“Zija Dizdarević, pisac bez adrese”

Povezani članci

• Hronologija Predsjedništva BiH
• Izložba Mensuda Keče “Od Bagdada do Pariza”
• Odlazak velikana: Preminuo general Stjepan Šiber
• Čuvari prava na obespravljenost
• Zašto režim u RS-u građanima nameće osjećaj ugroženosti?
• Komarica i Josipović se narugali katolicima u Republici Srpskoj

Elektronski intervju sa Tamarom Sarajlić-Slavnić, autoricom izložbe posvećene 100-godišnjici rođenja Zijaha-Zije Dizdarevića, pod nazivom: ”Jedan dan u mojoj Kasabi”

Razgovarao: Mick Maslic

Draga Tamara, prije svega hvala na pozivnici, iskreno me obradovala. Mi u Australiji smo gladni vijesti koje bar malo podsjećaju na život koji smo nekada živjeli. Što se mog nedolaska tiče, piši “Opravdano otsutan!” Hvala ti takođe što si, u opštoj gužvi, pristala na ovaj intervju. Doduše elektronski, ali takav nam je i život danas.

Moje iskrene čestitke za hrabrost i spremnost da se prihvatiš ovog zahtjevnog posla, postavci izložbe povodom jubilarne godišnjice rođenja romantičnog, a istovremeno tragičnog junaka moje generacije. Nadam se da ga i danas čitaju. Kaži nam nešto o tome.

Ono što me inspirisalo da uradim izložbu o ovom talentovanom mladom piscu, zakletom antifašisti, borcu za ljudska prava, piscu bez adrese, u predvečerje Drugog svjetskog rata, je upravo njegov kratki život (ubile su ga ustaše u 26. godini) u kojem je ipak uspio da napiše svoje proze, ne obimne, ali umjetnički izuzetno vrijedne. I moj otac je volio Ziju i bio je takođe zakleti antifašista. Dakle, odrastala sam uz takvu ideju i ona mi nije ni najmanje strana. Željela bih još da dodam da Zija Dizdarević neće ostati zaboravljen i ova izložba je mali doprinos tome. Da njega nije bilo, čitava bh književnost bi bila siromašnija za jedno istinsko umjetničko svjedočanstvo o životu tadašnje Bosne i Hercegovine.

Treba naravno, spomenuti još jedan dodatni motiv, ili bolje rečeno izazov, potpuno lične prirode. Vezan je, naravno, za tvog oca, moga dragog prijatelja Izeta-Kiku.
On je davne 1967. godine otvorio izložbu iste namjene, na istom mjestu, prilikom obilježavanja 25 godina od Zijine smrti. Kakva koincidencija, ili je to ipak bila namjera? U svakom slučaju izvanredno. Da li ti je to olakšalo ili otežalo posao?

Saznala sam da ću otvoriti svoju vlastitu izložbu par dana pred otvorenje, a imala sam fotografije iz 1967. godine gdje je moj otac, Izet Sarajlić, govorio povodom 25 godina od smrti Zije Dizdarevića. Na toj izložbi je bio prisutan i Branko Ćopić. Te fotografije sam uvrstila u izložbu zato što je na tome insistirala Hatidža Dizdarević, jedna od Zijinih sestara. Dvoumila sam se da li da taj podatak kažem na otvorenju i u zadnjem momentu sam odlučila da to ipak učinim. Glas mi je zadrhtao ali sam uspjela izreći sve do kraja. Bila je to samo koincidencija, ali da budem iskrena, uz mnogo, mnogo emocija.

Tamara sa Dizdarevićima- Photo. H.Kuburić

Oprosti ako sam neprimjereno znatiželjan, ali odkud novac za ovako kvalitetnu prezentaciju?

Izložba “Jedan dan u mojoj kasabi” je nastala zahvaljujući “Susretima Zija Dizdarević” koji se svake godine održavaju u Fojnici. Oni su finansirali čitav Projekat, uključujući katalog koji nije nimalo skroman jer sadrži pored kritičkih tekstova, biografiju i vrlo detaljnu, selektivnu bibliografiju do danas. Tu je Zijino pismo Miroslavu Krleži, kao i “čuveno”pismo Branka Ćopića svom davno umrlom prijatelju. Pismo, koje je inače uvodni tekst njegove zbirke priča “Bašta sljezove boje”, Branko započinje: “Dragi moj Zijo, znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu”. Izloženo je još puno toga.

Moram napomenuti, da smo se kojim slučajem oslonuli na finansiranje od strane grada i države, izložba ne bi ni bila održana. Bojim se da će biti sve manje ovakvih dešavanja, a ne znam ni šta će biti sa nama kojima je to nasušni hljeb.

Nigdje nisam uspio pronaći po portalima, ko su ovi mladi umjetnici na slici dole?

Dobro što mi dade priliku da i njh pomenem. To su učenici Srednje muzičke škole u Sarajevu sa svojom profesoricom Marinom Tomić, mojom prijateljicom. Zaista su bili divni, ozbiljni i svečani, baš onako kako i priliči. Puno im hvala.

Učenici Srednje muzičke škole u Sarajevu sa profesoricom Marinom Tomić – Photo. N.Kifić

Šta misliš šta bi Kiko… Oops…Nećemo o njemu, danas je tvoj dan. O njemu drugim povodom, u stvari nikakav povod ni ne treba. Jedno rutinsko pitanje. Pošto je naslov izložbe “Jedan dan u mojoj Kasabi” znači li to da je to tvoja omiljena Zijina pripovjetka?

Ne, ima ih puno predivnih i preteških, ali je činjenica da je Kasaba sa velikim početnim slovom i svojim ojađenim, siromašnim stanovnicima postala u stvari glavni lik svih Zijinih proza i kao takva prototip jednog beznadežno izolovanog svijeta koji tadašnja savremena civilizacija nije ni dotakla. Tu je bilo teško, a nekad i nemoguće živjeti. Zija se svoj cijeli kratki život borio za bolju i ljepšu Bosnu koju na žalost nije doživio i za koju je na kraju dao i svoj život. Kada bih ja tebi postavila isto pitanje sigurna sam da bi odgovor bio: “Majka”. Jesam li u pravu?

Jesi naravno, a znam i zašto si sigurna. Usput hoćeš da naglasiš da sam sentimentalan? I jesam, a ko nije kad je majka u pitanju. Ali nije samo to. Mislim da niko nije vjernije opisao svoju majku, sa toliko mnogo ljubavi ali i neskrivene gorčine zbog života koji je morala da živi. Njena izblijedjela fotografija u centru panoa i kako Zija reče “blag predan pogled” je univerzalna slika majke-muslimanke, Bošnjakinje tog vremena. Ali i dugog, dugog vremena prije toga, koje se mjeri vjekovima.

Ako mi dozvoliš da se zajedno podsjetimo:

“Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj je išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.
Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” čamila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci, pili su krv iz ženskih obraza.”

     Zija i Majka – Photo. N.Kifić

Izvanredno zaista. Meni se posebno sviđa kad mu ona na kraju kaže, parafraziram, ne idi ni lijevo, ni desno, “vego” hajde ‘N a k o, ‘N a k o…Iskonska mudrost naših majki. A u svakoj njegovoj priči se mogu naći slični maestralni opisi, što ga čini tako posebnim. Zijino književno djelo je neveliko po obimu, komotno je stalo u šest knjiga objavljenih poslije njegove smrti. Ali po svojoj vrijednosti ono predstavlja pisani spomenik bosanske riječi i jezika. Njegovi opisi Kasabe su slike zamrznute u vremenu, sa živim ljudima u njima. To se još, donekle, može prepoznati u prozi Hasana Kikića. Čarobni jezik Zije Dizdarevića inspirisao je Branka Ćopića da u pomenutom predgovoru svoje knjige napiše kako razmišlja o “zlatnoj paučini i srebrenoj magli” koje je vidio u Zijinim pričama.

Draga moja Tamara moramo privoditi kraju ovaj razgovor, bojim se da je i ovako predug. Tražiće mi da skratim tekst, a ja neću. Moja sestra je bila na izložbi. Kaže, impresivno. Ponosna je na tebe. I ja sam, mnogo. Želiš li dodati nešto o čemu te nisam pitao?

Mislim da ću, ako sve bude kako treba, u maju izložbom obilježiti 15 godina od smrti moga oca. Naravno, bićeš na vrijeme obaviješten. I hvala ti na svemu, zaista. Je li knjiga pri kraju?

Super. Ako pozivnica stigne na vrijeme, eto me, dolazim. Što se knjige tiče, ni blizu. U penziji a ni sekunde vremena. Pored svega selim.
Pozdravi mi Vladimira i svu staru raju iz Tvrtkove. Hajd’ čujemo se!

From Diaspora with love!

Mr Mick Maslic
Sydney, November 2016.