Uskliknuti s tugom SPC

Povezani članci

• HNK Mostar: Već deveta nagrada u ovoj kazališnoj sezoni
• Propitivanje čovjeka
• ADMIRAL MAHIĆ: SAHARA
• Uz dovršenu trilogiju Vickovih memoara u stilu Krleže i Milovana starca stara
• Darko Cvijetić: Jedna iz Save Kovačevića 15
• Nova knjiga Ozrena Kebe “Život i druga iznenađenja”

Jednom prilikom (davno li to bijaše!), kad je, još u snazi da razdaljinu od kuće do maslinjaka prepješači s voljom, uz stazu koja rubom brda vodi do njegovog imanja, na počivalu od kamena na koji bi sjeo i obično namotao cigaretu gledajući brdo prekoputa, Nikola naiđe na čovječuljka. Stade i upita ga odakle je stigao. Stoji patuljak mirno, kao da je baš njega čekao. Bijaše očito da je pustinjak od njega stariji. Neznanac je mucao – više mrmlja i jeca nego što govori. Glas koji do Nikole stiže bio je nalik zvuku leda koji puca, sasječen kašljucanjem i pištanjem iz nozdrva – jedva je shvatio što mu kaže. Drhtale su njegove ruke, glava, cijelo tijelo. Odjeven u prnje, zapuštene brade i kose, zulufi mu kriju uši i jagodice. Bos: izranjavljeni prsti i skoren glib na koži, od stopala do kraja raskubanih nogavica.

Zove se Mavro Jani. Na Nikolino pitanje otkuda on stiže ovdje, odgovorio je: „Iz dalekih krajeva dokle ni želja ne stiže, gdje sunce izlazi i zalazi na istoj strani, gdje čovjeka život ne može izliječiti dok ne umre, iz zemlje koja je toliko daleko da ne znam da li je još tamo:“ „Pa ti onda ne postojiš!“ „Varaš se. Čovjek godinama sazrijeva, ali to nije zrenje, kao što voćke zriju, nego samo umor. Ti, koji si stao predame, ne znaš da ono što se zamisliti može, često je realnije od stvarnosti.“ „Što je onda stvarnost?“ „Prolaženje. Živim zadnje dane na visoravni Mandre, dolutao iz nigdine stanim se u razvalini nad liticom, jedino ljudsko biće u makiji.“ „Ti se, kanda, ne odričeš đavola – nisi kršten!“ „Odričem.“ I svih zlih poslova radi kojih je on na zemlju poslat?“ „Odričem ih se.“ „Njegovih praznih obećanja?“ „Odbijam ih.“

Danas je krenuo u kasabu da isprosi šaku soli, tako reče. Kaza Nikoli priču kojoj se može vjerovati. Stigao jednom, veli, u njegovu samoću anđeo iz bezdana, Apolumi, pade mu na grudi kao umoran leptir, glasom ptice najavi: naći ćeš boga. Mavro Jani podviknu: „Sad tražim boga, idem po so! Ranije ne znadoh ništa o tome. Niko me dotad ne poduči, moja gusarska priroda ne poznaje ni Zlo ni Dobro, iako su, u kraju iz koga stigoh pominjali Prinčeve pakla, sedam simbola slobode. Godine minuše hitro iako ih nisam tjerao, godišnja doba slali su smjene sa neba i mora, oko mene oštri izdanci makije, ljuti miris crvenih maginja uz brijeg.

Gutah hrapave plodove divlje voćke. Od njih se opijam da bih dozvao nekad znane likove, a potom povraćam, otrovan voćnim alkoholom. Divlju crvenu lobodu i mlade listove maslačka žvaćem, sisam slatki cvijet brnistre, i skakavci i gušteri i puževi i ježevi moja su hrana, rovim zemljište u kome tražim divlji krompir. Jednom, u osvit, čuh pod sobom tutanj zemlje, silni glas iz dubine mi naredi: došlo je vrijeme, idi, traži boga! Lutao sam obalom ispod Mandre, verao se uz stijenje, motao tabane među oblutcima. Kad jednom, u rukavcu plićaka, kraj uskog procijepa dvije stijene, nađoh srebrnog brancina. Uspio sam da ga ulovim  i počeh ga odmah živog jesti. Bijaše bljutav, ali polizah sa njim i prah soli sa stijene, zalogaji bijahu ukusniji.

Vrati mi se otad snaga koju zagubih. Kad god mi se posrećilo da se dočepam zalogaja iz mora, osjetih u grudima silnu radost. Osjećao sam kako sokovi struje mojom krvi, pune mi mišiće, a prah soli sa krša miluje nerve. Nakon očaja, ne od samoće već od dugog traganja za hranom, bijah tada ispunjen novom voljom da živim. U toj radosti života rodila se moja vjera: javiše mi u snu utopljeni mornari: riba i so, oni su tvoj Bog, čuvaj vjeru u hrani koju more čuva za tebe, a koju ćeš odsad češće nalaziti. Otad u svemu što prija mom tijelu i krvi ja nalazim boga. Idem među ljude da izmolim više soli.“

Primi patuljak cigaretu od Nikole, nakloni se i krenu u kasabu. Sitnog gegavog koraka. Skakutao je sakupljajući predase kamenčiće i bacao ih po stazi iza sebe. Tek što odmače dvadesetak hvati , a Nikoli se njegov lik pretvori u pramen uske magle, posta jedva vidljiva sijenka što odmiče uz šiblje. Sjede i poče da mota cigaretu, puhnu kroz nozdrve dim iz pluća. Ostaće još malo na  počivalu: volio je na tom komadu stijene da sakupi snagu za ostatak puta. Možda mu se pričinilo sve što se netom desilo.