Vjerodostojnost

Povezani članci

• Hrđa na političkoj savjesti
• Inicijativa o zatvorskom kažnjavanju upotrebe ustaškog pozdrava na putu za Sabor
• Književni most s Alminom Kaplanom u ponedjeljak NPM-u: Pisanjem nastojim produbiti stvarnost
• SMISAO U BESMISLU, ‘svaki je pravi dadaista protiv dade’
• Stjepan Mesić: Svima kojih se tiče
• IZBORI

Patrik Macek/PIXSELL

Vjerodostojnost se, prema  Aristotelovu mišljenju, ostvaruje ustrojavanjem morala po načelima vjerojatnosti i nužnosti. U kontekstu hrvatske politike pojam vjerodostojnosti rabi se više implicitno, što znači da ni jedan akter naših društvenih zbivanja nije takav sam po sebi, već se takvim predstavlja najčešće u predizborne svrhe. Postizanje takvog učinka pripisuje se praktički svima, prevladavajući modeli vjerodostojnosti bivaju dovedeni u pitanje i razotkriveni, i nitko se u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti nije našao u ulozi njezina jamca. Vjerodostojnost je nekada donosila veliki ugled u društvu jer je funkcionirala po sistemu principa, određene tvrdnje i određena obećanja podlijegala su kako medijskim, tako i političkim pritiscima. Današnje hrvatsko društvo oslobođeno je od pritiska posebno medija na političare zbog nedosljednosti, ili nevjerodostojnosti, kako zbog orkestriranog djelovanja svih mehanizama koji su upregnuti u političke svrhe, tako djelomično i zbog kupljenih novinara koji svjesno izbjegavaju kritički djelovati na pojedince koji  eklatantno  krše ustaljene principe.

Vjerodostojnost je narušena etički, moralno, vjerodostojnost je ono što se svjesno i bestidno krši i sistemom domino efekta prenosi piramidalno na sistem, tako da možemo govoriti kako danas imamo ozbiljan problem u hrvatskom društvu, uz koji se tradicionalno veže posvemašno nepoštenje, svjesne laži i prikriveni motivi, iz kojih proilazi nepotizam, sluganski odnos medija prema politici, ali i ona najstrašnija nuspojava – gađenje. Gađenje i prezir sa kojim sustavno živimo. Gađenje prema politici i političarima i taj fakt se najbolje očituje u apstinenciji, odbijanju sudjelovanja, kako u parlamentarnim izborima, tako u bilo kojem obliku građanskog ili moralnog aktivizma.

Tu eroziju građanskog sudjelovanja možemo nazvati i apatijom. Koliko je ona svjesno isforsirana, a koliko produkt zbirnih nevjerodostojnosti  nije zapravo ni bitno. Bitna je činjenica da smo kao društvo uspješno eutanazirani od bilo kakvog oblika optimizma.

Vjerodostojno, je bila mudra, sublimirajuća krilatica Andreja Plenkovića tijekom predizborne kampanje u studenom prošle godine. Uglađeno, proeuropsko lice uz tamno tiskanu vjerodostojnost sugeriralo nam je, i pogodilo u srž. Ključni iskorak iz dosadašnje apatije, u drugačiju, ozbiljnu i vjerodostojnu politiku koju se namjerava provoditi. Osobni integritet budućih članova Vlade je presudan faktor, mantrički je ponavljao budući Premijer, mi problem korupcije moramo iskorijeniti radi nas, radi promjene kulture i mentaliteta, a svima onima koji nisu dorasli visokim moralnim načelima koje namjeravamo provoditi, nije i neće biti mjesta u budućoj Vladi. Tako je govorio hipnotizirajućim, uspavanim tonom Andrej Plenković, da bi niti tri mjeseca pogazio svoja „vjerodostojna“ načela o onima kojima nije mjesto uz njega, ako ne zadovoljavaju visoke moralne i etičke kriterije, na prvoj ozbiljnijoj prepreki koju su mu servirali neovisni mediji – ministru znanosti i obrazovanja Pavu Barišiću.

Rušenju vjerodostojnosti ponajviše je pripomogao i MOST, koji je, sa svojim Božom Petrovom pogazio čitav niz čvrsto zacrtanih stavova i označenih ciljeva kojima su pridobili birače. Nulta tolerancija na korupciju i kriminal srušena je već za mjesec dana, kod lokalnih „uhljebljivanja“ kumova i bližih članova porodice čelnika MOST-a, da ne govorimo o bivšim ispadima, ovjerama kod javnih bilježnika i sukobima interesa. Paradoksalno je da je upravo MOST rušio bivšu Vladu Tomislava Karamarka na istim načelima, zbog sukoba interesa supruge koja se našla u ozbiljnim inkriminacijama. Imati vjerodostojnost ključan je segment, ali i poruka čitavom društvu, posebno mladima koji isporučenu vjerodostojnost, kredibilitet koji očekuju zbog vjere u svoju budućnost drže kao odnos između dviju strana. Strana kojima se treba vjerovati.

Upravo na tom kamenu posrnula je i aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar – Kitarović, koja je naglasak svoje kampanje imala na mladim ljudima, koji činjenično napuštaju zemlju odnoseći sa sobom prvo znanje, pamet, a zatim i demografski pomak koji se nedostatkom te populacije itekako očekuje u budućnosti ove zemlje koju ona toliko voli.  Niti mjesec dana  iza izbora, a analitika je pokazala da je veliki broj mladih ljudi glasao za njen program i nastojanja, pokazalo se da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ne da ne misli poduzimati bilo što vezano za predizborna obećanja, već da nema ni ured koji bi se trebao baviti problemima mladih. Kao i njihovom lakšem zapošljavanju, prekvalifikacijama i modernizaciji kako školstva, tako i sistema koji bi trebao njegovati znanost kao zamašnjak budućnosti, ne vjerske i dogmatske sfere koje taj progres koče. Pokazalo se da se na mladost iz NATO perspektive gleda isključivo kao na topovsko meso, a da je urgentna modernizacija vojske primaran zadatak predsjednice, koja je izgubila vjerodostojnost najviše kod mladih koje ne zanimaju vojne škole, militantne organizacije i suvremeni helikopteri, već budućnost koju ne vide u svojoj zemlji. Budućnost baziranu na radnim mjestima, budućnost u radnim, a ne vojnim odorama.

Vjerodostojnost koje nema, nije da se razumijemo produkt ni ove, kao ni garnitura politike koje su obnašale svoje dužnosti prije. Vjerodostojnost koje nema produkt je načina na koji je politika ušla u naš život kao primarna sfera društvenog života. Naši političari su zvijezde, medijski prostor permanentno je zasićen izjavama, izvanrednim pres konferencijama, konfekcijski uglađenih performatora koji, po navadi uspostavljenoj devedesetih, samo uspješno obnašaju zadane parametre koji variraju od ispraznosti do granice idiotizma. Vjerodostojnost koje nema, tako je postala medijski mainstream, uglađeni primitivizam koji više nikome niti ne smeta, visokosofisticirani tabu kojeg nitko ne propituje, drskost u koju nitko nema hrabrosti da upre prstom, bahata samovolja koja narcisoidno gura svoje aktere u mesijansku opčinjenost sobom, svojim poslanjem.

U mesijanstvo svoje kaste.

Produkt vjerodostojnosti koje nema, statistički su podaci koji jasno govore koliko smo kao društvo izgubili povjerenje u ljude koji nas vode. A statistike su poražavajuće. Na lokalne izbore izlaznost je manja od dvadeset posto, na državne ona jedva prelazi granicu legitimnosti istih. Uz vojsku onih koji „moraju“ izlaziti na rečene manifestacije, onih koji  parazitiraju na bolesnom organizmu kojeg opslužuje politika, kao i na one koji svojim aktivizmom uz politiku i političare sanjaju da uđu u krug parazita, možemo zaključiti da se cijela ta priča, visoko budžetna i medijski podmazana, ljudima ne samo gadi, već je u dobroj mjeri i preziru. Kompletan sastav priče, od predsjednice do branitelja koji pohlepno traže dionice krčmljenja svoje zemlje za koju su ratovali, ljudima se gadi. I to su nepobitne činjenice.

Vjerodostojnost koje nema, njeguje i katolička Crkva koja odstupa od Kristovih temeljnih načela, državna televizija koja njeguje kič, umjesto obrazovni i sekularni servis društvu, vjerodostojnost koje nema, postalo je  ustaljeno pravilo u našem društvu, model života i beznadni oportunizam.

Biti vjerodostojan znači otkriti svoju dušu, kazala je Sarah Ban Breathnach, razotkrivši nam u toj jednostavnoj rečenici svu ispraznost onih koji vladaju našim sudbinama. Oni su samo lijepi, ulickani – i bez duše. Da nije tako vidjeli bi svoj dom. Dom u kojem oni kojima se gade, uglavnom imaju samo jednu preokupaciju. A ona je puko preživljavanje.

Ima li što vjerodostojnije od toga?

Index.hr