ENG
Vojislav Vujanović: PLODOVI I TRAJANJA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Pozorišne/Kazališne igre BiH, Jajce 2002.- 2012
JU „Dom kulture Jajce“ Jajce, 2013.,248 str.
(…ponovo je počela gozba…vratili su se glumci…Igre traju i odlučne su da – istraju! –V.V)
Piše: Zoran Ljubičić
Svjedočenje povijesnom hodu Pozorišnih igara
Knjiga Plodovi i trajanja bh.teatrologa i pozorišnoga kritičara, Vojislava Vujanovića, teatrološka je kritička studija o jedanaest poslijeratnih sezona Pozorišnih igara BiH koje se održavaju u Jajcu.
Naziv knjige je funkcionalan i značenjski saobražava njen sadržaj svom predmetu – održavanju Igara – čijem kontinuumu su povijesni hirovi, u jednom trenutku, zapriječili put i zaprijetili prekidom.
Svojim nazivom i sadržajem ova knjiga, također, nastavlja se na prethodnu studiju o dvadeset i jednoj prijeratnoj sezoni Igara pod nazivom Plodovi i rađanja (2000.)
Dvije knjige Vojislava Vujanovića, iako zasebne književne tvorbe, jedinstveno su teatrološko djelo o fenomenu Pozorišnih igara BiH u Jajcu, strukturirano po obrascu podijeljenosti same zbilje bosanskohercegovačkog društva.
O strukturi knjige
Po svojoj formalnoj strukturi sadržaj knjige sačinjen je od uvodnog dijela pod nazivom Feniks se budi:2002 – 2004!, osam poglavlja koja se odnose na osam sezona Igara od 2005. do 2012. godine, završnog poglavlja pod nazivom Neka traju i zriju Igre! kao svojevrsnog autorovog hommage-a neukrotivosti stvaralačke snage ljudskoga duha, te dodatka Prilog:Izvještaji selektora koji je, u odnosu na prethodnu knjigu o Igrama, novina koliko je novina i sama institucija selektora, uvedena na prijedlog novog direktora Doma kulture u Jajcu i direktora Igara, Mevzudina Duranovića.
Feniks nije sagorio uzalud
Sedme po redu bile su najbolje, dvadeset i treće doživjele su organizacijski fijasko, a posljednje održane su…
Pozorišne igre BiH u Jajcu društveni su događaj i kulturna manifestacija – smotra profesionalnih bh.kazališnih kuća koje, u natjecateljskoj formi, pred jajačkom publikom, predstavljaju se svojim recentnim teatarskim postignućima.
Utemeljene su 1971.godine od strane teatarskih pregalaca s vizijom, ljudi koji snatrili su o potrebi vinuća u duhovne visine i, u neprekinutom nizu, trajale sve do početka ratnih zbivanja, 1991. godine.
A onda su razbili zvono…
Prispodobu o staklenom zvonu teatarskog doma – kao pribježištu i utočištu u vremenima zla – iznio je u prvom broju Biltena 21. Igara redatelj Sulejman Kupusović.
Ova lapidarna poetika poraza humanuma, ali i nadahnuta skaska o snazi najčovjekolikije umjetnosti, toliko je sugestivno djelovala na Vojislava Vujanovića, kroničara rađanja i trajanja teatarskih plodova u Jajcu, da je On, u Predgovoru svoje studije o doratnim Pozorišnim igrama napisao, već u prvoj rečenici, da bolna je spoznaja da jedne tako veličanstvene manifestacije kakve su bile Pozorišne igre u Jajcu nema i da je više nikada neće biti.
Predmet i njegova misao – Igre i Vujanovićeva kritička studija – slijepom hirovitošću povijesne događajnosti (ili provizorijskom naravi loših politika?!) nakratko su razdvojeni, da bi, ponovnim, plodonosnim rođenjem, bili spojeni u jedinstvu teatarske događajnosti kao umjetnički scenski čin i njegovo analitičko-kritičko mišljenje.
O postupku
Ova studija nastavlja se na prethodnu i pristupom u obradi raspoloživog materijala. Autor se, po vlastitu iskazu, priklanja formi eseja s osloncem na kronološki princip, što mu, s jedne strane, olakšava prohodnost kroz faktografiju i oblikovanje fabulativnoga toka koji podržava kontinuitet i prijemčiv je znatiželji širega kruga čitatelja, a, s druge strane, zadržavanje u rukavcima pojedinih dramskih motiva zadovoljava potrebu za samosvojnim autorskim razgibavanjem i razigravanjem u kritičkoj analizi sadržaja teatarskog djela po mjerilima struke i zahtjevima kritičarskog ceha.
Njegov izričaj stiliziran je pod visokim spisateljskim naponom od obilja znanja i posvemašnje upućenosti. Misao je, međutim, potpuno kontrolirana i komprimirana u rečenicu koja buja značenjima cijelim svojim tokom; razlijeva se prividno sporo kao rijeka bez ušća, ali porađa se iz zreloga mišljenja i traje u stilu koji priziva posvećenost zbog silnih značenja koja povlači za sobom sa dna teatarskih umjetničkih strujanja.
Gusto značenjsko tkanje uvezano je u tekst čvrstim i pouzdanim sintaksičkim prišivnim bodom koji je posve prepoznatljiv autorski stav – jasan i nedvosmislen u svom konačnom kritičkom sudu.
Vojislav Vujanović svemu onom što zaokupi njegov promatralački i kritičarski nerv odredi kontekst, mjesto kojemu pripada po suodnosu sa svim elementima značenjski strukturirane cjeline: stvarima i pojavama po logici njihova unutarnjeg ustroja, a ljudima po mjeri kreativnog dosega njihova djela i djelovanja koje je samjerljivo etičkoj normi.
Njegov tekst sintaksičko je zrcalo u kojemu se odražava slika logosa i samo po toj činjenici moguće je razumjeti Njegov stil kao odmjerenu igru upućenosti u merittum, sposobnosti sagledavanja stvari u procesualnosti i jasno humanističko opredjeljenje.
Rezultat je cjelovit uvid u istinu jednoga društvenoga i kulturnog fenomena koji nas svojim trajanjem u vremenu po vrijednostima koje kreiraju svi sudionici Igara, jača u spoznaji da je oslobađanje od stega primitivizma i civilizacijski rast moguć samo uz nesputanu tvoračku igru oslobođenoga ljudskog duha.
Vujanovićeve riječi, bibliotečki raznovrsne i baštinjene iz glosarija različitih kultura i jezika, imaju blagotvoran, terapeutski učinak na znatiželjna čitača kao ponovno, pozitivno (pr)oživljavanje dramske radnje kroz potpuno plastičan kritički prikaz teatarskoga umjetničkog čina. One spašavaju nas od klonuća i potonuća u rezignaciju i malodušnost nad krhotinama razbijenoga zvona teatarskog doma te vraćaju nadu i vjeru u renesansu naše duhovnosti kroz obnovu Igara.
Gloria theatrum homo
Iskustvo sabire nam se oko razdjelnice u vremenu – na ono prije i na ovo poslije rata. Nedorasli za kreativni sraz sa silama kaosa i nesposobni do baršunastog raspleta dovesti sve svoje deobe i djelidbe, vrtimo se oko vlastite identitetske osi na liminalnoj točki svjetske povijesti tražeći panično, na moćnim stranama svijeta, potvrdu prihvaćenosti.
Poneki od naših napora učine se jadnim kad misao izgubi oslonac i padne u samosažaljenje.
Zadržavajući stid utječemo se umjetničkim formama kao konačnom odredišu smisla.
Teatar sa Pozorišnim igrama u Jajcu jedan je od naših oblika upornosti u obrani digniteta etičkog duha na razvalinama etničkih podjela. Obnovljene Igre nastavljaju, svojim postojanjem, donositi plodove – vrijednosti kreativnoga ljudskog duha – čijem babičenju – svojim entuzijazmom, voljom i ustrajnošću – u tvoračkoj osmozi i unutarnjim nagonom za stvaranjem, doprinose svi sudionici teatarske umjetničke gozbe.
Plodovi rađanja, u vremenitosti civilizacijskog rasta i duhovnog zrenja, postaju vrijednosti koje traju, a ova knjiga verifikacija povijesnog hoda Igara i dokaz Naše pismenosti kao prisutnosti u Svijetu.
Čitati…ne prestati…
Zoran Ljubičić
Autor/ica 👤tačno.net
