Uraganska romansa Isidore Dankan i Sergeja Jesenjina

Autor/ica 31.1.2012. u 13:51

Povezani članci

“U jedan sat noću stigla je Dankan… Isidora je legla na divan, a Jesenjin kod njenih nogu. Ona je provukla ruku kroz njegovu kosu i rekla: “Solotaia golova“.

Teško je reći ko je od njih bio slavniji – američka plesačica Isidora Dankan ili ruski pesnik Sergej Jesenjin.

Nije bilo ničeg zajedničkog što bi ih vezivalo, nisu ni govorili istim jezikom, ali im to nije smetalo da već od prvog susreta opčine jedno drugo. Odnosi među njima su bili burni i promjenljivi. I, kako se to često dešava, strast ovih izuzetnih ličnosti se pretvorila u dramu.

U julu 1921. gatara je predskazala Isidori: “Vi se spremate na dugi put u zemlju pod blijedo-plavim svodom. Postaćete bogati, vrlo bagati. I udaćete se…“ Isidora nakon promašenih brakova nije više ni računala na neku trajnu vezu i poznanstvo. A ponajmanje u Rusiji gdje je otputovala na poziv narodnog komesara za prosvjetu i kuturu Lunačarskog da otvori školu plesa.

Ples uz zvuke Internacionale

Na jednom od prijema u ateleju slikara Georgija Jakulova Isidora je uz zvuke Internacionale izvodila svoju briljantnu numeru – ples sa šalom. Sergej Jesenjin, koji je tada imao 26 godina, bio je na prijemu sa Anatolijem Mariengofom, netremice je gledao u punačku plavooku ženu sa riđe ofarbanom kosom koja se okreće na parketu u crvenom poluprozračnom kostimu. “Boginja“, uzdahnuo je on.

Anatolij Mariengof ovako je opisao prvi susret pjesnika i plesačice: “U jedan sat noću stigla je Dankan… Isidora je legla na divan, a Jesenjin kod njenih nogu. Ona je provukla ruku kroz njegovu kosu i rekla: “Solotaia golova“.

Bilo je sasvim neočekivano da je ona, koja nije znala više od desetak ruskih riječi, izgovorila baš te dvije. Zatim ga je poljubila u usne. I ponovo su njena usta, malena i crvena, poput ranice od metka, umiljato lomeći ruske glasove prozborila: „Anđeo!” Još jednom ga je poljubila i rekla: “Čort!” ( Đavo). U četiri sata ujutru Isidora Dankan i Jesenjin su otišli…“

Dankan ništa nije znala o pjesničkoj slavi svog izabranika. Ali ona je vrlo brzo shvatila da je zaljubljena isto tako strasno kao i on. Zaljubljenima nije smetala ni starosna razlika koja je iznosila gotovo 18 godina (“I jednu ženu od preko četrdeset leta / Zvao je laficom i svojom dragom“, Jesenjin: ”Crni čovjek“), ni to što ona praktično nije govorila ruski, kao ni on engleski. Uskoro se Jesenjin preselio u Isidorinu vilu na Prečistenki.

Postepeno je Isidora naučila dvadesetak ruskih riječi. Voljenog je zvala “Sergej Aleksandrovič”, ali još češće “Anđele“. Jesenjin je nju zvao “Isadora”. Par je posjećivao prijeme i književne večeri gdje je Dankan plesala, a Jesenjin čitao stihove. Kući bi se obično vraćali pred jutro.

Vatreni ples njegove izabranice i njena neposrednost dovodili su Jesnjina do ludila i ushićenja. Ona se pak odnosila prema pjesniku sa zaštitničkom nježnošću, izgledao joj je kao slabo, bespomoćno dijete… Bez sumnje njih su vezivala iskrena osjećanja.

Vjenčanje prije puta u Pariz

U međuvremenu ruska karijera Dankan nije išla najbolje – tačnije rečeno, sovjetske vlasti joj nisu dozvoljavale tako široko polje djelovanja kako je ona očekivala. Pošto joj je 1922. u Parizu umrla majka, slavna plesačica je riješila da otputuje iz Rusije. Ali nije htjela da se rastaje sa Jesenjinom, i da bi on mogao dobiti vizu kako bi zajedno s njom pošao na put, riješili su da sklope brak. Novopečani supruzi su nosili dvojno prezime: Dankan-Jesenjin.

Nakon što je provelo dva srećna mjeseca u Parizu, društvo je riješilo da otputuje u Ameriku. Ali, ljubavna idila nije trajala dugo. Isidora je na svaki način nastojala da promoviše muža – pjesnika, organizovala je prevođenje i publikovanje njegovih pjesama, priređivala književne večeri, ali su van granica Rusije Jesenjina smatrali isključivo kao “privezak“ slavne plesačice.

Zato je on smatrao da nije nikome potreban, tugovao je, padao u depresiju. Počeo je da pije, između njega i Isidore sve češće su se odigravale mučne scene, žustre svađe, koje bi se obično završavale time što je neko od njih dvoje odlazilo iz stana, poslije čega bi se opet mirili. Na jednom od Isidorinih koncerata pjesnik, po pravilu često pijan, izazvao je skandal.

Dankan je sama pozvala policiju i Sergeja su odvezli u psihijatrijsku bolnicu. Poslije tri dana su ga odatle pustili. Vrativši se kući, on je prvi put ženu gledao drugim očima: vidio je u njoj ne voljenu dragu, nego jednu ostarjelu, ne suviše privlačnu ženu.

U avgustu 1922. supruzi su se vratili u Sovjetsku Rusiju. Ali njihovi odnosi su se u to vrijeme mnogo izmijenili. Dok se ranije njome oduševljavao, sad je počeo da se žali prijateljima: ”Ofucala se, gnjavi…” Napivši se, često je pravio skandale i povremeno je i tukao. Umorna od svega, Isidora mu je jednog dana rekla: ”Sregej Aleksandrovič, ja otići u Pariz.”

Otputovala je sama. Uskoro je od Jesnjina dobila telegram: ”Ja volim drugu. Stop. Ženim se njome. Stop. Srećan. Stop”. Tako je on pokušao da je istisne iz svog života.

Jesenjin klonuo, slomljen

Mariengof se sjeća: ”Jesenjin je otišao s Prečistenke sav klonuo. A sa svog nesrećnog svadbenog puta po Evropi i dvjema Amerikama (neka je prokleto, to svadbeno putovanje!) on se 1923. vratio u Moskvu – slomljen.”

Njihovi odnosi su bili veoma složeni, da li je to bila ljubav ili nije (“I kakva je, mala il’ velika; otkuda velika u takvome telu”, jadao se svojevremeno futurista Majakovski u “Oblaku i pantalonama“), i šta je ona značila za Sergeja Jesenjina – teško je i nezahvalno suditi. Neko je smatrao da je Jesenjinu laskala pažnja slavne Amerikanke koju bi egoistički koristio kao mogućnost otkrivanja za sebe svjetskih vidika. Možda u tome ima i dio istine. Ali da su osjećanja, koja istina nijesu dugo trajala, bila iskrena, u to nema nikakve sumnje.

Tako Marinegof konstatuje: ”Jesenjin se zaljubio ne u Isidoru Dankan, nego u njenu slavu, u njenu svjetsku slavu. On se i oženio njenom slavom, a ne njom – ne postarijom, uveliko već i otežalom, ali još uvijek lijepom ženom sa ofarbanom kosom… Isidora je bila žena pronicljivog uma: jasnog, oštrog i hrabrog. U tu pedesetogodišnju ženu Jesenjin nikad nije bio zaljubljen.

Ali ne dijele svi mišljenje Mariengofa. Pjesnik Sergej Gorodecki, na primjer: ”Po svim mojim kasnijim utiscima, to je bila duboka uzajamna ljubav. Istina, Jesenjin nije bio toliko zaljubljen u samu Isidoru koliko u njenu slavu, ali uopšte nije bio manje zaljubljen nego što je on bio u stanju da se zaljubi. Uopšte, taj sektor je kod njega bio od manje važnosti. Žene nijesu igrale toliku značajnu ulogu u njegovom životu kao na primjer kod Bloka…”

Ljubavni uragan je trajao kratko

Slikar Jurij Anekov se sjeća: ”Romansa je bila pravi uragan i tako kratka kao i komunistički idealizam Dankanove.”

Sergej Jesenjin je 28. decembra 1925, kao šro je poznato, okončao svoj život samoubistvom u hotelu “Angleter“ u Lenjingradu, tako što se objesio o cijev centralnog grijanja. Uzrok samoubilačkog čina bila je, sasvim je sigurno, teška depresija.

Ona mi ga darivala. Ivan Jevdokimov se sjeća susreta s Jesenjinom u Moskvi 23. decembra 1925, uoči samog njegovog odlaska u Lenjingrad: ”Jesenjin me je upitao – Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore… Dankan. Ona mi ga darivala. Pjesnik je iskosio oči na mene… Eh, kako me je voljela ta starica! – gorko je rekao Jesenjin. “Ona mi je i poklonila šal. Ja ću joj napisati… pozvaću je, i ona će razdragana dotrčati k meni otuda da mi padne u zagrljaj…

Šal koji mu je poklonila Isidora stalno je pjesnika podsjećao na nju. Šal je postao i njen ”ubica“. Uveče, 14. septembra 1927. Isidora Dankan je tragično poginula – dugački šal se zamotao oko automobilskog točka i udavio je. Sticajem nesrećnih okolnosti sudbina je htjela da i uzrok njene smrti bude gušenje.