ZAPIS O NENINOJ AVLIJI, Nusret Omerika

Povezani članci

• Narciso Contreras: Ono što vidimo danas u svijetu je genocid protiv ljudi, siromašnih i ugnjetavanih
• SDP MOSTAR: Način na koji se vrši izgradnja kolektora je sramotan
• Festival kulture i snova: Mira Furlan i Ivana Simić Bodrožić skupa o kulturi i politici
• Soba broj četiri (7): Otpust, i trostruki samoubica
• Predrag Koraksić, karikaturista: „Koliko sam bogu skrivio da moram da se bavim ovim šljamom“
• FANI ZGURO “Iz serije Bez naziva”

 Foto: avlija

ZAPIS O NENINOJ AVLIJI

Sve je nekad mirisalo
u neninoj avliji
na šeboj, jorgovan i feslidžan,
sunce stidljivo provirivalo
na hljeb ispod sača
i jelovu siniju punu dječijih zalogaja
umornih od duga čekanja.

Nismo maštali o budućnosti,
sama je smišljala nesnosnu prazninu,
sušna ljeta i umorne korake.

Otac je pred Vidovdan otkivao kose
spremajući bol za dozrele trave,
sporo se namještajući u hlad
ispod starog oraha.

I ništa više ne bi ostajalo kao prije.

Mati bi do kasno u noć
uoči petka Jasin učila
u odaji prepunoj senabijina mirisa
sve dok ne bi prešla na onu stranu
koju nismo razumjevali
omamljeni otežalim dovama
ko rana proljeća u cvijeću.

Noću smo osluškivali tišinu
zarobljenu daljinama presahlih voda
na istočnoj strani neba;
ćutali ko košćele u šehidskom haremu
progoneći odjeke zaborava
što nas bez milosti vreba.

Nusret Omerika