‘Vjera i sloboda’: teologija subverzije

Izdvajamo

• Feministička kritička analiza, koju čini i Teresa Forcades, (v. The History of Feminist Theology, Fragmenta Editorial, 2007.) važna je utoliko što nam “omogućuje (...) da vidimo svijet i živote ljudi, baš kao i Bibliju i tradiciju, u drugačijem svjetlu i kroz drugačije naočale“ (Schussler-Fiorenza, 2011: 51). Forcades također ističe da se slaže s potrebom kritiziranja svih oblika klerikalne moći, ali takvu kritiku – kaže – odvaja od “skandala diskriminacija: ma kakav da je oblik svećeničke ordinacije, isključivanje žena je diskriminacija” (69).

Povezani članci

• „BLUES BROTHERS“? NO! „TUPKOVIĆ BROTHERS“!
• Bh. turneja zaprešičkog art-rock benda GUMP
• IZMEĐU FADA I FLAMENKA
• Muzej ratnog djetinjstva tužio ministra Kenana Alikadića za klevetu i objavio dokumente koji raskrinkavaju lažne tvrdnje o radu Muzeja
• Predstavljanje „Bosanskog atlasa ratnih zločina ’92 – ’95” u Zagrebu
• PROMOCIJA ČASOPISA NOVI IZRAZ U MOSTARU

Foto: EFE

Teresa Forcades, Vjera i sloboda, s engleskog preveo Karlo Ilić (Faith and Freedom, Polity Press, UK, 2016), Rijeka, Ex libris, 2017, 99 str.

Stvoreni smo, piše na kraju ove svoje knjige o vjeri i slobodi Teresa Forcades – slobodni: “uvijek možemo slomiti uzročni lanac neočekivanom riječju ili djelom. Oprost je najsuptilniji izraz slobode”

Knjiga “Vjera i sloboda” prva je knjiga koju je Teresa Forcades objavila na engleskome jeziku. Knjigu je na naš jezik preveo Karlo Ilić, a objavljena je u Biblioteci  Ars  haeretica (Ex libris, Rijeka, 2017.) zahvaljujući uredniku Zoranu Grozdanovu. Knjiga sadrži šest poglavlja u kojima autorica, katalonska liječnica, benediktinka i feministička teologinja, progovara o pitanjima koja se unutar mainstream religijskog i političkog diskursa često označavaju nepoželjnim za raspravu ili u najboljem slučaju, kao teme o kojima je preuranjeno govoriti. Te se teme nerijetko, naročito u konzervativnijim ideološkim krugovima zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, etiketiraju kao pokušaji nametanja nekih novih, pogubnih ideologija po tradicionalne obitelji i vrijednosti koje se u njima baštine. Upravo zbog toga su ova knjiga i cjelokupni društveni angažman Terese Forcades, u javnom prostoru često predstavljene kao ikonom ljevice i najradikalnije časne sestre Evrope, veoma važni i dragocjeni za ovdašnje društvene, političke i religijske kontekste. Prikazati stoga njezinu knjigu nameće se kao zadatak i obaveza u vrijeme kada se surovo i sustavno prigušuju svi pokušaji afirmacije i artikulacije manjinskih glasova u religijskim zajednicama, pri čemu “manjinsko” možemo shvatiti kao sve ono odustupajuće od dominantnih (i u određenom trenutku poželjnih) narativa; kao na glasove koji vapijući pokušavaju biti jednako prihvaćeni u lepezi različitih filozofsko-teoloških promišljanja.

Iz Bilješke o autorici knjige, između ostaloga, saznajemo i to da je zajedno sa ekonomistom Arcadi Oliversom napisala manifest pokreta Proces Constituent u kojem se zahtijeva nezavisnost Katalonije na temelju novog političkog i društvenog modela, zasnovanog na samoorganizaciji i društvenoj mobilizaciji[1]. No, u ovome ćemo se prikazu njezine posljednje knjige fokusirati posebno na poimanje slobode, društvene pravde i pravednosti, kao i feminizma, i seksizma s druge strane, u današnjim društvima. Te se teme prožimaju ponajviše kroz dva poglavlja “Jutarnja molitva: društvena pravednost” i “Rekreacija: feminizam” pa će stoga ovaj prikaz biti fokusiran upravo na njih, ne zanemarujući pritom cjelokupan kontekst knjige. Autorica se odlučuje za koncepciju knjige kroz šest međusobno nadopunjujućih i povezanih esejističkih cjelina imenovanih “prema pet kanonskih sati koji samostanskom životu daju njegov naročit ritam – služba čitanja, jutarnja molitva, srednji čas, večernja molitva i povečerje, uz sat rekreacije” (iz Uvoda, str. 12). Forcades progovara iz perspektive prvoga lica što prati jasan stil jezika koji autentičnim filozofsko-teološkim, ali najprije iskustvenim, glasom pretaka se iz okvira zadanih patrijarhalnih obrazaca i hrabro ulazi na teren suočavanja s “dogmatskim čekićem” (ne)zapisanih modela življenja, mišljenja, vjerovanja.

Teresa Forcades napominje da je “briga za društvenu pravednost u samome (…) srcu židovske i kršćanske poruke” (29), te da se njezina kritika kapitalizma bavi trima točkama: “kapitalističkim pojmom slobode; njegovom usmjerenošću ekonomske aktivnosti na maksimaliziranje profita; njegovom eksploatacijom radnika” (33). Autorica pokazuje iznimnu upućenost, kako u suvremena teološka promišljanja (koja, spomenimo, i sama vrlo vješto i nadahnjujuće kreira), ali i u marksističku kritiku, tvrdeći, između ostaloga, kako “Marxova kritika suviška vrijednosti dobiva novi zaokret posredstvom financijskog kapitalizma. Kapitalisti dvadeset i prvog stoljeća nedvojbeno nastavljaju zarađivati od tuđeg rada” (35). Za nju teologija oslobođenja nije ispravka tradicionalne teologije, već  “jednostavno normalna teologija, kršćanska teologija” (31), a “kapitalistički pojam slobode je zabluda” (33).

Imajući u vidu da se spoj feminizma i religije nerijetko doživljava kao “prenategnutim” i kao svojevrstan oksimoron, budući da su naizgled u dijametralno suprotnim pozicijama, Teresa Forcades u poglavlju “Rekreacija: feminizam” tvrdi upravo suprotno, ali ističe i svoje iskustvo postajanja feministicom: “Bila sam feministica prije negoli sam odlučila postati redovnica, no postala sam feministica zahvaljujući studiju teologije, studiju feminističke teologije oslobođenja” (66-67). Osvrćući se na kršćansku vjeru i biblijski novozavjetni tekst, Forcades fokus stavlja na Poslanicu Galaćanima u kojoj se “jasno kazuje kako u Isusu Kristu, novome životu kršćana, nema razlika između muškaraca  i žena” (67), te da su i muškarci i žene jednako pozvani ostvarivati punu zrelost, postajanjem nalik Kristu. Autorica naglašava i distinkciju između “tijela” i “Duha” pronalazeći za to uporište u biblijskome tekstu (Ivan 3, 4-8), te upozorava kako ovo razlikovanje ne znači ocrnjavanje tijela, “već na nedostatak slobode, na inerciju slijedom uspavanog Duha i tijela vođenog automatizmom i rutinom; otud potreba za ponovnim rođenjem na neočekivan i originalan način” (68). Dotiče se, također, i queer teologije[2] o kojoj se na ovdašnjim katoličkim teološkim fakultetima gotovo da i ne govori, kao ni o feminističkoj.

“Biti odraslim, ispunjenim, produhovljenim, cjelovitim čovjekom znači biti sposoban napustiti djetinju osnovu (majke), pritom ne preuzeti Oca, s velikim ‘O’, već ‘vodu i Duh’. Ovo smatram temeljem queer teologije” (68).

Foto:  hnk.hr

Teresa Forcades u knjizi ističe da “naša ljudska ispunjenost nije podložna kategorijama ma kakvoga oblika; događa se isključivo pri spremnom prihvaćanju vlastite jedinstvenosti i novosti” (68). Osobe čiji seksualni identiteti ne odgovaraju društveno nadmoćnim kategorijama utjelovljuju, navodi u ovoj knjizi Forcades, “čudotvornost (queerness) koja u najdubljem smislu važi za sve nas, jer stvoreni smo na sliku Božju i pozvani biti poput Boga” (68). Ona, a na tragu feminističke teologije Elisabeth Schussler Fiorenza (v. Njoj na spomen. Feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva. Zagreb: Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, 2011.) kritički progovara o rodnim politikama unutar Katoličke Crkve ne ustručavajući se, iako je i sama pod institucionalnim crkvenim krovom, progovoriti o tome da “neke tvrdnje, praksa i institucionalne rutine Crkve nemaju nikakve veze s njegovanjem vlastite slobode i odgovornosti” (69). Forcades piše da je Rimokatolička crkva “strukturalno (…) seksistička: diskriminira nauštrb žena time što sve ključne pozicije zadržava za one koji su primili svećeničko pravo na ređenje” (ibid).

Unutar Katoličke Crkve i drugih religijskih institucija posljednjih godina javljaju se nešto intenzivnije glasovi žena koje progovaraju o problemu rodne diskriminacije, segregacije, a koja nije u skladu sa (kršćanskom) idejom o sljedbeništvu jednakih. Na prostoru bivše Jugoslavije nekoliko je žena (među ostalima to su Jadranka Rebeka Anić, Zilka Spahić Šiljak, Svenka Savić, Ana Marija Grünfelder, Đermana Šeta, Nermina Baljević i Jadranka Brnčić) posvetilo se propitivanju veze feminizma, religije i roda, te na taj način dalo izniman doprinos da na ovome području bude dostupno nešto drukčije teološko promišljanje od dominantno muškocentričnog; to je svakako važna teološka kritika pozicija moći. Feministička kritička analiza, koju čini i Teresa Forcades, (v. The History of Feminist Theology, Fragmenta Editorial, 2007.) važna je utoliko što nam “omogućuje (…) da vidimo svijet i živote ljudi, baš kao i Bibliju i tradiciju, u drugačijem svjetlu i kroz drugačije naočale“ (Schussler-Fiorenza, 2011: 51). Forcades također ističe da se slaže s potrebom kritiziranja svih oblika klerikalne moći, ali takvu kritiku – kaže – odvaja od “skandala diskriminacija: ma kakav da je oblik svećeničke ordinacije, isključivanje žena je diskriminacija” (69).

Posebno poglavlje ujedno je i ono koje zaokružuje ovu knjigu, a njime ćemo zavšiti ovaj prikaz – “Povečerje: oprost”. U njemu autorica piše da “preuzimanje odgovornosti za vlastiti život najjasnija je definicija osobne slobode” (88). Govori također da su “kršćanska osoba i lacanovski subjekt pozvani ‘stvoriti sebe’ iz ništavila. Za kršćanina, takvo ‘ništavilo’ je prazan prostor otvoren iz ljubavi Božjom kontrakcijom” (93). Stvoreni smo, piše na kraju ove svoje knjige o vjeri i slobodi Teresa Forcades – slobodni: “uvijek možemo slomiti uzročni lanac neočekivanom riječju ili djelom. Oprost je najsuptilniji izraz slobode” (97).

Knjiga teološko-filozofskih eseja Terese Forcades djelo je koje zavređuje i pobuđuje pozornost čitateljstva, stoga je preporuka na čitanje svima onima koji žele (iznova) iskoračiti iz nametnute logike mišljenja o vjeri i slobodi. Ona nas poziva na dijalog i otpor strahovima, poziva nas da hrabro prigrlimo ideju sljedbeništva jednakih i da, makar se s autoricom ne složimo u potpunosti, pokažemo spremnost na uvažavanje slobode drukčije misli. Nasuprot izolaciji.

[1]    U studenom 2014. godine za britanski list “The Guardian” napisala je opservaciju o temi “Why I want independence for Catalonia”, a prevod teksta “Zašto želim nezavisnost Katalonije” objavljen je i u knjizi koju prikazujemo (usp. str. 40-41). Forcades tvrdi da “nužnost pisanja i odobravanja novog ustava pružala bi jedinstvenu priliku za opsežniji i radikalniji rad na rješenjima no što je moguć u otprije ustanovljenoj državi” (41).

[2]    “Pojam queer obuhvaća homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život izvan heteroseksualnih patrijarhalnih normi. Queer se odnosi na propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije, a zalaže se za kreiranje prostora, kulture i izražavanja koji nadilaze strogo definiranu heteroseksualnu ili lezbijsko/gay/biseksualnu/transseksualnu seksualnost i/ili ženske i muške spolove/rodove, a omogućuje samodefiniranje vlastite seksualnosti. Također se odnosi na aktivizam, pokret, kao i teorijski smjer (queer theory). Može se odnositi i na osobu i njezine identitete, a podrazumijeva nepristajanje na samorazumljivo slijeđenje društvenih pravila vezanih uz seksualnost” (usp. Jadranka Rebeka Anić, Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi, Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2011, str. 181-182). S tim u vezi, jednostavno kazano – “queer teologija” značila bi teološka promišljanja osjetljiva za pitanja marginaliziranih skupina obuhvaćenih pojmom ‘queera’. Takva teologija ima neraskidivu dijalošku vezu s queer teorijom, koja pak “nije jedan pojedinačni ili sistematski konceptualni ili metodološki okvir, već zbir intelektualnih angažmana o vezi između spola, roda i seksualne želje. Termin opisuje različite kritičke prakse” (usp. Jasmina Čaušević/Saša Gavrić (Ur.), Pojmovnik LGBT kulture, Sarajevo, Sarajevski otvoreni centar/Fondacija Heinrich Boell, 2012, str. 402).