Željko Grahovac: Niz Ferhadiju, godinama

Jug je svašta pomalo od tog što ne znam o njemu
Ali i ponešto od svega onog već rečenog doduše
Posebno kad puše burin kome ne možeš odrediti pravac
I kad školjka noći obrazuje otvoreni ugao pod kojim
Stvari posve neobjašnjivo zaostaju za vlastitom toplinom

A “osim jednog zbogom kao da nemaš srodstva”  s njima
Hlad zarasta davno skamenjenim ulicama i portunima
S kojih jedan gust zaboravljeni pljusak sapire korake
Ne postoji mjesto gdje sam rođen i upravo prolazim
Evo pored “nekoliko tona kamenja i crijepova”  nabačenih

S namjerom da “preruši se zemlja, ova zemlja što je istina”
Vrh talasa nekoć pjenom nečitkom pisana i nanesena
Opšaptana dahom mojim ponestaješ i ti skupa sa zvijezdama
Jutro odlomljeno kliktajima galebova osuda nam je progonstva
Elektro kćeri neutješna ja ne znam koji sam od dva Pilada

Tvoj istovremeno i taj 400 milja preko mora kog još nema
Odvojeni od tebe i ovaj ratar kom te dadoše da osvetu grku
Pripitome i koji te ipak neće godinama ni dotaknuti
Laž ne može postojati muklim šapatom mrmore stopala
I samo prolaze i prolaze trbušine napuhane proždrljivog dana

Moj se otac zvao Bol i majka isto tako Bol i znaš mi ime
Mrak crn neprobojan mjesto stalnog boravka i u njem
Eho što stropoštava se unatrag i nadolje praroditelju
Kriku tačna adresa na koju mi možeš pisati i opet pisati
I neprestano pisati ja čitam baš isto tako kao što dišem

Molim te idi ne zaustavljaj se neka te tu daleko uz mene
Samo da spustim glavu Priviđenju na rame ili u krilo
Ležati je skoro nemoguće “velike su pustinje i sve je pustinja”
Odavde do mjesta gdje su djeca u suh tvrd jecaj posađena
“Velike su pustinje i sve je pustinja”  sričem s one strane daha

I otvaram prozore nevjerovatno je koliko prozora još ima
Moram sve otvoriti na svemu rastu kote se i umnožavaju
A zidovi svana nahrupe sve oštrije prelamajući svjetlost
“Pobijeđen sam danas kao da sam spoznao istinu”  jedva čujem
Otuda tvoj glas “vidovit sam danas kao da sam na samrti”

“Trebam spremiti kovčeg postojanja”  brzo ponavljam to što
Više ne može se čuti ni pročitati ali ja ne znam čijeg
Ovoliko je nemoguće da me nema treba zato krenuti
Još jednom sa sjevera iskoračiti iz zaleđenog stakla
Ogledala u nježno krzno drhtavice umotan i miran

Jer nema ničeg što je put da nije upravo put do tebe
Koža se mladunčeta neba evo ježi površinom jezera
Od kojeg započinje šuma s tačnim brojem koraka u
Žirovima i u šišarkama i u godovima prebrojanih
I u bilu pohranjenih dokle god još bude zraka u tebi

Odaslana ti je poruka ukazaće se uskoro i prvi obris
Teksta koji ti je namijenjen i sjen žedna još neodlomljena
Već pucketa jedvačujno još neprobuđeno sjeme vremena
O tome do rasprsnuća šute užad zapeta svjetlosnih godina
Riječ obeznanjena još nespremna za igru postojanja

Izdržava težinu ustavljenog daha i naprosto je nema
Mati odnekud iskapala iz naručja zaostalog pod kapcima
I mrak narasta i gušča neprestano pleten trepavicama
Vijek obnevidio kleči i priziva svoj početak dok jedno
Rame smekšano toplinom izdaleka zatvara krug nemanja

Ako si zaboravio pčele s ljubičastog srca čička što su
Tegli s tragom meda na dnu na prevaru bile privedene
Ako ti se nikad više nije vraćao promukao ljepljiv prasak
S kojim metkom zračne puške pogođena puca grudna kost
Vrapca kao kap u zvuku s neba što se slijeva poslijepodne

Jed božanski Avgustov kad ozgo zakotrljane i čerečene
Eksplodiraju lubenice a lice ulubljeno u kenotaf tvrdne i
Traje kao spomen na iščezli miris izgoretine u kom se
Luč i voda prepoznaše ko sestre nekad davno razdvojene
Od providnosti izliveni lanci sjećanja obavit će te i povući

Septembru preko nakostriješenih leđa ali se nigdje nećeš
Tako dugo zadržati ti nemaš krijesova što nisu zgasli
I utonuli u lišće satruhlo u lomni mrmor skorenih
I suhih usta jeseni i ti nemaš kamo mimo ove gluhoće
Pod sto zastrt skroz do poda trebaš ući sam i nepozvan i

Uhvatiti golim rukama bol usijan i strah i stid i žeđ
Trebaš prije tog raspetljati svaki čvor i grč i jal i bijes u
Nevinost tkiva oskvrnutog duboko usađen i sklonjen
Eto ti položi ispit posljednji za Velikog maga Svjetlosti
Božanska blagost jedina te može okupiti oko sebe

Estera je naprimjer ime koje vezuje u sebi skriveni sjaj boli i
Spas nemoćnom i ugroženom i moraš ga u svakom drugom
Imenu prepoznati budi tih i posvećen budi mek i propusan
Milina je sila s kojom razdaješ se i rastapaš sve pred sobom
A potom pronalaziš unutra i izlaziš kao zaogrnutost zagrljajem

Upravo je svanulo ili je bolje reći tek što nije
Jezik nam je nepouzdan a ni mi njemu nismo neki oslonac
U iskošenosti za koju zapravo ni ne znamo dolazi li
To od stoljeća nagnutog samo što se ne istoči ili od
Radoznalosti s kojom se na podbuhlim fasadama

Otvaraju s oknima i nizastranu otiskuju pogledi
Sagorjeli pomalo od dima i od nevidjela ali još vlažni
Evo silazimo ili posrćemo mi ili već neki drugi svejedno
Tu nikad nismo bili govoriš i donekle si u pravu dokle god
Okrznuvši ramenom jedno za drugim više tih “nikad”

Čitaš u novinama za koje nemaš pojma da su i postojale
Izvještaj o atentatu na kralja dana desetog oktobra u srijedu
Što nismo još ni bili uopšte o tom ćemo posebno uz piće
U prodavnici ploča slijeva gdje će biti i Fudbalski savez
Malo ti je zafalilo novaca da kupiš album “Homo volans”

Eto ti još jedno nikad ‘75. godište s Vrtovima malih kuća
Nećeš biti sama, Tvoje nježne godine i s Pjesmom o Šutnji
Ekonomija slijeva i nešto kasnije grcajuće likovanje profesora
Sasvim slučajno krajem uha uhvaćeno Znate li njega su iz
Mjesne zajednice uklonili pa čak iz kućnog savjeta

Jedna ista Božjim dahom zalelujana od koračaja arabeska
Eno ide otamo već godinama i ne utiče se žeđi pogleda
Hladni rat na vrhuncu Kriza na Kubi Kupite “Oslobođenje”
Urlik iz dubine začudo jedan i komadi tijela i kruh i ovdje i tamo
Ružu kupite za svoju damu Ruže svježe ubrane povoljno

I sanke ozgo s cikom i rumenilom i sanke ozdo sa kanisterima
Ćetenija od sedam žena u kolu Ćetenija na vagu ili na tepsiju
„I think that there’s no time!“ začu se i nestade glas u transporteru
Mi imamo sve vrijeme svijeta Mi imamo sve vrijeme svijeta
Ali ipak pločnik nosi sam te neizbrojne tone koraka i riječi

I na kafi ispred “Svjetlosti” zakačili smo se oko problema
Iskidanosti i popunjenosti pjesničkog iskaza u ritamskom i
Sintaktičkom smislu dok čekasmo konobara epski usporenog
Ko će to uostalom i čitati za pet za deset ili pedeset godina
Radost je tajna i tajna je smrt;zatrpan tajnom biti je – vrijeme…!

Autentičnost je ipak posebno pitanje i kao stvoreno za ovu
Mnogoljudnu uvijek ulicu bez auta i s puno gestova i maski
A prave pjesnike da i ne spominjemo godine staža zakupninu na
Referentnost i na opći značaj tu svaki dan prođu bar trojica
Ali su u biti svojoj u nastupu i u mimici zapravo neprolazni

Dok malo ko u gužvi obraća pažnju na samu suštinu na samoću
Od vrha ulice do njenog kraja u svakom magnovenju pokreta
Stoji ona apsolutno nepomična i istovremeno svenarastajuća
Tišinu isto tako ne čujemo u potpunosti prenebregavši još
I da se ova kao i sve ulice uostalom Vječnom vatrom završava