera – onih stvarnih i onih snalažljivih koji su ugrabili priliku da se domognu vlasti, masovnih zločina koji se i danas zbog politikantskih igara mjere i sude različitim metrima, opstojnosti pseudodržavnih entiteta nastalih na genocidnoj politici, uloge vjerskog ekstremizma, poratna sprega politike i kriminala baš kao i traumatična pitanja oprosta, suživota i pomirbe… nisu samo ekskluziva BeHa već globalno aktualna.
„Teroristi“ u papučama
Teško je ne složiti se s mnogim dijagnozama koje izgovara četvero bosanskih glumaca, a one su „poučne“ i kad se s njima baš ne slažete. Recimo u „slučaju Emira Hadžihafezbegovića“ kojeg Frljić drži licemjernim jer je, unatoč onom čuvenom govoru u kojem proklinje Muslimane ako oproste Srbima za zločine počinjene u Bosni, otišao u Beograd snimati filmove. Naime, on aktualizira pitanje „terorista u papučama“ (kako sam ih nazvao u jednom davnašnjem tekstu u Nedjeljnoj Dalmaciji) koji su suočeni s užasom ratnih zločina govorili s povišenom fibrom. Čuveni emocijama nabijeni govor bosanskoga glumca tipičan je primjer toga, no i onda i danas duboko sam uvjeren da ne može i ne smije biti znaka jednakosti između ratnih huškača – a da ne govorimo o zločincima – i žrtava koje su u nemoćnom bijesu i shrvane bolom proklinjale zločince.
Ili, da budem do kraja konkretan, nije svejedeno da li se Thompsonova „Bojna Čavoglave“ pjevala dok se razarao Vukovar, klalo u Škabrnji a na „Dnevniku“ svjedočilo užasima agresije ili se deralo „za dom spremni“ nakon što je Račan postao premijer a Mesić predsjednik. Oliver Frljić nije ni ratni huškač Oliver Mandić, a ni adaptabilni Milan Štrljić baš kao što ni njegova „Pisma iz 1920.“ nisu lepršavo zabavni komad već, kao i Dežulovićeve „Pjesme iz Lore“, pljuvanje brutalne istine ravno u oči. A ona nam je, pa ma što mislili o tome, danas potrebnija nego ikada.
tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije
Autor/ica 👤tačno.net
