Željela bih živjeti okružena prirodom!

Povezani članci

• Peđa Kujović: Ne postoji niti jedna BiH tragedija od 90-tih pa do danas kojoj SDA nije kumovala
• POSEZANJE ZA ŽIVOTOPISOM
• Otvorenje 19. Festivala europske kratke priče
• Kip i monografija slikarice Ivane Kobilce: ‘Vidjela sam svijet i život’
• Svjetski dan pozorišta i 40. rođendan ‘Glumca’: Glumac ima samo jedan most, a to je pozorište
• Preminuo pisac David Albahari

Foto: gs

(razgovor s talentovanom spisateljicom, Isidorom Čale, kćerkom Maje i Tomislava Čale)

Željela bih živjeti jednostavnim životom. Pisati, dovršiti prvu knjigu i vidjeti šta će se potom desiti, kuda me to može odvesti… Željela bih živjeti izvan grada, okružena prirodom. Voljela bih sarađivati sa drugim umjetnicima i piscima; takođe van Danske, jer se radi o maloj zemlji i maloj literarnoj sredini

Isidora Čale je rođena u Mostaru 1992. godine. Živi u Danskoj od 1993. godine, gdje je završila studij danskog jezika i literature (uz dodatak jednogodišnjih Balkanskih studija), te završila “Forfatterskole” (Školu za književnike) u Kopenhagenu.

Razgovarala: Milena Rudež

Šta je to Forfatterskolen i po čemu se ta danska škola za pisce razlikuje od škola za kreativno pisanje u drugim zemljama?

Forfatterskolen su 1987. godine osnovala trojica danskih pisaca, između ostalih Poul Borum (suprug poznate danske književnice Inger Cristensen, op. MR), koji je bio njen prvi dekan i smatra se “ocem” te škole. Kao što postoje: filmska akademija, glumačka akademija, akademija likovnih umjetnosti… tako se pojavila potreba da se i književnici i ljudi koji se bave pisanjem takođe mogu sastajati, razmjenjivati iskustva i raspravljati o svojim djelima. To je bio obračun sa “romantičnom mišlju” da su pisci usamljeni u svom pisanju. Čovjek se ne može obrazovati da postane pisac, ali može pisati i diskutovati, kako o svojim, tako i o tekstovima drugih  i na taj način postati svjesniji svojih, ali i djela drugih pisaca.

Škola se razlikuje od drugih škola ili “kreativnog pisanja”, koje se nudi na univerzitetima, po tome što je nastava zasnovana na međusobnom čitanju (učeničkih) tekstova, a pored toga i drugih književnih klasika i njihovih djela. Čita se uz kritički i uz blizak odnos prema tekstu, što znači da se razgovara o tome šta se želi postići tekstom. Ne postoji određen način kakav tekst treba da bude. Nema zahtjeva u pogledu prethodnog obrazovanja ili kvalifikacija, osim da posjedujete talenat za pisanje, tako da dolaze ljudi različitih zanimanja i godišta koji, kao takvi, imaju različite, ne nužno akademske, pristupe literaturi. To neizbježno dovodi do neslaganja o tome šta je to – dobra literatura. Nastava se odvija na slijedeći način: učenik donese otprilike desetak stranica vlastitog teksta, nepoznatog ostalim učesnicima „kružoka“. Autor onda pročita tekst naglas, a potom svi tri sata rasravljaju o njemu. Pisac se uglavnom ne miješa u diskusiju. Čitanje teksta se odvija prima vista. Najvažnije su prve, neposredne reakcije čitalaca. Tako se stvara neka vrsta zajedničkog “čitalačkog organizma”. Nastavnici i učenici skupa čitaju i uvijek je zanimljivo, kuda ta grupna dinamika vodi tekst i obrnuto. Ne dobijaju se vježbe pisanja, niti nastava pisanja; svako piše sam, čita tekstove drugih i čita svoje tekstove.

Koliko vas je konkurisalo za upis, a koliko je primljeno i završilo dvogodišnje školovanje?

Školske godine 2016./2017. prijavila su se 373 kandidata, od kojih je primljeno osam. Jedan učenik je uzeo dopust, tako da nas je sedmero završilo u jesen 2018. godine. Polaznici dolaze takođe iz Norveške, Švedske i sa Farskih ostrva.

Od vas sedam samo troje piše na danskom. Da li je to predstavljalo barijeru u razumijevanju i diskusiji o različitim književnim djelima? 

Posebno je, za moju školsku generaciju, bilo karakteristično da je primljen jedan dio učenika iz Norveške, Švedske i sa Farskih ostrva koji pišu na svom maternjem jeziku i čije tekstove smo, zbog toga, čitali na originalnim jezicima. Jedan učenik je pri tome pisao norveškim dijalektom.

Jasno je da to u početku stvara jezičke barijere. Prije svakog čitanja imali smo pregled riječi čije značenje nismo razumjeli. Na primjer, ono što je bilo zajedničko za pisce iz ostale tri skandinavske zemlje je da je u njihovim tekstovima bilo puno opisa prirode, pretpostavljam zbog toga što ljude u tim zemljama puno više zanimaju priroda i pejzaž, dramatičniji su i snažniji nego u drugim zemljama. Na taj način smo mi, koji pišemo na danskom jeziku, upoznali mnoge prefinjene riječi, koje na norveškom, švedskom i farskom postoje za različite vremenske fenomene, a koje, na taj način, ne nalazimo na danskom.

Druga stvar je da, iako je riječ o Skandinaviji, svaka od tih zemalja ima svoj vlastiti temperament i specifičnu tradiciju pisanja i čitanja, što sve skupa tvori književnu normu u toj zemlji. To je doprinijelo da se proširi literarna diskusija, jer se jedna vrsta teksta posmatra ili razumijeva na sasvim drugačiji način u Norveškoj ili Švedskoj nego u Danskoj. Vjerujem da je baš to bilo ogromni dobitak i iznenađenje za sve nas.

Koje knjige ste čitali, odnosno koje si ti pročitala u zadnje dvije godine? Na kojim jezicima čitaš?

Bili smo na dva studijska putovanja sa školom, u Beču i Budimpešti, te u Meksiku. U vezi s tim smo čitali mnogo literature iz tih zemalja, klasične ali takođe, i mnogo savremene literature, na primjer austrijskog Peter Waterhousa, mađarskog Lászla Krasznahorkaija, te Meksikanku Gloriju Gervitz. Osim toga, jedan dio nastave su činile posjete danskih i stranih pisaca: islandska spisateljica Kristín Ómarsdóttir, Norvežanka Linda Boström Knausgård, japanska spisateljica Hiromi Ito…

Čitali smo mnogo različite literature i učenici su imali priliku da saučestvuju u kreiranju nastave. Njen veliki dio bio je uređen na osnovu naših interesa, nije bilo nečega što smo morali čitati ili smo pročitali. Nikakvo gradivo, nikakvi literarni klasici. Imali smo, na primjer, duži period o kršćanskoj mistici, gdje smo čitali srednjovjekovne tekstove, između ostalih Tome Akvinskog i Hildegard von Bingen i čitali smo Carla Gustava Junga. Takođe smo imali manje čitalačke grupe, gdje smo, na primjer jednom čitali Marksov “Komunistički manifest”, jer nas je to interesovalo.

Ja najviše čitam na danskom, mada sam sada takođe, postala uvježbana da čitam i na norveškom i švedskom. I naravno, na engleskom.

Gdje si do sada objavljivala i imaš li gotov rukopis prve knjige?

Objavila sam pojedine pjesme i tekstove u danskim časopisima. Debitovala sam, 2012. godine u časopisu “Hvedekorn”, koji je nastariji i najpriznatiji časopis za poeziju u Danskoj. Osim toga sam dala svoj prilog i drugim danskim časopisima kao “Istidende” i internetski časopis “Slagtryk”. Još nemam završeni rukopis. Ne želim da žurim sa objavljivanjem. Ali dobila sam ideju za nešto duže, što bih željela napisati. Mislim da ću sad, kad sam završila sa školom, imati više mogućnosti za to, jer dužina teksta neće više biti ograničena na deset stranica, što je bio uslov kada sam čitala svoj tekst.

Tvoje poznavanje danskog jezika je ravno onome od tvojih danskih kolega. Da li ti to savršeno vladanje danskim jezikom može dati volju da prevedeš nešto sa našeg jezika na danski, na primjer pjesme tvojih roditelja, Maje i Tomislava Čale, koji pišu poeziju, ili roman nekog od bh pisaca?

Da sam se htjela baviti prevođenjem, više bih se posvetila bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku. Trenutno, prevođenje nije nešto što me zanima. Možda, jednom u budućnosti.

Kakvi su ti dalji planovi, to jest, kakve su u Danskoj mogućnosti za mladog pisca i jezičkog stručnjaka?

Željela bih živjeti jednostavnim životom. Pisati, dovršiti prvu knjigu i vidjeti šta će se potom desiti, kuda me to može odvesti… Željela bih živjeti izvan grada, okružena prirodom. Voljela bih sarađivati sa drugim umjetnicima i piscima; takođe van Danske, jer se radi o maloj zemlji i maloj literarnoj sredini.