Veliki zajeb

Izdvajamo

• Prvi put kad se tvrdilo da možemo, a drugi da ne možemo zajedno.

Povezani članci

• Sat za planetu Zemlju
• Ministrica kulture potvrdila Olivera Frljića za novog intendanta
• O Muzici i šeretima
• Elvedin Nezirović: Prikaz knjige „Nestali u stoljeću“, autora Ivana Lovrenovića
• Svjetska premijera filma Danisa Tanovića DESET U POLA večeras otvara 27. Sarajevo Film Festival
• Novi Le Petit Larousse, kao novi Beaujolais

Piše: Petar Fehir

Već sam se bio uplašio da mu se, nedo Bog, nešto nije desilo, kad sinoć, vraćajući se s Bare, negdje oko bivše kožare, sretnem starog druga.

Gdje si Martine – tu sam.

Kako ide – a kako, jebiga.

Sad će, pomislim, opet neku svoju zavjereničkoantikapitalističku.

Znaš, mislim si nešto…

tri su velika događaja obilježila povijest historije moga naroda.

Veliki prasak, veliki rat i veliki zajeb.

I dok se prasak dogodio navodno, veliki rat nitko nije doveo u pitanje. Bilo je još nekih ratova kroz vijekove, no onaj, zvani veliki, bio je samo jedan. I prasak, onaj prvi i pravi, nije nikad doživio množinu.

Zajeba su, međutim, bila najmanje dva. Prvi oko devetstodvadesete, a drugi oko devetstodevedesete prošlog stoljeća.

Prvi put kad se tvrdilo da možemo, a drugi da ne možemo zajedno.

Bilo je potrebno mnogo truda, entuzijazma, pozitivne energije i ljubavi da bismo se udružili. Pretpostavke su naravno stvarane godinama i njih je gradila pozitivna i stvaralačka energija mnogih povjesničara, pjesnika, političara, ekonomista, novinara.

Isticalo se kako se radi o istom narodu s gotovo beznačajnim razlikama, kako će nas te male različitosti u stvari oplemeniti i kako, živjeći zajedno, ti narodi više nikada neće pod tuđinsku čizmu…

Od biskupa Josipa Štrosmajera, koji je još 1866. godine inicijativi darovao 50 000 forinti i Franje Račkog, prvog predsjednika Jugoslavenske akademije nauka i umjestnosti, preko Rada, prvog naučnog lista južnih slavena…

Bio je to stvarni početak jednog divnog neprijateljstva.

Vjenčali se, izdrodili djecu, (neku i adaptirali) i sagradili kuću.

Sve šetnje turaka, mađara, austrijanaca, nijemaca, talijana, francuza i ostalih ovim prostorima su, činilo se, prošlost. Zemlja s izgledom vodenog konjica bijaše zajednička domovina svima koji u njoj živjahu.

Kad se brak razvodio, kad su se odricali djece (i svoje i adaptirane) i rušili kuću, trebalo je mnogo mržnje, negativne energije truda i entuzijazma.

Trebali su mnogi povjesničari, političari, pjesnici i novinari da stvore pretpostavke za njen kraj. I nije ih nedostajalo.

Tumačilo se kako mi u stvari i nismo isti narod, čak ni porijeklom, kako nemamo ama baš ništa zajedničko, kako ona Juga i nije bila neka majka, već maćeha, tamnica naroda, izmišljena umjetna tvorevina.

Pas s maslom ne bi pojeo sve što se nabrajalo i sve koji su u tome sudjelovali.

A sada kao mirotvorci…

Okreću kožune i ćurke kao da se ništa nije dogodilo. Zagovaraju kao mir, dobrosusjedstvo i prijateljstvo.

Sakrili svoje krvave noževe, čekajući valjda neku novu nepriliku.

Sva ona otrovna pera, Politike, Expresa, Nina, Duge, Globusa, Danasa, Vjesnika, Večernjaka, nacionalnih televizija, posijala su više mržnje i skrivila više žrtava nego sve vojske tog prljavog, glupog i nezavršenog rata.

Koji je kao i njihovo pisanje bio pun obmane i kiča.

Sve kao da je bilo laž.

Samo su žrtve, na žalost, bile prave.