Utilitarizam

Povezani članci

• POLITIKA RELIGIOZNOG KONFLIKTA: religija između vjere i politike
• Miroslav Krleža – odabrane rečenice ili citati
• MARKOVINA KAO KRLEŽA
• Odgovor Boška Puletića na tekst “Odron ili vijeđanje Bore Stankovića” Gradimira Gojera
• DARKO CVIJETIĆ: JASENOVAC, SREBRENICA
• KRLEŽA ZA PAMĆENJE

BENTAM
BENTAM I PRINCIP DOBROBITI
»Bentamu pripada jedno mjesto među majstorima mudrosti, velikim “učiteljima i besmrtnim duhovnim ukrasima ljudskog roda, a istovremeno među onima kojima Engleska naročito u najnovije doba duguje za najznačajniji preokret u mišljenju i istraživanju.« Tako karakteriše Džon “Stjuart Mil u svome misaonom ogledu o Bentamu mjesto i vrijednost ove mnogoosporavane ličnosti, i bespredrasudna oštrina i jasnost, s kojim se na istom mjestu, pored najvatrenijeg divljenja, istovremeno pokazuju slabosti i jednostranosti bentamovskog duha, onemogućuju da se u ovom sudu vidi samo privrženičko oduševljenje učenika, a ne istovremeno puna nepristrasnost dobrozasnovanog ubjeđenja. Preko jedne takve ličnosti, koja je dugi život, pun neprekidne aktivnosti i moćne duhovne snage, posvetila principijelnom oblikovanju praktičnog života i koja je usmjerila dalekosežni, sve dosad još nipošto završeni, preobražaj Engleske i engleskog zakonodavstva), ne smije naše izlaganje nemarno proći, premda mu u prirodi materije date granice onemogućuju da se djelo ovog čovjeka ocijeni upravo sa strane gdje njegova veličina najočiglednije dolazi do izražaja.
Ako Bentama približimo velikim spekulativnim duhovima i nje¬gova istraživanja ispitujemo po njegovom doprinosu produbljivanju etičke teorije, to znači otpočetka ga staviti na pogrešno stanovište; Bentam je bio jedna skroz praktična priroda. Njegovo razmišljanje,potreba, nego pojedina konkretna iskustva o unutarnjoj proti vrječnosti engleskih pravnih odnosa; a tako je i kasnije svaka teorija, svako raščlanjavanje ljudske prirode za njega su imala samo utoliko značaja ukoliko se moglo neposredno pretvoriti u zakonodavnu praksu. Potpuno svijetao, jasan duh, nadahnut najčistijom blagonaklonošću, neograničenim povjerenjem u moć razuma i tako dalek od svakog respekta za svaki stečeni autoritet, koji se ne zna legitimisati pred najstrožijim zahtjevima razumnog ispitivanja kao probitačan i koristan, kao možda prije njega, čak u kritičkom 18. vijeku, nijedan drugi čovjek.
U ovoj, može se reći, trezvenoj, ali unutarnje vatre zaista nelišenoj, duši pada kao otkrovenje misao najveće moguće sreće većine Ijiidi i daje unutarnjoj pobudi oslon i pravac. Ona mu se čini neposredno očevidnom, kao aksiom kome ne treba dokaza i koji za njega nije sposoban, čije je golo utvrđivanje dovoljno da joj obezbijedi opštu saglasnost. Zato je Bentam cijelu opsežnu polemiku koja se od vremena Hobsa vodila o pitanju fundiran ja i opravdanja ovog principa dijelom ignorisao, a dijelom ironisao i smisao kontroverzi, koje su postojale između racionalizma i empirizma u etičkoj oblasti, potpuno omalovažavao). Njegova zasluga nije tafcođe ni u prvom izvođenju ni u teoretskom zasnivanju Createst-Happiness-Prineiple (jer je princip toliko star koliko i prvo donekle jasno mišljenje o pravim odnosima uopšte), nego u tome što je on ovom principu dao širu i plodniju primjenu nego ma ko prije njega. Iz njega za Bentama slijedi isto tako najoštrija, najbritkija kritika postojećeg kao i plan za široku novu izgradnju. Kao i Hobs, njegov prethodnik u 17. vijeku, posjeduje i Bentam punu odvažnost svoga ubjeđenja; smion i bezobziran, ne plaši se posljedica. Neumoljiva je logika kojom bivaju otkrivane proti vrječnosti postojećih ustanova s ovim principom, veoma egzaktan i osjetljiv njuh kojim se prate posljedice ljudskih radnji u njihovim najširim razgranjenjima, sveobuhvatan pregled kojim se u tu svrhu pojave unutarnjeg, kao i spoljnjeg života sistematiziraju i shematiziraju. Sam princip su prije Bentama drugi poznavali i našli; njim osvijetliti najskrivenije kutke i svodove onog labirinta koji je prvi milenij hrišćansko zapadnoevropske civilizacije podigao nad idejom prava — to će ostati Bentamova neprolazna zasluga).

U ovoj suprotnosti prema postojećem, koja je jednako velika gdje se ona samo kritički odnosi kao i gdje se stvaralački izgrađuje, a koja objašnjava i dugotrajno! odbojnost konzervativnih snaga prema Bentamu, on je, svakako, bez sumnje najodlučniji predstavnik revolucionarne misli u Engleskoj. I po tome se ponovo vidi njegova unutarnja pripadnost duhu 18. vijeka o kojoj je već gore bilo govora. Jer najdublja tendencija ostaje ista svejedno da li se istorijiski postalo ispituje po čistom umnom mjerilu ili koliko je ono saglasno sa zahtjevima opšteg dabra. U oba slučaja je kritika apstraktna, dolazi spolja, ravnodušna je prema tome kako su stvari nastale i šta one znače, i samo se pita šta su one sada i šta za nas vri rede. Po oštrom djelovanju i svireposti oba su načina postupam’a slični jedan drugom po plodnosti i sigurnosti rezultata mjerenje po vrijednosnim odnosima beskrajno je iznad mjerenia po umnim mjerilima. Jer pojam uma ili umnosti kao takav nije, štaviše, pojam određenog sadržaja, nego predstavlja samo oblik svijesti, sredstvo. Ma šta se umom, tj. putem dedukcije, postiglo iz ideja ili aksioma — konačno treba i ove same da legitimišu ponovo svoje bezuslovno važenje pomoću vrijednosti, koja je iznad svakog osporavanja koiu imiaiii za dobro čovječanstva i za unapređenje njegovih realnih i idealnih ciljeva. Ako še želi, sto se ovdje mislilo, da istakne veoma ubjedljiv primjer, tad se upoređuje otprilike proglašenje ljudskih prava u Francuskoj sa kritikom koju je Bentam u majstorskom spisu
»A n a r c h i c a l F a 11 a c i e s« izvršio ma ovom svjetsko/istorijskom dokumentu ili francuski ustav od 1791. godine sa Bentamovim »Opštim načelima ustavnog zakonodavstva«. Jedna od najvećih narodno-psiholoških suprotnosti novijeg doba ističe se u ovim znamenitim tvorevinama francuskog i engleskog duha na tako ubjedljiv način kao nigdje inače, i upravo istovrsnost tendencije dozvoljava da se potpuna različitost izvođenja pojavi u punom svjetlu. Gdje su na francuskoj strani opšte umne istine postavljene kao aksiomi, tu vidi Englez samo užurbana i nesavršena uopštavanja, koja skrivaju utoliko veću opasnost dvosmislenosti i zloupotrebe ukoliko su opsežnija. Gdje se u francuskim aktima govori o pravima koja čovjeku kao takvom, nezavisno od sveg zakonodavstva, pripadaju, tu engleski kritičar spoznaje u ovom dzrazu samo zloupotrebno miješanje prava u pravom smislu sa praktičnom normom, idealnim ciljem.
To je i razlog zašto su one francuske teorije daleko istorijski neprijateljskije nego Bentam, koji se izdavao često za najodlučnijeg protivnika istorijskog pravnog pogleda. Izvjesno: Bentam, kao i svaki reformator, štaviše kao i 18. vijek uopšte, nije imao vremena i volje da se bavi prilježnim istraživanjima okolnosti koje su nekada činile umnost i svrsishodnost pravnih situacija protiv kojih se on bori i koje su postale mučne. Ali dok apstraktno prirodno pravo, time što kritikuj’e dato pravo stanje, na osnovu svog principa ne uspijeva da ga istovremeno i istorijski vrednuje, kod Bentama to nije nikako slučaj, premda on sam takva istraživanja uopšte nije izvodio. Jer ista misao koja je u osnovi njegove kritike istovremeno tek omogućuje istorijski pravni pogled. To je uvid da je sve pravo uslovljeno i zavisno od osobenih interesnih grupa, koje su! prema promjenljivim situacijama naroda i doba različito određene i time stvaraju različite forme prava; da jnigdje ne postoji nepokretno, iznad svih vremenskih .prilika lebdeće umno pravo, nego samo pokretljivo pravo, koje se. mijenja s istorijskim razvitkom, koje se. s koljena na koljeno prenosi, dijelom ostaje isto, a dijelom malopomalo izumire i na osnovu izumrlog postiže novi, viši život).
[…]
DZON STJUART MIL
BENTAMIZAM

Duhovno najmoćniji nasljednici podstreka koje je dao Bentam bez sumnje su oba Mila, otac i sin. Onu usku vezu 19 vijeka sa tendencijama 18. vijeka na tlu Engleske, o kojoj je već bilo govora, poglavito su oni oposredovali. Bentam predstavlja most. Džems Mil, kome je autobiografija njegovog sina podigla tako neprolazan spomenik, bio je prvi Englez od značaja koji je Bemtamove opšte poglede na etiku, upravu i na zakonodavstvo sasvim shvate i u glavnoj stvari učinio svojim. O njegovim spisima i njegovom ličnom uticaju kaže Džon Stjuart Mil da su njegovoj generaciji služili kao velika baklja. U svojim kasnijim godinama bio je on isto tako glava i vođ intelektualnih radnika Engleske kao što je to Volter bio za filozofe Francuske. Raznoliko se grana krug ljudi koji su, oko njega okupljeni, nastojali da Bentamove ideje utiču na javni život Engleske; no mogli su drugi iz kruga bentamovaca, čiji nastanak i prvo djelovanje opisuje Milova autobiografija na tako privlačan način, značajnije uticati na pojedine ogranke engleskog života, naročito na jurispruđenciju, Parlamenat i zakonodavstvo: ipak u cjelokupnom mišljenju nacije nijedan od ovih ljudi nije ostavio dublje i trajnije tragove nego sin Džemsa Mila: Džon Stjuart Mil.
Oduševljenim riječima on je izrazio to šta Bentam za Englesku i opštu stvar kulture znači i šta mu on sam dugu’je: epohu u svome životu, jednu od prekretnica u istoriji svoga duha. »Kad sam završio posljednji svezak Traité de législation’ bio sam drugi čovjek. Princip korisnosti, kako ga je shvatio Bentam, predstavljao je sad posljednji kamen koji je sve otkinute fragmentarne dijelove moje dotadašnje vjere i znanja zajedno držao i dao mojim predstavama unutarnje jedinstvo. Imao sam sada poglede, vjeru, doktrinu, filozofiju i (u jednom od najboljih značenja ove riječi) religiju čije bi propovijedanje i širenje moglo da se pretvori u spoljnji glavni zadatak života. Gotovo istim riječima pisao je Fihte nekada o djejstvima njegovog izučavanja kantovske filozofije jkoji! nadah¬njuju i osvjetljuju unutarnjeg čovjeka; tako je mogla takcđe nekada mudrost učitelja Sokrata zvučati u Platonovim ušima željnim oduševljenja: uvijek je najljepše u duhovnom životu tiho likovanje s kojim dugb traženo rješenje obespokojavajućeg pitanja biva dobijeno kao slobodan poklon od jedne nadmoćne individualnosti. Ono što je Bentamu nedostajalo da bi bio istinski velik mislilac, filozof u najvišem smislu riječi, Mil je kasnije otvoreno rekao — sud koji je u svakom pogledu od najvišeg značaja za vrednovanje oba čovjeka. Jer povezano s istovremeno nastalim esejem o Koleridžu i jednim drugim člankom o Platonu, pokazuje ovaj rad čuđenja najdostojniju sposobnost da se prenese u to što čini snagu potpuno različitog shvatanja; sposobnost, koja je, doduše, neophodna istoričaru pod svim okolnostima, a koja se u tako bitno sistematski usmjerenom duhu ipak samo rijetko nalazi. To je utoliko vrednije pažnje što je ova sposobnost — da se i protivniku, na osnovu njegove relativne istorijske opravdanosti, oda priznanje — zastupnike »istorijske« škole često iznevjeravala ufpcravo tamo gdje bi ona bila najpotrebnija. Dokaz: sudovi Koleridža i Karlajla o Volteru i enciklopedistima, koji će se danas moći smatrati, samo isto tako jednostranim i površnim kao ma koji od. izvikanih sudova prosvjetiteljstva o predmetima vjere i religioznog razvitka.

Ali ako se Mil i svim snagama borio da u svome vlastitom obrazovanju dopuni to što ne nalazi kod Behtama, on ipak nikada nije napustio čvrsto tlo, na kome se od početka svoje1 aktivnosti, pomoću asocijativne psihologije svoga oca i Bentamovog principa sreće, našao postavljen: ona čudesan organ duhovnog raščlanjivanja, a ovaj heuristički princip od najvećeg dometa i stvaralačke snage. Štaviše, došlo je vrijeme kad se činilo da se Mil gotovo pokajao, ne zbog toga što je sam sebi pribavio onaj duboki uvid u ideje istorijske i spekulativne škole, no svakako zbog toga što je nedostatke bentamovskog duha otkrio s otvorenom prostcdušnošću pred publikom, kojoj bi, priie, trebalo još pouka o pravom značaju i važnosti njegovih principa.
Mil uskoro prerasta Bentamovu duhovnu prirodu. Namjesto više spoljnjeg shematizovanja i klasifikovania nastupa kod Mila ovladavanje svim pomoćnim sredstvima psihološke analize; namjesto zakonodavne tehnike najprodornije izučavanje zakona duhovnog i privrednog života; pored »Introduction to the Princ i p les of Morals and L e g i s 1 a t i o n«’ i »Kationale of j u d i c i a 1 evidence«, sistem učenja o narodnoj privredi i logike; jednom riječi: pored juriste filozof. I kao što se feroz sve što je Mil ikada napisao, čak kroz njegovu logiku, provlači izvjesno praktično obilježje i objašnjava neuobičajeni uspjeh njegovih radova čak u takvim kraigovima koji inače izgleda da stoje potpuno daleko od filozofskih potreba, tako opet kroz sve što je on napisao o praktičnim pitanjima struji topli dah etičkog oduševljenja, koji utoliko blagotvorni je djeluje ukoliko se brižljivi je Mil stara da izbjegne svaki podvig gole retorike i da se baš sasvim zagrne samo prostom odjećom razumnog rezonovanja. Mil izgleda da je bio svjestan samog ovog karaktera i svodi ga na oživijujući uticaj one rijetke žene s kojom ffa je vezao tako prisan odnos duhovnog i duševnog dopunjavani. Značajna, još štaviše malo zapažena činjenica ako se podsjeti na jedva manje đubokosežan uticaj koji je izvršila jedna druga žena, Klotilda de Vo, na Ogista Konta. U predstojećem veli¬kom preobražaju, čiji su neizbježni dolazak objavili osnivač fran¬cuskog, kao i osnivač engleskog pozitivizma s jednakom ozbiljnošću i kome su se potrudili da svojim radovima daju sadržaj i pravac, pojavljuju se u središtu temeljna promjena društvenog položaja i prosječnog obrazovanja žena — teorija koja se javlja kao misaoni odjek sreće, koja je obojici mislilaca dosuđena u životu i najoplo-đujuće na oba djelovala. Možda je neuporediva vrijednost takvog posjeda u skromnim riječima Milove autobiografije još dirljivije došla do izražaja nego u gotovo idolopokloničkom poštovanju, koje je Kont posvetio svojoj prijateljici; no unutarnji razlog osjećanja je isti i potpuno je u duhu tih mislilaca ako mi novom čovječanstvu u pratnju dajemo genija ženskog, idejom moralno-društvene emancipacije žene.
OSNOVNO ETIČKO SVOJSTVO MILOVIH RADOVA
Mil je isto tako kao i Kont malo pisao sistem etike, a ipak je umno oblikovanje društvenog života prema etičkim normama izričito posljednji cilj prema kome su upravljena sva njihova istraživanja. Preimućstvo vladajućih duhova je da dragocjenu vlastitu snagu ulažu samo tamo gdje su potrebne velike odluke i da napuste ono što, je sporedno strpljivom svakodnevnom radu manjih ljudi. Da se u oblasti individualne etike danas ne mogu više učiniti velika otkrića i stvoriti bitne novine, uvidio je čovjek kao što je Mil u punoj jasnosti. Ono što mu je nakon beskrajne prorade ove oblasti moglo izgledati jedino još važno bio je zadatak da se, s jedne strane, iznad svake sumnje uzdigne valjanost jednog principa za koji je bioi ubijeđen da on, ispravno shvaćen i primijenjen, jamči objašnjenje etičkih fenomena, koje potpuno pravedno sudi o činjenicama, i siguran! metodički kriterij za odjenu moralne vrijednosti; s druge strane, da popravi Bentamove nedostatke i jednostranosti! koje je dobro saznao, zbog kojih se on nije prepustio iluzijama, i da njegove principe etike uzdigne na visinu na kojoj su oni mogli da zadovolje najstrožijim zahtjevima nauke.

Tako u pretežno odbojnoj polemici protiv onih koji osporavaju princip dobrobiti nastaje rasprava o utilitarizmu, jedino što je Mil ikada napisao o osnovnim etičkim pitanjima. Dajući ime jednom shvatanju, koje je čak dugo prije Bentama postojalo, koje se otada pretvorilo u bezbroj puta ponavljano geslo, postavlja ona težište istraživanja upravo na pitanje koje je Bentam smatrao samo po sebi razumljivim i za koje je smatrao da ne treba dokaza.
Ali iz ove principijelne misli razvija Mil, sa zaobilaženjem mnogih među njima postojećih, suviše često utrvenih staza, u različitim većim i manjim radovima niz primjena, koje se bez daljeg mogu označiti kao odlomci jedne »politike« povezani, doduše ne jedinstvom oblika, nego jedinstvom pogleda, u smislu antičke filozofije, dakle društvene etike. Mil je, kao Kont, prožet ulbjeđenjem da se istinski velika, goruća pitanja etičke kulture nalaze u društvenoj oblasti, da se nove norme i vrednovanja, koje su nam bez sumnje potrebne, ne smiju razviti jedino iz jedinke i njene autonomije i ni za samu jedinku postaviti; da se, štaviše, radi o tome da se ovi novi etički ideali izraze u konstrukciji društva, jer bi se bez toga jedinka sa svojom najboljom moći i htijenjem ipak morala nasukati na krutost okolnih odnosa. Ovo etičko preuređenje društva ima Mil u vidu u gotovo svemu što je, osim logike, napisao. O »Principles oi Political Economy sam Mil kaže kako je, pod oživljujućim uticajem njegove žene, humano ili etičko stanovište sve više i više dolazilo do izražaja, da bi se dvije discipline, koje su se navikle smatrati nužnim antipodima, ponovo dovele u odnos uzajamne dopune. Brojne preteče onog moćnog pokreta koji se danas ne ograničava više potpuno na teoriju i nauku o na¬rodnoj privredi, nego je gotovo kod svih kulturnih naroda počeo da društvenoj praksi i zakonodavstvu utiskuje duboke tragove, nailaze se u različitim izdanjima »P r i n c i p 1 e s« i povećanom uzimanju u obzir socijalističkih ideja, za koje ovo prvobitno djelo izgrađeno potpuno na principima smitovsko-rikardovske škole postaje sve dostupnije. A autobiografija govori prilikom spominjanja knjige zlatne riječi o pogrešnom miješanju zakona proizvodnje bogatstva, koji su pravi prirodni zakoni jer počivaju na svojstvima stvari i nepromjenljivim uslovima našeg zemnog života, i načina raspodjele, koji podliježu određenim uslovima i zavise od ljudske volje.
Izvjesno: Mil nije bio niti prvi niti jedini među novijim misliocima koji je ponovo naglasio mogućnost, štaviše nužnost, primjene etičkih gledišta na predmete narodne privrede; to su u Francuskoj učinili već Kont i Prudon, u Njemačkoj I. H. Fihte i Marlov, a sam Mil otvoreno priznaje uticaj francuskih socijalista na obogaćenje njegovih shvatanja. No u Engleskoj, klasičnom tlu jedinospasonosne mančesterske doktrine, svodi se na Mila prvi odlučni raskid sa principima čistog industrijskog sistema — bar u naučnom učenju o narodnoj privredi.
Ista duboka etička tendencija ide i kroz sve što je Mil napisao o pitanjima političke organizacije, od značajne rasprave »O potci n j e n o s t i žene«, sa njenim premcem »O emancipaciji žene«, koji čini u neku ruku most između obje oblasti, do »Misli o reformi Parlamenta«, Razmatranja o reprezentativnom ustavu« i, napokon, nj egovog političkog evanđelja, klasične rasprave o slobodi. Da je svaka gola društvena reforma nemoguća stvar; da i naj savršenija može stvoriti uvijek samo ravnomjernost spoljnjih uslova, kojima je individualitet potreban za njihov razvitak, Mil je savršeno jasno vidio. .Ne manje da ni u jednoj, na onu srazmjeru usmjerenoj, društvenoj organizaciji ne ide bez prinude. Ali ukoliko se strožije u jednom društvenom tijelu pazi na poredak i zaštitu, utoliko, osim toga, snažnija briga mora biti posvećena individualnostima, jer bi se društvo svakim potiski-vanjem individualnosti lišilo žive snage napretka.
Oštrina kritičkog mišljenja kod Mila i instinktivni duh individualnosti germanskog soja sjedinjuju se tako u odlučan protest protiv osnovne sociološke formule, koju razvija Kontova »Politique positive«: u Milovim očima potpuna tiranija društva nad jedinkom, opominjući znak pred posljedicama, kad čovjek u svojim spekulacijama ispusti iz vida vrijednost slobode i individualno-sti. I tako se, u punoj suprotnosti sa Kontom i tolikim planovima socijalističke organizacije, spis o slobodi predstavlja kao filozofski kodeks jedne istine za koju strepi sam Mil da će je učiniti zadugo nezamjenljivom — preobražaji, koji predstoje modernom društvu, a dijelom se već u njemu zbivaju. Pa ipak ne može se i u ovom Spisu tako oštro istaknuti individualizam uzeti za Milovu posljednju riječ. Jer kao i njegove teorije o narodnoj privredi, tako su i njegove političke — od forme čiste do modificirane demokrati je, prolazile razvitak od Maltusa d Rikarda do jednog ublaženog socijalizma, što dokazuju različite ocjene Tokvilove «Démocratie en A m é r i q u e« iz godine 1835. i 1840. i »Consi derations on Representative Government«.

PROBLEM DRUŠTVENE ETIKE
Iz mnoštva Milovih radova u praktičnoj oblasti ističe se vanrednom jasnošeu osnovni problem društvene etike, tj. umne moralne organizacije društva: težnja ka formuli za izmirenje jedinke i društva. Izmirenje za zaštitu i za dobro svih nužnih prinudnih odredaba i za unapređenje i dalji razvitak cjeline neophodne samostalnosti i raznovrsnosti individualnih snaga u njihovom uzajamnom trenju; izmirenje, može se u ikrajnjoj liniji reći, principa dobrobiti i razvitka. Ne može biti riječi o tome da bi Mil sam ovaj zadatak riješio, štaviše samo na neki sistematični način započeo. Ali za nas je značajno da je Mil ne samo postavio problem na kome će nauka o državi i društvu u najbkzim generacijama imati da radi, nego, ništa manje jasno, i spoznao ono što većina društvenih reformatora! tako lako zaboravlja: da ovi zadaci ne mogu biti riješeni samo pomoću nekog, pa i inajbrižljivijeg donošenja zakona, nego ida pored fiksiranja novog društvenog prava mora da nastane i odgovarajuća promjena karaktera, kako u nekultivisanom stadu, koje u sebe uključuje radne mase, tako i u velikoj većini poslodavaca, i to pomoću etičkih snaga. »Obje! ove klase moraju vježbanjem učiti da rade i da sjedinjeno djeluju za plemenite ili svakako za javne i društvene svrhe, a ne, kao dosad, samo za sebične interese« — put čiju je teškoću i dugotrajnost u suprotnosti prema od danas: do sutra zavođenim utopijama tolikih društvenih reformatora potpuno shvatio Mil, ali na kome se on zadržao kao na onome koji jedini zaista vodi ka cilju.
Mil je ovim opštim osnovnim pravcem svojih radova, u njihovoj neposrednoj primjeni na praktična pitanja, djelovao više nego sistematskim razmatranjima principa. I u ovom smislu potpuno odgovara ono što je jedan engleski esejist jedanput o njemu primijetio: rijetko se kod jednog pisca toliko čitalo među redovima, toliko zaključivalo iz njegovog ćutanja. Zaista: i bez principijelnih izlaganja, ovaj smioni i energični duh nehotično uvlači čitaoca u atmosferu u ‘kojoj on sam živi. To je u njemu potpuno osoben spoj hladne trezvenosti u spoznaji sa plemenitim zanosom u htijenju!, koji će, nema sumnje, u sve većoj mjeri postajati svojstvo i obilježje svih onih koji su u toku idućih generacija pozvani da za etički i društveni napredak čovječanstva učine nešto trajno. U malo mislilaca kao kod Mila ima onih duhovnih nužnih laži, one hekatombe razuma, koje toliki od najplemenitijih duhova našeg vremena smatra da mora stvoriti da bi spasli i podržali praktične ideale. Da na ozbiljnom tlu stvarnosti kakvo jest i daleko od svih oslonaca transcendentalne iluzije, može nastati idealni rad na unapređenju ljudske zajednice, to je ubjeđenje koje izučavanjem Mila možda još neposredni]e i još nepomućenije proizlazi nego izučavanjem Konta, jer se Mil oslobodio i od onog ostatka misticizma koji još postoji u Kontovoj religiji čovječanstva. Dokaz za to daju ona tri eseja o religioznom pitanju koja su bila objavljena iz njegove ostavštine: dragocjeno zavještanje oštroumnog mislioca, ključ za sve što je u Milovim ranijim radovima neizrečeno i sa potpuno osobenim mjestom u filozofskoj literaturi; pogrebna pjesma prastarih iluzija čovječanstva, a ipak ogromno različito od svega što je preduzeo u ovom pravcu skeptički, rugalački, mudrujući djulh prosvjetiteljstva od Bela do Hjuma i Holbaha.

Naročito se to jasno ističe upravo u poređenju sa mnogostruko toliko blisko srodnim Hjumom. Hjumova filozofija je aristokratkinrja; ona zazire od dodira sa volgus profanum, o čijoj obrazovnoj sposobnosti ona ima krajnje loše mišljenje i stoga svijet najrađe prepušta njegovom toku a da’ se u to ne miješa, dok u tišini stvara svoje vlastite neobične misli o bogu i svijetu i čovjeku. Misao da filozofija može biti snaga u životu, oblikujuća i tvoračka snaga, premda djelujući u potaji, Hjumu nikada nije došla; njegova filozofija je gola luksuzna roba za takve koji inače nemaju, šta da rade. Ovo duhovno otmenisanje kod Mila je potpuno iščezlo; i sigurno nije najmanja zasluga »trezvenog, bezdušnog bentamizma« što je to tako. Dakako, i sa potpuno drugačijim željama kuca naše doba na vrata filozofije radi hljeba za život; i Mil pripada relativno samo suviše malom broju ljudi koji mu namjesto toga nisu pružili kamenje. Duboko osjećanje za duhovne potrebe svoga vremena prožima sve njegove radove; zato što rane i nesavršenosti postojećih stanja i važećih mišljenja najoštrije obilježavaju i najbezobzirnije osuđuju, svi oni počivaju na ubjeđenju o neograničenoj mogućnosti da se moralni i intelektualni položaj čovječanstva poboljša odgojem i kulturom. Nije slučajnost što je biografija koju je Kondorse napisao o Tirgou bila Milova najdraža knjiga!, kojoj se on uvijek ponovo vraćao kad je htio da se vine u više oblasti mišljenja i osjećanja. Staviše, zbog ove vatrene vjere u napredak čovječanstva, samog su ga njegovi zemljaci nazivali više Francuzom nego Englezom; mi Nijemci možemo u njemu vidjeti, svakako sa više osnova, sjedinjenje najdragocjenijih svojstava francuskog i engleskog soja, najsavršeniji tip koji je dosad stvorila pozitivistička filozofija.

Fridrih Jodl – Istorija etike kao filozofske nauke

Ka Filozofiji