Žensko lice rata

Autor/ica 👤Goran Sarić 2.10.2018. u 09:02

Izdvajamo

Od tih svjedočanstava je ispala sjajna knjiga. Samo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza je prodano više od dva miliona njenih primjeraka. Prevedena je na četrdesetak stranih jezika. Pa ipak se, kao jedan od mnogih koji je, zbog jednog drugog, ne manje strašnog rata, morao pobjeći iz svoje zemlje, pitam: da li ćemo ikad išta naučiti od strašnih grešaka u prošlosti? Ili su svi Svetlanini, i naši napori u tom smjeru – puko pišanje uz vjetar? Kao što to, u knjizi sjećanja na djetinjstvo “Nije ovo tvoje” kaže Aleksandar Hemon: “Suštinski dio pisanja je prihvatanje činjenice da je zagarantovano da neće promijeniti nikakve ishode, niti će imati ikakvih posljedica, kao i pomirenje s mogućnošću da će se riječi u sveprisutnoj praznini rastočiti.”

Povezani članci

Žensko lice rata

Svetlana Aleksijevič: “Rat nema žensko lice”, Čarobna knjiga, Beograd, 2015. (drugo izdanje)

Kad bi istorija, kako tvrdi Cicero, doista bila magistra vitae, onda bi ovaj naš svijet odavno bio raj, a ne njegova puka parodija. Dok ovo pišem, odmah mi na pamet pada roman “Vrli novi svijet” slavnog engleskog pisca Oldouza Hakslija. On je bio zakleti ironičar i antiutopista. Uostalom, zar i sam naslov tog njegovog djela ironijski ne referira na jedan monolog iz Šekspirove “Bure”?

A kad bi naked ape, goli majmun – kako u jednoj studiji iz 1967. godine ljudski rod naziva glasoviti engleski zoolog i slikar Desmond Moris – zaista znao izvlačiti pouke iz vlastitih grešaka, svijetla budućnost bi nam već odavno počela. Ovako, ta nesretna sintagma ostaje tek puki “alat” u rukama lažljivih, dozlaboga prevrtljivih političara, po svemu slična onima o “zlatnim kašikama”, “našem narodu”, “istorijskim pravima”… Sve same trice i kučine, šarene laže za naivčine!

Pa ipak se, koliko god zvučalo sizifovski, uvijek iznova moramo vraćati istoriji i svjedočanstvima iz bliže ili dalje prošlosti.

Svetlana Aleksijevič (1948), dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine je prokleto dobro svjesna te notorne činjenice. Ona je bezmalo sve svoje knjige – a nema ih mnogo, tek desetak – posvetila upravo sjećanju na teške, tragične, događaje iz njenog šireg zavičaja, to jest iz recentne rusko-sovjetske prošlosti. Drugi svjetski rat, Avganistan, nuklearna katastrofa u Černobilu i, kao crna kruna, definitivni raspad nekad, činilo se, vječnog i nesalomivog sovjetskog imperijuma. O svim tim prelomnicama Aleksijevičeva piše na posoben, rekli bismo – samo njoj svojstven način. Ona, naime, ne pravi “čista” literarna djela. Ne izmišlja priče. Ne, ona razgovara sa svjedocima pomenutih događaja i tako, pomoću stotina, pa čak i hiljada, direktno u diktafon neposrednih svjedočanstava, sklapa mozaik kompaktniji od mnogih literarnih djela samo jedne, ili dvije narativne linije. Niže, najčešće, bolne i teške ispovijesti onih na čijim su se leđima lomile karuce povijesti, te sve-samo-ne učiteljice života s početka ovog teksta.

Svetlana Aleksijevič, rođena u Ukrajini, odrasla u SSSR-u, danas žitelj Bjelorusije, vjeruje da se na taj način – putem “sirovih”, tek nešto malo prerađenih monologa – najbolje može ne samo upamtiti, nego i osjetiti bol tuđeg iskustva. I iz njega onda izvući određeni zaključak. Njime, i samo njime: tuđim, a k’o svojim bolom, se, ako doista nismo tek goli majmuni, može samjeriti tragika čovjekovog tumaranja kroz bespuća povijesne (neo)zbiljnosti.

I sve, baš sve knjige Svetlane Aleksijevič su takve. Ona je rodonačelnik novog literarnog žanra, nazvanog “roman glasova”. Njene se knjige mogu čitati s početka, kraja ili sredine, kao niz odvojenih intervjua sa svjedocima kraja istorije. Ali i kao kompaktna, u se zatvorena cjelina, inferno u kome su sažeta mnoga ključna iskustva krvavoga 20. vijeka.

Njeni sagovornici nemaju dlake na jeziku. Oni kao da su jedva dočekali pažljivog slušaoca, nekog da mu u mikrofon istresu sav ogromni teret svoje, do tada nikom nekazane istine. Ali, njene knjige nisu ni tek puke ispovijesti. Iako su komentari autorice svedeni na najmanju mjeru, njena “ruka” u konačnom izgledu knjige je itekako vidljiva. Pažljivim izborom i promišljenim redoslijedom “glasova”, ona na čitaoca djeluje (najmanje) dvojako: kao tema za razmišljanje, ali i kao poticaj na promjenu vlastitog, i života zajednice. Citiram:

“Romani glasova” Svetlane Aleksievič nisu ni fikcija niti novinarstvo, već najbolji mogući način dokumentiranja života. Oni su najbliži životu samom. Ispovijesti su to koje čitatelje nukaju na razmišljanje o vlastitome životu, uspoređivanje svoga društva s onim iz intervjua, zamišljanje novih načina bivanja, ophođenja s ljudima, želju za promjenama i životom u boljem svijetu. Tekstovi su to koji angažiraju i mijenjaju čitatelje, i u tome je njihova snaga i vrijednost.” (Marija Ott Franolić)

I zato ovo nisu tek ukoričene ispovijesti. To je proza – da se smrzneš! I nešto naučiš. Ako možeš, i hoćeš, naravski. Da te ne bi opet povelo, kad neko tamo, s podijuma ili sa ekrana, počne trućati o “svijetloj budućnosti”, i “zlatnim kašikama”. I tutne ti pušku u ruku.

(I) do tebe je. To je možda najznačajnija poruka svih djela Svetlane Aleksijevič.

A sad o njenoj knjizi koju sam tek nedavno pročitao, “Rat nema žensko lice”. Na njoj je Aleksijevičeva radila pune četiri godine, a čine je ispovijesti više od dvije stotine žena, učesnica Drugog svjetskog rata. Komsomolki. Kćerki, supruga, majki. Bolničarki, telegrafistica, pješadijki, tenkistica, pa čak i – nećete vjerovati – snajperistica! Možda niste znali, ali u Drugom svjetskom ratu je učestvovalo preko milion sovjetskih žena. Sve su one, bivše partizanke, u ovoj knjizi do kraja otvorile srca. Pripovijedale i o onom teškom, strašnom, ali i, katkad, o nestvarno lijepom, neočekivanom, onom što im je pomoglo da predeveraju taj vaskoliki, sveopšti zvjerinjak, najveću klanicu u krvi i zločinu ogrezlog prošloga vijeka.

Od tih svjedočanstava je ispala sjajna knjiga. Samo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza je prodano više od dva miliona njenih primjeraka. Prevedena je na četrdesetak stranih jezika. Pa ipak se, kao jedan od mnogih koji je, zbog jednog drugog, ne manje strašnog rata, morao pobjeći iz svoje zemlje, pitam: da li ćemo ikad išta naučiti od strašnih grešaka u prošlosti? Ili su svi Svetlanini, i naši napori u tom smjeru – puko pišanje uz vjetar? Kao što to, u knjizi sjećanja na djetinjstvo “Nije ovo tvoje” kaže Aleksandar Hemon:

“Suštinski dio pisanja je prihvatanje činjenice da je zagarantovano da neće promijeniti nikakve ishode, niti će imati ikakvih posljedica, kao i pomirenje s mogućnošću da će se riječi u sveprisutnoj praznini rastočiti.”

(Sudeći po sadašnjem stanu u BiH, i našoj “reputaciji” vječnih ponavljača u “pačijoj školi” učiteljice života – mrka kapa, zla prilika!)

Ne znam. Znam samo da bi moje svekoliko životno iskustvo bilo puno siromašnije bez knjige “Rat nema žensko lice” Svetlane Aleksijevič. A to je odlika samo najboljih knjiga, i pisaca. Da njihovo iskustvo usvojiš kao svoje. I da iz toga nešto naučiš. I zato mislim da, bez obzira na sve, vrijedi pokušati. Uostalom, šta je i ovaj tekst, nego jedan od takvih – pa makar i, unaprijed, jalovih – pokušaja.

A kao dokaz da knjigu Svetlane Aleksijevič “Rat nema žensko lice” nisam samo pročitao, nego i, na neki način, duboko posvojio, evo nekoliko mojih prepjeva, nastalih izravno na osnovu ispovijesti junakinja ove potresne, meni nezaboravne knjige.

Rat ima (i) žensko lice

Došli su i pogubili cijelo selo.

Bez razlike.

Na utabanom putu,

roze cuclica.

Vojnička dugmad (stella mortis)

Kad su stariji odlazili u vojnu –

– čika Peđa, čika Vanja, Valjuška… –

žene su plakale.

Mi, djeca, nismo.

Sviđale su nam se vojničke uniforme,

epolete,