ENG
VOLUNTARIZAM I VOLUHARICE
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Izdvajamo
- Sjeća li itko bake Tuđman, koja je ponosno rekla da njen unuk Dejan "nema vremena studirati", nego je završio tečaj u Americi i vodio Kaptol banku, u koju su se svi odani morali učlaniti? Pamti li netko njihovu šverc komerc tvrtku "Domaja"? Koliko je kratak put od voluntarizma u ekonomiji, kulturi, umjetničkom stvaranju, do počasnih doktorata s jasnim političkim predznakom? Osokolili su se dobrovoljčeki, jako. Oni su poduzetnici, ma što god ta riječ značila, poduzimaju sve, da na svoje ime prilijepe etiketu JAVNE LIČNOSTI, da postanu "netko", preskočivši i do tri puta vlastitu mjeru. Jer naravno, u voluntarizmu se pitanje formata ne postavlja. Jesi li išta učio o nekom području, o nekoj znamenitoj ličnosti, o povijesnoj pojavi, o znanstvenoj paradigmi? Nisi? Ma, nije važno! Sutra ćeš o tome trabunjati na javnoj tv, prekosutra ćeš biti zvijezda. Voluntarizam je na cijeni. Sakrit ćeš se iza neke udruge, zasluge, kapitala iz druge sfere i jednostavno "provaliti" u kulturu, gdje su granice najmekše. Ne brini, ni jedna profesionalna udruga neće ti biti na putu. Nije na njima da štite dignitet svojih članova. Moraju osluškivati politička strujanja, da ih zao vjetar ne odnese s državne oskudne sise! Onih nekoliko koji prevrću očima, ili se stide onoga što gledaju i slušaju, zanemariva su manjina. Umorit će se, ušutjeti, povući pred "snagom velikih brojeva" i famoznom frazom "da se to ljudima sviđa".
Povezani članci
Starlete pišu poeziju i romane, sponzoruše imaju umjetnički status, krezumlje s nacionalnim “predikatima” pjeva po trgovima, nečija dokona djeca snimaju filmove, idu u diplomaciju ili vode profitabilne tvrtke, razžalovani političari pišu memoare. A Malrauxove HRASTOVE KOJE OBARAJU čitao je malo tko, pa ljudi nemaju s čim usporediti. U Podravini je bio zloglasni logor Danica, vodili su ga “bobanovci”, pa se i danas širi strava na spomen crnih legija, koje se zvanično priziva s otvorenih bina na narodnim dernecima. Narod to voli, kažu. I njihovi idoli novoga doba, također. Nisu imali vremena učiti, morali su raditi nešto drugo, da se brzo probiju u željeni javni prostor, gdje je znanje glupo gubljenje vremena uz dosadne knjižurine. Zašto bi djeca uopće učila? Pa, sve piše na internetu. Povijest se dijeli na “naše” i “njihove”, a mi smo zna se, uvijek uz naše. Mi hoćemo biti samo i jedno “narod”, nikad “građani”. Mi imamo svoje šifre, svoj jezik, svoje “vitezove” i mitove, svoju “kulturu” i ako o njoj ne znamo bogzna što, poučit će nas oni, koji znaju još manje. Oni se zovu urednici na televiziji. Oni su zaduženi u naše ime misliti, birati, servirati nam napoj svakoga dana, dok nam se mozak ne usali i posve ne usahne.
U ljudskoj zajednici izgrađuju se i propadaju različiti kultovi, ovisno o zrelosti kolektiva, te o ekonomskom, političkom i civilizacijskom trenutku. Od svih propasti takvih kultova, najviše me ojađuje činjenica da je propao KULT ZNANJA I SPOSOBNOSTI. Jasno mi je da zbog ogromne disperzije znanja i podjele na “specijalnosti”, više nikad neće biti glave u kojoj su skupljena “Sva znanja jednoga vremena”, kao što se govorilo za Tomu Akvinskoga, Leonarda, Pascala, i gdjekojeg istočnjačkog mistika i filozofa. Europa je svoj znanstveni univerzalizam odavna odbacila kao načelo, što je otvorilo vrata zamahu voluntarizma na svim područjima ljudskoga postojanja. Biti “najpametniji čovjek svojega doba”, ne samo da nije ničiji ideal, već je i vrlo nesigurna pozicija, egzistencijalno opasna. Najbenignija je posljedica bijeg u neku drugu, stranu, otvoreniju sredinu, gdje ćeš tu činjenicu eventualno uspjeti dokazati (uz optužbe kako ti domoljublje nije u srcu!).
O čemu se, zapravo radi? O tome, da su se znalci i sposobnjaci uklonili, a “dobrovoljčeki” stali nadirati poput voluharica. Sve su prekopali, razrovali, preokrenuli, postavili su svoja pravila, prilagodili službe i pozicije svojim kvalifikacijama, razgranali prečace i podzemne kanale, udružili se u bratstva i zemljaške klanove, te krenuli u osvajanje svijeta. Da ne zaboravim: izvanredno su savladali politikantstvo, povezali se s religijskim institucijama i u trku su “porobili” medije, koji im otvaraju prostor za svakodnevno plasiranje “slike o sebi”, uz nametanje malograđanskoga kiča, koji postaje postulat u javnom ponašanju. Ne, ne mislimo samo na cajke, diridajke, život na visokoj nozi, promiskuitet, prodaju intime, lažnu nabožnost i falsificiranje životopisa uz prisvajanje zasluga. Dublji je to problem, neizmjerniji. Postoji domoljubni kič, utilitarni kič, svjetonazorni kič, te kič ispraznosti, kad se nesposobnost i lijenost preobrću u grandiozne vrline, a piramida stvorenih vrijednosti okreće se vrhom prema dolje.
Sjeća li itko bake Tuđman, koja je ponosno rekla da njen unuk Dejan “nema vremena studirati”, nego je završio tečaj u Americi i vodio Kaptol banku, u koju su se svi odani morali učlaniti? Pamti li netko njihovu šverc komerc tvrtku “Domaja”? Koliko je kratak put od voluntarizma u ekonomiji, kulturi, umjetničkom stvaranju, do počasnih doktorata s jasnim političkim predznakom? Osokolili su se dobrovoljčeki, jako. Oni su poduzetnici, ma što god ta riječ značila, poduzimaju sve, da na svoje ime prilijepe etiketu JAVNE LIČNOSTI, da postanu “netko”, preskočivši i do tri puta vlastitu mjeru. Jer naravno, u voluntarizmu se pitanje formata ne postavlja. Jesi li išta učio o nekom području, o nekoj znamenitoj ličnosti, o povijesnoj pojavi, o znanstvenoj paradigmi? Nisi? Ma, nije važno! Sutra ćeš o tome trabunjati na javnoj tv, prekosutra ćeš biti zvijezda. Voluntarizam je na cijeni. Sakrit ćeš se iza neke udruge, zasluge, kapitala iz druge sfere i jednostavno “provaliti” u kulturu, gdje su granice najmekše. Ne brini, ni jedna profesionalna udruga neće ti biti na putu. Nije na njima da štite dignitet svojih članova. Moraju osluškivati politička strujanja, da ih zao vjetar ne odnese s državne oskudne sise! Onih nekoliko koji prevrću očima, ili se stide onoga što gledaju i slušaju, zanemariva su manjina. Umorit će se, ušutjeti, povući pred “snagom velikih brojeva” i famoznom frazom “da se to ljudima sviđa”.
I tako. Starlete pišu poeziju i romane, sponzoruše imaju umjetnički status, krezumlje s nacionalnim “predikatima” pjeva po trgovima, nečija dokona djeca snimaju filmove, idu u diplomaciju ili vode profitabilne tvrtke, razžalovani političari pišu memoare. A Malrauxove HRASTOVE KOJE OBARAJU čitao je malo tko, pa ljudi nemaju s čim usporediti. U Podravini je bio zloglasni logor Danica, vodili su ga “bobanovci”, pa se i danas širi strava na spomen crnih legija, koje se zvanično priziva s otvorenih bina na narodnim dernecima. Narod to voli, kažu. I njihovi idoli novoga doba, također. Nisu imali vremena učiti, morali su raditi nešto drugo, da se brzo probiju u željeni javni prostor, gdje je znanje glupo gubljenje vremena uz dosadne knjižurine. Zašto bi djeca uopće učila? Pa, sve piše na internetu. Povijest se dijeli na “naše” i “njihove”, a mi smo zna se, uvijek uz naše. Mi hoćemo biti samo i jedno “narod”, nikad “građani”. Mi imamo svoje šifre, svoj jezik, svoje “vitezove” i mitove, svoju “kulturu” i ako o njoj ne znamo bogzna što, poučit će nas oni, koji znaju još manje. Oni se zovu urednici na televiziji. Oni su zaduženi u naše ime misliti, birati, servirati nam napoj svakoga dana, dok nam se mozak ne usali i posve ne usahne.
Rade to vrlo uspješno. Dobit će medalju od naše Prvosjedeće, koja je prava, najpametnija Barbika ikad viđena i najdalje se probila od svoje vrste. A da, što se krtica tiče, smislit ćemo nešto i za njih. Obavile su sjajan posao, nije red da ih sada tjeramo iz našega raskupusanog i razbucanog dvorišta, samo zbog nekoliko zanovijetala, koji su iovako na zalasku, ako su uopće ikada i imali takozvane “karijere”. Da jeste, zna se tko bi vam organizirao rođendane, vozio vas na jahtama i slao cvijeće za dobro jutro, privatnim avionom. O čemu, dakle, mi uopće govorimo?
Autor/ica 👤Božica Jelušić
