Zabilješke o interkulturalnosti: Zavičaj s pogledom na svijet

Autor/ica 👤Božica Jelušić 16.4.2014. u 08:55

Povezani članci

Pa Europa (i analogno tome: svijet, globalno mjesto) je stanovala ovdje, na mom bilogorskom brijegu, već prije 150 godina, bilo joj je dobro i udobno, a kad su na nju zaboravili, ona je i dalje svjedočila o nečemu važnom, o duhovnoj širini kao instrumentu opstanka, što će otkriti samo neki otvoren duh, neopterećen kokošjim sljepilom nacionalizma, dovoljno pouzdan u svoj identitet, da bi mogao prihvatiti drugo i drugačije, ne kao konkurenciju i opasnost, već kao holistički znak ucjeljenja u vrijeme i svijet koji su mu dodijeljeni

Kad bi me netko iznenada zapitao u koju kategoriju književnika pripadam, vjerojatno bih odgovorila „u ZAVIČAJNIKE“, ne misleći pri tom na sve konotacije toga pojma. U prvi mah, pojam se doista čini ograničavajućim i retrogradnim: u svijesti slušatelja javlja se neki zatureni kutak, na obodnici svijeta, gdje sentimentalni pasatist pokušava „pjevati pjesmu beskraja u kokošinjcu“, kako bi rekao Pessoa. Naime, pravo govoreći, svi mi dolazimo s neke obodnice, iz teško izgovorljivih ravničarskih, planinskih i priobalnih mjesta, te gravitiramo prema zamišljenom „središtu“, gdje će se izrazitije i jasnije ocrtati naš lik i čuti naša riječ. Mnogo, mnogo kasnije, u zreloj dobi, shvatit ćemo da je središte tamo gdje postoje ljudi središta, pa se u načelu i nismo trebali micati: ako smo izgradili takvu okomicu, svijet će doći k nama, prije ili kasnije… Veliki hrvatski slikar Ivan Lacković- Croata odrastao je u mjestu Batinske, u podravskom zaleđu kraj rijeke Drave. Oko sela se zgusnula divovska hrastova šuma, koju će ovjekovječiti na svojim slikama u nekoliko desetljeća stvaranja. Običavao mi je govoriti: „Od djetinjstva sam gledao ono svjetlo na kraju šumske prosjeke, kao na dnu tunela…Vuklo me da izađem, da vidim što je tamo, dalje, još dalje, gdje završava šumski zid…“ I zaista, otišao je kao mladić u Zagreb, samo se sjećanjem i kistom, sanjarenjem i melankolijom vraćao u zavičaj, a slike su mu otišle u sve svjetske metropole, u muzeje od Vatikana do Tokyja, od Bugarske do Aljaske, kako se običavao šaliti.

Međutim, neki su njegovi „kistonoše“ i istovrsnici po sudbini ostali u svom podravskom zavičaju, koncentrirani oko sela Hlebine i naselja u krugu od pedesetak kilometara, stvarajući u seoskim prostorijama kasnije preimenovanim u „ateliere“, kamo su gomile radoznalaca hodočastile u potrazi za „čudom hrvatske naive“. O pretencioznosti ovoga naziva nije shodno govoriti, budući da je naše zanimanje poglavito usredotočeno na zavičaj. Za mene osobno, to je dokazano „antropološko mjesto“, gdje se čovjek osjeća najbliže sebi, u suglasju s prostornim energijama, dodiru s krajolikom, te nadasve u stalnoj uronjenosti u jezik, koji je ne samo „kuća bića“ (Heidegger), već u mom slučaju i most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, u kojoj prebivam većinu vremena: prema književnosti kao takvoj. Zavičaj, primjerice, nije samo kampanilistički raj s poznatim crkvenim tornjem, grobljem, župnim dvorom i starom školom, već je to mjesto navirućih slika, ushita, nadahnuća, aktivizma i želje da sve to uzdigneš i sačuvaš za vječnost, jer baš poput Magrisove Colline ćutiš da je riječ o prostoru koji ti „daje smisao, tjelesnu podršku i moralnu sigurnost“. Jednom, kad se otisneš u svijet, zaboravivši sve dječje ožiljke, sitne i krupne „municipalne zlobe“ koje su ti obilježile mladost, svu gorčinu duha pritisnutog provincijom i njenim „bezračjem“, shvatit ćeš također da ti je zavičaj dao mjeru estetike: u dalekim će predjelima tvom oku biti lijepo ono što si i u svom okolišu volio, što je prvo zarobljavalo pogled i poticalo duševnost. Drveće, vode, zelenilo, osebujni zvukovi okolnoga života, rode na stupu kao „duhovi zaštitnici slavenskih zemalja“ (Milosz), oblik krovova, izgled cvijetnjaka i povrtnjaka, bit će zaista ono što najviše voliš i po čemu tuđinu uspoređuješ s domovinom i zavičajem. Da zaokružimo paralelu: u Irskoj ili Provansi relativno bih lako stvorila novo boravište, jer najviše podsjećaju na Podravinu, u kojoj sam odrasla i gdje s povremenim izbivanjima i danas živim i djelujem.

Koncept zavičajnosti u neku je ruku dugotrajno „isplativ“ kao literarna tema. Bilo da je riječ o pjesmama, romanu, eseju ili putopisnoj bilješci, materijala doslovce nikada ne može uzmanjkati ni nestati. Ista dionica prostora u različitim sezonama pružit će potpuno nove izazove, senzacije i opažaje. Dvije trećine mojih pjesama, uključujući one kajkavske, na podravskom dijalektu, izravno su inspirirane zavičajnim prostorom i odražavaju moj mikrokozmos u nizu ulančanih i ujezgrenih pojedinosti. Dakako, cijeli opus od nekih 400 pjesama sadrži i ljubavne, i putopisne i refleksivne pjesme, ne nužno ovisne o mjestu, vremenu i prostoru. To je onaj univerzalni jezik poezije, koja govori o općeljudskom, prenosi emociju, vibraciju, neizgubivu poruku koja ostaje i nakon pretakanja u bilo koji drugi jezični kod. Kurioziteta radi, spomenut ću da sam na nastupnoj autorskoj večeri (Poetry reading) na University of Washington u Seattleu, boraveći kao Fulbrightov stipendist, pročitala bez prijevoda neke svoje kajkavske pjesme. Bio je to neki iznenadni poriv, moja želja da se publici obratim na svom „prvom jeziku“. Pjesme su izvanredno primljene, u razgovoru su gotovi svi „pogodili“ temeljnu poruku i sadržaj, hvaleći pri tom melodioznost i uspoređujući moj kajkavski s „nekim indijanskim narječjima“. Potvrdilo se, dakle, iskustvo kako poezija ne poznaje granica, te da njen metaforički izraz i pjesnička slika nadilaze svaku utilitarnu komunikaciju unutar neke grupe.

Ovdje dolazimo do točke kada osoba pronosi svoj zavičaj svijetom, ne gubeći osjećaj korijena, ali razvijajući krošnju u kojoj je moguće dozrijevanje različitih plodova, ovisno kojoj smo kulturnoj klimi izloženi i na čije smo utjecaje najpodražljiviji. Nazovimo to „kulturološkim tropizmima“, a koji obilježavaju u velikoj mjeri poeziju cijelog proteklog stoljeća. Govoreći o pojmu domovine i pripadajućih joj osjećaja (domoljublje, domotužje) nobelovka Marguerite Yourcenar daje znakovitu izjavu: „Ja sam kod kuće tamo, gdje su moje knjige. Knjige su bile moja prava domovina“. Dakle, bez obzira na memorijsku zalihu, formativne godine djetinjstva i mladosti, u zreloj dobi mi biramo i onu drugu, kozmopolitsku obitelj, svoj književni i duhovni krug, u kome se krećemo slobodno, prostosrdačno i opušteno. Mnogo nam pri tom pomaže i znanje stranih jezika: čitati knjige u originalu, prevoditi za svoje potrebe, razvijati „vježbe iz divljenja“ (Cioran) spram drugih i drugačijih kultura, biti otvorena uma i načelno tolerantan, to uvijek znači biti na putu duhovnog napretka, napredovanja i samoizgradnje. Škola je dobra, ali nam nikada ne daje više od širokog temelja na kome valja graditi. I tu ćemo se također složiti sa omiljenim nam Magrisom: „Svaka endogamija guši: koledži, sveučilišni kampusi, ekskluzivni klubovi, najbolji razredi, politički sastanci i kongresi u kulturi- sve su to negacije života, a život je morska luka“.

Prihvatimo li ovu metaforu kao vjerodostojnu, preostaje nam da svoje brodove i intelekturalnu radoznalost uputimo prema drugima, najprije možda susjedima, a potom k dalekim i egzotičnim obalama, učenjima, kulturama. U vrijeme kad sam tek počela učiteljevati, prije četirti i više desetljeća, stjecajem životnih okolnosti, započela sam rad u školi u mjestu Ždala, na sjeverozapadnoj granici Hrvatske sa susjednom Mađarskom. Predavala sam hrvatski i engleski jezik, djeca su kod kuće i na ulici govorila mađarski. Od svih svjetskih jezika koje sam učila i poznavala, mađarski je bio najneobičniji, nesličan bilo čemu, te se nisam mogla osloniti na analogije, korijene, bilo kakve pomoćne mehanizme. Učenje toga jezika „ab ovo“ iluzorna je zamisao, ako na raspolaganju nemate mnogo vremena i strpljiva učitelja. Dopustila sam stoga učenicima da mi najprije ispričaju svoje doživljaje ili ideje za školsku zadaću na mađarskom, pa bismo to zajedno pokušali prevesti na korektne hrvatske rečenice. Potom, nekima vrlo „tvrdokornima“ dopustila sam da mi otpjevaju i odrecitiraju (u početnoj fazi učenja) nešto na mađarskom umjesto na engleskom, što je bilo pošteno valorizirano i ocijenjeno. Djeca su s vremenom nastojala biti ljubazna i prilježna: učili su moje predmete bez straha od loših ocjena, iz poštovanja, i postizali posve pristojne rezultate. Ja sam pak polučila, posrednim putem, da znadem mađarske brojeve, boje, dane u tjednu, mogu naručiti jelo u restoranu i zapitati za neku adresu. Bila je to neka „multikulturalnost na djelu“, a da uopće oko toga nismo svjesno nastojali ni učenici ni ja osobno. A u visokoj zreloj dobi otkrila sam Belu Hamvasa, zbog kojega bih svakom pasioniranom čitatelju preporučila ultimativno učenje mađarskog jezika!

Na moj današnji svjetonazor i na ukupni status, uveliko su utjecala putovanja, kao oblik „proširenog života“. Prvo veliko iskustvo bio je boravak u Rusiji (tadašnjem SSSR-u) temeljem savezne nagrade za poeziju, koju sam dobila u 3. razredu srednje škole. Iako je moja generacija uveliko bila „anglizirana“ i „amerikanizirana“, čitajući „prozu u trapericama“, slušajući rock i pop glaznu, vjerujući i slobodnu ljubav, mirotvorne pokrete i različite utopističke ideje, ipak je dodir s tako velikom zemljom i raznolikom kulturom obilježio moj ukus. Nekoliko desetljeća kasnije, prevela sam u suradnji s prijateljicom-lektoricom, veliki ciklus pjesama ANE AHMATOVE, nešto JESENJINA, i generalno, nahranila se na ruskom supstratu u mnogim prigodama, obnavljajući taj mladenački zanos. Prvo putovanje u Poljsku, vlastitim novcem na drugoj godini studija, pretvorilo se u višekratne boravke u Warszawi, Poznanju, Kostrzynu, Krakowu, gdje sam stekla prijatelje i privremena „gnijezda“ za studijska putovanja. Prevela sam također rukovet pjesama Tuwima, Brzehwe, te stekla jednu od svojih literarnih ovisnosti: genijalnog Czeslawa Milosza, bez čijih knjiga se ne udaljujem na više od 20 km od kuće. Obožavam Poljsku, učim, slušam s kaseta njihov govor, gledam filmove bez titlova, pokušavajući steći bar malo „pravo na zavičajnost“. Naime, slijedim misao Ivana Gorana Kovačića, da je literarno prevođenje „posuđivanje zavičajnosti“ u hrvatskom jeziku piscima koje volimo, pa se ufam da sam vice versa i ja nešto od njihovoga zaslužila i stekla svojim radom i naklonošću.

Ranih sedamdesetih primljena sam u Društvo književnika Hrvatske (danas: Društvo hrvatskih književnika) kao jedna od najmlađih članova u njegovoj povijesti. Imala sam 22 godine, da preciziram. Bile su tada moderne „delegacije pisaca“ u svrhu razmjene i povezivanja, kao i širenja hrvatske književnosti u mogućim prijevodima. Svakako da su se ljudi otimali za anglo-američko područje, dok je meni (koja sam studirala hrvatski i engleski jezik!) uglavnom pripala Rumunjska, Slovačka, Mađarska. Slijedom tih razmjena, naučila sam koliko su glupe i štetne predrasude o „velikim“ i „malim“ kulturama. Rumunjska je bila taj veliki „kamen kušnje“ za nas ignorante, sklone zapadu gotovo do neukusa. Provela sam tamo mjesec dana, napisala jedan putopis i zaljubila se, usputno. Kako je za mene pitanje časti naučiti nešto o kulturi osobe koju volim, uzela sam si težak zadatak prevesti pjesme LUCIANA BLAGE, kozmopolita, filozofa, diplomata i pjesnika najvišeg ranga u rumunjskojh književnosti. Prevela sam 25 pjesama, objavila ih u našim književnim časopisima, dobivši potom pozivnicu rumunjskog Veleposlanstva za prijem na njihov nacionalni praznik – Dan rumunjske republike. Rekli su mi tom prigodom da moj prepjev pokazuje „mjeru empatije koju može doseći samo izvorni rumunjski govornik“. To je veliki kompliment, ako uzmemo u obzir o kojoj je i kakvoj kulturi riječ. Naime, u desetak područja kreativnosti i kulture, Rumunji su obilježili 20. st. Znate li, primjerice, kojim područjima pripadaju: Ionesco, Cioran, Stanescu, Sorescu, Eliade, Tzara, Brancusi, Zamfir, Balanescu, Maria Tanase? Na ovom jednostavnom testu padaju mnogi intelektualci kojima je danas „multikulturalnost“ gradbena čestica za svaku drugu rečenicu. Predrasude o „zaostalosti“ naših susjeda stvorile su blokadu nerazumijevanja i zamutile sliku o veličini duhovnog prostora koji stvarno obuhvaćaju.

Već sam spomenula svoj studijski boravak u Americi, gdje sam sporadično boravila i u ulozi ekološke aktivistkinje, te na svjetskoj konferenciji „Pogledi i perspektive novog stoljeća“ u Washingtonu D. C. 2000. godine. U putopisu OKRHAK KONTINENTA opisujem svoja američka iskustva, iz kojih je vidljivo da su me uglavnom zanimale „marginalne skupine“: Indijanci, Tibetanci, Hrvati, Rusi, Irci. S njima sam provela najuzbudljivije prijateljske dane, bilježeći sudbine, iskustva, religijske prakse, legende, običaje, kazivanja, i naravno, upijajući jezik, narječja, poeziju. Prevodila sam renomirane pjesnike, poput Roberta Frosta, Sylvije Plath i W. B. Yeatsa, ali s jednakim (možda i većim) uživanjem, indijanske legende i napjeve, tibetantske sutre i molitve, male tekstove iz časopisa, koje su objavljivali studenti različitih studijskih odsjeka na University of Washington. Nikad mi se nije činilo nevrijednim truda zaviriti u ono što stoji izvan glavnih struja, u džepovima prostora, ladicama, arhivima, spomenarima i bilježnicama amatera i anonimusa, zaljubljenih u etnografiju, tradiciju, poeziju. Držim da je njihova veličina u posvećenosti poslu, u entuzijazmu, meliorističkim nakanama i altruizmu, ne toliko u blistavim i nenadmašnim kreacijama, dostojnim Nobelove nagrade, koja je pak, kao što znamo prečesto promašivala pravu adresu, da bi bila neupitnim mjerilom vrijednosti.

I na kraju, premda zbunjena ovako širokom temom u koju smo zagrizli, željela bih ilustracije radi navesti jedan multikulturalni primjer iz vlastite prakse, ne prosuđujući po vrijednosnoj osnovi, što je on uistinu značio za aktere moje priče. Prije 20-tak godina kupili smo zapušteno plemićko imanje Dvor Barnagor, nedaleko Đurđevca, gdje živim i radim od 1980. godine. Dvor je pripadao obitelji Trezić. Čiji je predak Peter von Trezić stekao titulu Rittera (viteza) austrijske krune i naslov plemića, istaknuvši se hrabrošću u bitci kod Solferina, a koja je, u načelu, gubitkom Lombardije označila i konačni pad Austro-ugarske Monarhije. Bez obzira na ishod bitke, pojedinačni se podvig vrednovao, te je Hauptmann Trezić iz hrvatske provincije postao plemić, a njegov sin Maximillian također visoki časnik i nasljednik imanja. Oženivši se groficom iz Trenta, Costanzom de Broschek- Boroglav, još je malo „popravio“ lozu. Djeca su im se školovala u Koloszvaru / Cluju, mjestu u Erdelju, gdje se u školi ravnopravno učio rumunjski i mađarski jezik. U mjesnoj crkvi misa se služila na latinskom, a takve su bile i posvete biskupa novorođenoj djeci Trezićevih u molitvenicima. Njihove guvernante naučile su ih potom engleski i francuski, dok je najmlađa unuka viteza Petra sama naučila još i holandski i ruski. Maryn brat Lothar oženio se Crnogorkom iz plemena Vasiljevića, gospođom Jovankom, koja će ostati i posljednja nasljednica imanja. U kući je postojala biblioteka od 4000 svezaka, mahom na gotici, na šest svjetskih jezika, koje su ukućani govorili po utvrđenu rasporedu: ponedjeljak – njemački, utorak- talijanski, srijedom- mađarski, četvrtkom-rumunjski, petkom- francuski ili engleski, subotom-hrvatski (ili crnogorski). Bili su pretplaćeni na četiri austrijska i dva talijanska časopisa, čija su se godišta uredno uvezivala i čuvala u kućnoj biblioteci. Razmjenjivali su međusobno pisma i karte na svim navedenim jezicima. Imali su glasovir u salonu i abonman u Bečkoj operi i HNK u Zagrebu. Pisali su dnevnik(e), skupljali marke, imali fonoteku od 200-tinjak gramofonskih ploča. Svi su obožavali slikarstvo i tehniku.

O ovoj obitelji i Dvoru o kome skrbim, napisala sam roman „ČIŠĆENJE GLOBUSA“, četrdeseti naslov u svojoj bibliografiji. Kad danas slušam mudrovanja o EU, teorije o multietičnosti i multi-kulti projektima, ne mogu se suzdržati od izvjesnog laganog osmijeha-podsmijeha. O čemu, zapravo, govorimo? Pa Europa (i analogno tome: svijet, globalno mjesto) je stanovala ovdje, na mom bilogorskom brijegu, već prije 150 godina, bilo joj je dobro i udobno, a kad su na nju zaboravili, ona je i dalje svjedočila o nečemu važnom, o duhovnoj širini kao instrumentu opstanka, što će otkriti samo neki otvoren duh, neopterećen kokošjim sljepilom nacionalizma, dovoljno pouzdan u svoj identitet, da bi mogao prihvatiti drugo i drugačije, ne kao konkurenciju i opasnost, već kao holistički znak ucjeljenja u vrijeme i svijet koji su mu dodijeljeni. S razine svoga iskustva, rada, djelovanja i svjetonazora, potvrdila bih da je to i jedini mogući izbor i nezaobilazna opcija.

Travanj 2014.

Božica Jelušić, književnica