Vesna Pusić: Identitetski sklop bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka eminentno je europski

Izdvajamo

• Gledano iz malo šire perspektive, gotovo je smiješno da se Bosna i Hercegovina percipira kao problem jer u njoj žive 3 naroda gotovo neprepoznatljivih razlika, koji kulturno pripadaju trima europskim bliskoistočnim religijama s korijenima u istom gradu, istom mitu i istom kamenu u starom dijelu Jeruzalema. Na sve te tri religije djelovala je Europa u koju su došle, kao što su djelovali i drugi kontinenti na koje su se proširile. I tako su postale azijske, afričke, bliskoistočne, američke… ali naravno i europske.

Povezani članci

• SDA spremna preuzeti Ministarstvo sigurnosti BiH nakon ostavke Radončića
• Povodom godišnjice srebreničkog genocida: Nepodnošljiva lakoća poricanja
• Pupovac odgovorio na predsjednikovu paljbu
• Kasim iz Vinkovaca
• ATOMSKO SKLONIŠTE ZA KRAJ DRUGE GITARIJADE “NA PUTU ZA JUG”
• Svečanost povodom Dana državnosti BiH: Nagrade Grada Sarajeva uručene Đeli Jusiću, Bernardu-Henryu Levyu i TIKA-i

Foto: Predrag Blagovčanin

U nastavku pročitajte izlaganje prof. dr. Vesne Pusić na promociji knjige  prof. dr. Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna a ne ništa”, održane u Zagrebu 21. 1. 2022. godine, u knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Kulturološki, tradicijski, identitetski sklop bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka, bez obzira jesu li religiozni ili ne, eminentno je europski. I to na isti način na koji su to sklopovi protestanata, pravoslavaca ili katolika, kao kulturno-tradicijskih identiteta.

Piše: Vesna Pusić

Ja sam imala baku, zapravo imala sam dvije bake. Jedna je bila prava dama, u najboljem smislu te riječi. A druga je prezirala dame, također u najboljem smislu te riječi. Obje su bile hrabre, inteligentne, angažirane i zainteresirane za svijet oko sebe, svaka na svoj specifični način. Ova koja je bila dama, bila je blaža u svom izričaju i kao djevojčica više sam je voljela. Učila me da čovjek ne mora uvijek biti eksplicitan, sve izreći do kraja i doslovno; da se neke stvari podrazumijevaju i u pristojnom društvu su same po sebi razumljive. Ona je naravno mislila prvenstveno na međuljudske odnose – prijateljske, obiteljske i ljubavne. I u toj sferi to vjerojatno i danas vrijedi. No u širem kontekstu, političkom, društvenom i institucionalnom, ili više ne postoji “pristojno društvo” ili to pravilo više ne vrijedi.

Cijela knjiga eseja Nerzuka Ćurka je, uz mnoge druge karakteristike, manifestacija i demonstracija činjenice da postoji europski islam, odnosno da su bosanskohercegovački muslimani europski muslimani po svom habitusu i pripadanju. Kulturološki, tradicijski, identitetski sklop bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka, bez obzira jesu li religiozni ili ne, eminentno je europski. I to na isti način na koji su to sklopovi protestanata, pravoslavaca ili katolika, kao kulturno-tradicijskih identiteta.

To je jedna od tih činjenica za koju sam ja, a i ne samo ja, dugo smatrala da je očita i sama po sebi razumljiva i da je stoga ne treba posebno ponavljati, naglašavati i isticati –  u pristojnom društvu. To u prijevodu znači u društvu do čijeg mišljenja bilo tko drži. No kao što je vrijeme pokazalo, bila sam potpuno u krivu! Ništa nije očito i ništa nije samo po sebi razumljivo, naročito kad nastupi vrijeme ciljane zlonamjernosti. Knjiga Zašto je Bosna a ne ništa svojim sadržajem, stilom, načinom mišljenja, intelektualnom poputbinom i izričajem pokazuje da je bosanskohercegovačko bošnjaštvo i njemu pripadajući islam, bio on ateistički, agnostički ili religiozan, neraskidivo dio europskog mozaika, jedan od mnogih kamenčića koji Europu čini Europom. Zato njega ne treba integrirati u Europu, jer ono jest europsko, ono je Europa. Izjava jednog od sljedbenika mađarskog premijera Viktora Orbana kako je veliki izazov za Europsku uniju integriranje 2 milijuna bosanskohercegovačkih muslimana, pokazuje potpuno nepoznavanje Bosne i Hercegovine, neinformiranost o činjenici stoljetne tradicije europskih muslimana i zastrašujući pokušaj neke križarske mobilizacije. Ona također pokazuje da se ništa ne podrazumijeva i da tu činjenicu europskog identiteta bosanskohercegovačkih Muslimana treba uporno pokazivati i isticati, jer pokušaji političke, socijalne i kulturne diskvalifikacije ne prežu ni pred čim. Knjiga Nerzuka Ćurka ozbiljan je doprinos obrani te europske raznolikosti, bosanskohercegovačke europskosti i prva od dvije najupečatljivije poruke njegovih tekstova.

Druga bitna karakteristika ove knjige je njena civilizirana analitička urbanost. Objasniti ću što mislim pod tim pomalo neobičnim terminom. Najčešći, prevladavajući diskurs u našoj regiji, na Balkanu ili “Zapadnom Balkanu”, naročito kad se govori o ovakvim temama o kojima govori ova knjiga – ratu, identitetu, krivnji, odgovornosti… je sažaljenje i nježnost prema samima sebi i istovremeno bezosjećajnost i grubost prema drugom. Sentimentalnost prema sebi i “svojima”, može se mjeriti samo s okrutnošću prema drugom i “njihovima”. Podjela na nas i njih temelji se ponekad na političkim stavovima, na seksualnom identitetu, na spolu, na regionalnoj ili klasnoj pripadnosti. No neusporedivo najčešće i najžešće odnosi se na etničku pripadnost i podjele. Takav pristup koji pod svaku cijenu brani i opravdava “naše” i kritizira i diskvalificira “njihove”, u startu se odriče vjerodostojnosti i prava na analizu. Ćurak u svojoj knjizi započinje i duboko utemeljuje svoj analitički legitimitet. On počinje preispitujući pogreške takozvane “svoje strane”, bošnjačkih političara, dominantnih predrasuda i nedjela. Svojom jasnom slikom o grijesima “svoje strane” ne stječe samo legitimitet da kritički govori i o svim drugima. On time prestaje imati “svoju stranu” kao Bošnjak i počinje braniti svoju stranu kao analitički mislilac. U nekom idealnom, do sada nikad postojećem svijetu, možda ne bi bila potrebna ovakva legitimacija za kritičko mišljenje o društvu i suvremenim događajima. No u stvarnom svijetu, a naročito u postkonfliktnom, etnički i religijski raznolikom svijetu, sposobnost i spremnost da se kritički sagledaju i odmjere “svoji”, nezaobilazni je preduvjet da se od čitalaca zahtijeva uvažavanje kritike “drugih”. Bez tog preduvjeta sve postaje propaganda. Čitajući Ćurkovu knjigu, čitalac postepeno prelazi iz početnog stava “Ovaj čovjek je Bošnjak (Hrvat, Srbin)”, u stav “Ovaj čovjek ima pravo”. To je ujedno možda i najkraći opis razlike između etničkog i građanskog razmišljanja, etničkog i građanskog društva. Iako je u sveopćoj banalizaciji mišljenja i javnog govora, ova tako važna pretpostavka legitimiteta svake društvene kritike gotovo potpuno iščezla i zaboravljena, ona je time postala samo još važnijom i samo još nužnijom. U svojoj knjizi Ćurak snažno afirmira tu poziciju.

Ovo su dvije najupečatljivije karakteristike ove knjige. No ona sadrži cijelo bogatstvo tema, ideja, razotkrivanja predrasuda i ismijavanja uvriježenih floskula. U 38 tekstova, koje bismo mi nekad zvali eseji pa, nešto kasnije, kolumne, a danas možda blogovi, ima svega: od pjesništva, tuge, nade, preko “političkog Sarajeva”, političkih stranaka i političkih susjeda, do usporedbe javnog duga u BDPu Federacije (28%) i Republike Srpske (53%). Ništa nije slučajno i sve sa sobom nosi neku poruku ili neku malo drugačiju spoznaju pa tako i ovi podaci o javnom dugu opovrgavaju uvriježenu i često ponavljanu tezu kako je etnički “očišćena” i homogena RS ekonomski neprikosnovena u odnosu na multietničku Federaciju. U nekima od svojih eseja Ćurak vlastoručno provodi čišćenje, denacifikaciju svoje zemlje, ono za što je Njemačkoj trebao Marshalov plan i Europska Unija. Svako toliko iskrsne neka rečenica, neka uokvirena vignetta mišljenja, kao na primjer “Antifašizam koji, uvažavajući prošlost, ipak dolazi iz budućnosti.” I ostane tako svijetliti u bestežinskom prostoru spoznaje. Gledano iz malo šire perspektive, gotovo je smiješno da se Bosna i Hercegovina percipira kao problem jer u njoj žive 3 naroda gotovo neprepoznatljivih razlika, koji kulturno pripadaju trima europskim bliskoistočnim religijama s korijenima u istom gradu, istom mitu i istom kamenu u starom dijelu Jeruzalema. Na sve te tri religije djelovala je Europa u koju su došle, kao što su djelovali i drugi kontinenti na koje su se proširile. I tako su postale azijske, afričke, bliskoistočne, američke… ali naravno i europske.

I konačno, nešto o jeziku. Jezik kojim Ćurak piše nadire prema čitaocu: razigrane rečenice, okrugle, glatke riječi, neočekivani obrati i bogatstvo izričaja. Kao temepere koje se tope i razlijevaju u vodi, taj jezik stvara čudesne figure u mašti čitaoca i potpuno ga uvlači u svoju priču.