Zašto je strah boje mraka

Povezani članci

• Promocija romana “Tebi šega što se zovem Donald?” Ahmeda Burića
• Izlet u Selfos
• PETNAESTA GODINA IZVRSNOSTI
• U mom gradu divnih ljudi ima, Nedžad Maksumić
• KARMA GURU ponovo najbolji
• Simon Vej, svetica socijalističkog pokreta

Tivatski notturno za Luku Šehovca

Popodnevni zvon iz
Šumice, onkrajne,  zvon
Ciliku sličan, obasjava
Zvukom crkvište, staro.

Harmonike zvuk rivi dragost
Podaruje, dok prepleteni prsti
Začinju igru u korablju
Ljubavi naše, svemoćne.

Dok Luna Sunce sporo tihne,
A zvjezda se prva kotvi
Na nebesima, ljubavnike zovući
U ples beskrajni, trnce osjetim.

Trncima nade u nebosklonu svi,
Baš svi, zavještavamo nadanja.
Luka, poklisar evanđelista, veli:
Zašto je strah boje mraka?

Zatvaram oči predajući se snu,
Dok jedrenjak drevni uspomene
Čuva, kao signal sudbe,
Kao priča kojoj kraj se ne sluti…

Ponavljam u sebi Lukin
Upit, što snu na oči ne daje…
Ponavljam strofe u sebi,
U ljepoti usnivanja tihog.

Zašto kradeš pitanje moje,
Zašto ne smisliš svoje?
Poklisar se Luka
Podrugljivo javlja meni.

Iz neobjavljene zbirke Svjetline Laništa