VRELI POGLED SA PETOG SPRATA

Povezani članci

• OLIVER FRLJIĆ: ZA DNEVNO.RS – SPREMNI?
• Kapuralin: Tito je uspio udružiti divlja balkanska plemena
• Vaskrsnuće “ugroženih“ u njihovoj Herceg Bosni!
• Bećirović i Komšić članovi Predsjedništva BiH
• Sindikalist Nikola Kajkić se ispričao Oliveru Frljiću
• GAZMEND ÇITAKU – Gospodin albanske kulture u Crnoj Gori

Srednjovječna, zgodna dama živjela je na petom spratu. Zgrade toga grada rijetko bi kad prelazile pet ili šest spratova. Živjela je na vrhu i htjela to ili ne mogla je posmatrati šta i kada rade ljudi koji su živjeli okolo i ispod nje. Nekad je živjela u visokom stilu, obilazila druge gradove i države, plovila je svim svjetskim morima i živjela sa bogatim i ekscentričnim ljudima. Zadnjih petnaest mjeseci živi u rodnom gradu. Kupila je stan na petom spratu, materijalno obezbjeđena i novčano situirana, sama. Sve je došlo i prošlo tako brzo: bogataši, vile, jahte i pješčane plaže. Lijepa žena je roba sa rokom trajanja i uputstvom za upotrebu. Ona se pridržavala preporuka i sada nije imala za čim da žali. Sve dok je osjećala da može biti među prvima i poželjnijima ona nije imala ništa protiv da igra igru sa životom. Onda kad je shvatila kako ne može biti u koraku sa vremenom i potrebama naprosto se povukla. Stewart je ludio. Bio je uvjeren kako će mu postati ženom, zaljubljen do ušiju i pretenciozno siguran u svoje planove sa Emom. Ali Ema nije zanemarivala poglede tad već mnogo mlađih i uspješnih manekenki koji su ciljali spram Stewartovog bogatstva. Nije nalazila za shodno da im bude na putu. Kad-tad završila bi kao islužena roba, bez sreće i statusa nasukana u plićak neke usputne i zaboravljene luke. Zato je otišla onda kad je još mogla izazvati Stewartovo urlanje i gnijev: „Ne mogu da vjerujem! Samo si čekala sudsku odluku o dodjeli imanja. Ema, je li moguće da si samo to čekala?“ Spakovavši stvari i obezbijedivši novac, obale i marine Saint Tropeza, Ibize i Monte Carla zamijenila je sa stanom u Cernici. Do sada nije zažalila radi toga. Stewart je već mijenjao drugu postavu žena nakon nje. Povukla se na vrijeme, sigurna u sebe i svoj materijalni status. Samo je naplatila časove zadovoljstva koje je priuštila, ružnom, bogatom, prepotentnom i nezasitom Stewartu. On nije volio žene – zvuči otrcano – ali on ih je posjedovao. Svaku osim nje. Ema je sada posjedovala mali dio njegovog bogatstva, mada je on čak kontaktirao i zvao i nakon njenog odlaska. Obećavao je vjernost i korektnost u odnosu. Obećavao je novac i putovanja. Izvinjavao se i molio, iako Ema nije pronalazila tolike razloge za njegovo pokajanje i njen oprost. Ona je bila kučka, ali ne iz namjere, ne iz pohlepe, tek iz praktičnih razloga i mjera predostrožnosti. U zadnjem razgovoru, Stewartu je poželjela svu sreću i uspjeh u životu, i uistinu je tako mislila. U osnovi, nije imala ništa protiv njega. Nije bila sigurna koliko je Stewart razumijevao njene stvarne razloge odlaska onda kada se činilo da je ostvarila svoj životni cilj. I sada živi u rodnom gradu kojeg je napustila sa nepunih dvadeset godina, na petom spratu zgrade odakle je mogla gledati i slušati o ludom i živopisnom svijetu koji je okružuje. Stanari cerničke zgrade i okolni susjedi nisu imali nikakve tačke dodira sa ljudima, porodicama i grupama sa kojima je po bijelom svijetu provela više od polovine svoga života. Svi ti ljudi, bilo tužni, nasmijani, susretljivi, odbojni, komični, misteriozni ili opasni nisu imali nikakve veze sa visoko rangiranim Amerikancima i Evropljanima sa kojima je živjela u mladosti. Iako je stanovala iznad Gradske Uprave, niti među službenicima i funkcionerima nije mogla prepoznati neku profinjenost i neobičnu pronicljivost koja bi trebala krasiti osobe od položaja i vlasti. Stewart jeste bio ružan i ponosan, ali, kao i većina bogatih stranaca koje je pamtila, posve se prirodno nosio sa društvenim statusom kojeg je stekao, bez usiljenosti, napora i kiča. Da je mogla vječno ostati mlada i lijepa vjerovatno je kako se nikada ne bi vratila u Mostar. Sad je živjela na vrhu zgrade u stanu iz kojeg je rijetko izlazila, osim u zimske noći, u šetnju, kad bura poplaši mase i otpuše ih sa ulica kao odbačene papiriće ili zvrndajuće limenke.

Ujutro, posebno ljeti kad su prozori otvoreni,  probude je glasne i slabo artikulisane riječi pozdrava i odpozdravljanja: „Oooo, Haamaa, đe si ti, katran glavom mješo?! „Šta je Mili, aaaaa, nije se svak udo ko ti pa da ne izlazi iz kuće. Ja sam tu vazda. Đe si ti? Žena stisla pa ne da prnut. Aaaaa?!“ U stvari, Mili i Hama se, sudeći po ovim neobičnim i grotesknim načinima pozdravljana koje čuje, vide skoro svaki dan, ali svaki taj dan kad se sretnu treba obilježiti novim, provocirajućim upadicama bez kojih njih dvojica očito niti žele niti mogu prići jedan drugom. Onda se sjeti kako su se ujutro, po kompanijskim uredima i hodnicima kuda je sve radila, sretali i pozdravljali Francuzi ili Španci, pa joj ovaj domaći način bude još smješniji i naprasitiji.

Jednom je izišla na balkon da objesi mokar veš. Ema jeste bila srednjovječna žena, ali mnogo toga od ljepote i ženske privlačnosti koji su je činile magnetičnom osobom u mladosti još je uvijek bilo pri njoj. I vidio i osjećao je to Mirso, srednjoškolac, onanista i uspaljenik. Kad je kačila hvataljku sa konopca za veš pogledom je uspravila ka suprotnoj zgradi i tamo vidjela krupnog i zapuhanog mladića kako spram nje viza masivnim, crnim dvogledom. Jednom rukom je držao dvogled, drugom se češkao po nabreklom međunožju. Na različite načine zaprepašteni, oboje su uletjeli u stanove. Nije mogla doći sebi. Sa suprotne zgrade ko zna koliko dugo posmatrao je voajer Mirsad. U momentu kad ga je ugledala izgledao je kao crna, krivo nasađena bandera, koju je neko u tajnosti postavio na pogrešno i neprilično mjesto, a sad se otamo brzopleto demontira i naginje ka otvoru stana. U šoku, nazvala je komšinicu na telefon. Susjetka Erna bila je prva i jedina osoba s kojom je uspostavila nešto prisniji odnos od kad se vratila.

„Erna, ti si? On me posmatra sa druge zgrade!“

„Ko te posmatra?“

„Mislim da se zove Mirsad. Posmatra me dvogledom. Tako je krupan i nezgrapan. Bojim se.“

„Ne trebaš se bojati. Mirso jeste posmatrač, ali bezopasan je. Više je njega strah tebe već što je tebe njega. Ako je shvatio da si ga vidjela bježat će i kad te vidi na ulici.“

„To je njegova praksa, znači? Ti znaš za to?“

„Svaka žena ove zgrade zna za to, ali nismo sigurne da li Mirso zna to što mi znamo. Ne paniči i slobodno iziđi na balkon. Neko vrijeme ga sigurno nećeš vidjeti, bar ne kako posmatra tebe.“

„Bože dragi.“ – odgovorila je Ema na slušalicu telefona. Poslije se malo opustila. Dugo nakon toga nije vidjela Mirsu na terasi. Iako sebi nije htjela priznati, u sjećanju, kao maglovit i bezobrazan prizor, ostala je kontura nabreklog Mirsinog međunožja. Možda je posmatra iza zavjese. Zatekla se u razmišljanju kako bi joj godila ta solucija. Ovi ljudi možda jesu priglupi, pomislila je, ali su i nadareni.

Ipak je sa Ernom razgovarala na tu temu.

„Nije to ništa.“ – govorila je Erna – „Mirso je bezopasan. Treba da se čuvaš potencijalnih manijaka. Imamo jednog takvog.“

„Zar?“ – začudila se Ema.

„Kažu da ima najveći ud, ali je odavno bez žene. Kažu da je toliko napaljen da se samo čeka ko će biti njegova prva žrtva. Neke žene su mu umakle u posljednji tren.“

„Radi vlastite sigurnosti, imam pravo znati ko je.“

„Iako ima skoro pedeset godina još uvijek ide na svaku fudbalsku utakmicu koju igra Velež. Navijači ga napiju i onda on pokazuje organ. Prikače na nj zastavicu protivničkog kluba i on s njom maše dok oni urlaju kao životinje: ole ole oleeee oleeee oleeee!“

„Nevjerovatno. Stanuje li blizu nas?“

„Dva sprata ispod Mirsinog stana. Ime mu je Nijaz. Nijaz Masumakić.“

A onda se sjetila da ona često vidi tog čudnog čovjeka, ali do sada nije obraćala naročitu pažnju na njega. Izgledao joj je kao stari, povučeni usamljenik koji nepokretno sjedi na terasi svoga stana.

Sljedeći put kad ga je primijetila sa svoga prozora nije mogla odoljeti a da određenije ne pogleda ka Nijazu. Nije nikad do tada. A on je ulovio njen pogled i Ema nije bila sigurna kako je učinila dobro. Počela se osjećati kao moguća meta očito potpuno neuračunljivog čovjeka. Trebala je biti pažljiva. Nije željela biti nasilno probodena kopljem za zastave.

Jedne prilike, vraćajući se kući iz šetnje, slučajno je vidjela mlađeg čovjeka koji je mokrio u dvorištu pored zgrade. Bilo je kasno. Na sreću, nije to bio Nijaz, već jedan neobičan  mladić, krupan i ćelav. Unezgodio se i nespretno zakopčao pantale. Nije imala namjeru, ali joj se učinilo kako mladić nema ud u skladu sa svojom veličinom i težinom. U svakom slučaju, mnogo manje materijala već kod znamenitog Nijaza ili povučenog Mirsada. I nije joj bio potpuno nepoznat. Obitavao je u istoj zgradi kao i ona, na drugom ili trećem spratu. Pobjegao je glavom bez obzira u haustor.

Dan poslije je razgovarala sa Ernom: „Taj mladić je čudan. Živi sam u stanu. Nikad nikog nisam primijetila s njim.“

„Da, živi sam. Ali gotovo svake večeri kod njega dolaze različite žene.“

„Baš čudno. Inače, čini se kako nema neku naročitu alatku. Nije mi jasno čime ih privuče.“

„Nije valjda da si…“ – Erna je netremice pogledala u Emu stavivši ruku na usta.

„Ma ne. Nije to.“ – nasmijala se Ema – „Sinoć sam ga slučajno uhvatila kako mokri u dvorištu. Nije nikog očekivao u to doba kad se vraćam iz šetnje.“

„Bilo bi mi čudno da jesi, da jeste bilo koja.“

„Kako? Zašto? Zar sad nisi rekla da kod njega dolaze mnoge žene?“

„Jesam. Ali ne radi se o tome. On je astrolog. Mnoge moje prijateljice su išle. Onako, nije loš, malo je krupan, ali nije loš. I nisam znala kako mu je tako mali…“ – sad se nasmijala Erna.

„Ali je debeo. Kao da ostatak nisam vidjela od stomaka.“ – Ema se pokušavala sjetiti detalja.

„Ne znam. Možda. A možda ima i kompleks pa ne odgovara na latentne pozive dama koje bi htjele biti s njim. Nekolike moje prijateljice su se skoro nudile, ali on se pravio posve nezainteresovan, mada mu je gorjelo iz očiju. Ali zna mnogo o zvijezdama i astrologiji. Pomogao je mnogima.“

„Možda bih i ja mogla otići kod njega na savjetovanje.“ – po drugi put nasmijala se Ema i nadodala – „Dobro zarađuje na taj način. Svako malo vozi se u drugom autu. I to sve Mercedesi.“

„Ali on ne naplaćuje astrološke usluge. Bar nije niti jednoj od mojih prijateljica. Ne želi da čuje o tome.“

„Onda je još čudnije. Od čega živi? Čime zarađuje? Ne prima novac za astrološke usluge, ne naplaćuje ni na drugi način. Francuska je puna astrologa, ali nisam čula ni za jednog koji ne naplaćuje svoje usluge.“ – čudila se Ema.

„Baš neobično.“ – zaključila je Erna.

„Da. Baš neobično.“ – potvrdila je Ema.

Za dva dana su sjedile kod Eme na balkonu. Mirso ih je možda posmatrao iza zavjese prozora, ali to nisu mogle znati. Bila je nedjelja i bila je utakmica pa su bile sigurne kako Nijaz sa uda negdje maše navijačkom zastavom i u alkoholičarskom transu širi ruke. Razgovarale su o svemu i svačemu, kao prave prijateljice, najviše o seksu. Erna se žalila na sve veću nezainteresovanost svoga muža. Govorila je o njemu nerovozno i razočarano. Tada se začulo kako neko snažno mlati plahtom. Ema se nagela preko ograde i ispod ugledala mladića iz dvorišta kako trese i zrači postelju.

Vratila se i tiho rekla: „To je on.“

„Ko?“

„Naš astrolog.“ – podsmijehivala se Ema.

„Pa, da li ćeš ići kod njega na savjetovanje?“ – pomalo zločesto, upitala je Erna.

„Da. I to odmah.“

„Šta?“ – iznenadila se Erna.

U Emi je proradio nerv iskusne kurtizane i odgovorila je: „Baš me interesuje šta je razlog njegove zatvorenosti – kako tvrdiš – mali klipić ili nešto drugo. Nedjelja je dosadna. Hajde da je učinimo interesantnom.“

Ema je sva uzbuđena otišla do astrologa, a Erna je čekala u svojevrsno slatkoj napetosti usljed pitanja da li će ili neće Ema uspjeti odgonetnuti zagonetku zbog koje je otišla. Gledala je u zgradu preko puta.

Za to vrijeme, sa zgrade preko puta nje, iza zavjese je, kao opasan i krvoločan stvor, sve jasnije počeo provirivati kvrgav i kriv Mirsin ud, ozbiljan pandan Nijazovom. Mirsu, međutim, niko nije mogao vidjeti.