UMJETNOST ŽIVOTA I SMRTI

Povezani članci

• Halil Džananović: ŽENI
• Amir Hrnjičević: Uspomene
• Halil Džananović: Umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju
• Darko Cvijetić: BAŠTA SLJEZOVE BOJE
• Božica Jelušić: MOJIH PRVIH PEDESET
• Protiv ateističkog fundamentalizma

Trebotić, monografija, VBZ, Zagreb, 2014.

Sa preciznim podnaslovom Summa Mediterranea 1968. – 2014. pojavila se iznimno ozbiljna, pogotovo za naše balkanoidnošću opretećene krajnje površne prigode, seriozna monografska knjiga Trebotić. Knjigu potpisuje autor podužeg uvodnog teksta, sveučilišni profesor Viktor Žmegač, a nakladnik je prestižna zagrebačka kuća VBZ obitelji Zatezalo. Nažalost, začetnik ovog rijetko propulzivnog nakladnika, pa i ove seriozne monografije, Boško Zatezalo, nije doživio da svojim potpisom ovjeri za naše prilike grandiozan pothvat. U ime nakladnika knjigu je potpisao Mladen Zatezalo…

Uvodni tekst monografije Umjetnost života i smrti, razmišljanja o umjetnosti Matka Trebotića počinje Žmegačevom pronicljivom konstatacijom: „…Kad pogledamo na umjetnost Matka Trebotića imamo više nego dovoljno razloga pomisliti na jednu znamenitu rečenicu Paula Kleea: Umjetnost ne reproducira ono što je vidljivo nego čini vidljivim. Time je Klee (u zborniku Stvaralačka konfesija, 1920.) izgovorio kvintesenciju modernog slikarstva. Frontalni stav nasuprot tradicionalno izložene mimeze više je nego jasan: djelo koje postavlja samo zahtjev da bude „realistično“, suvišno je kao umjetničko djelo, a ako je po srijedi portret, on u najboljem slučaju može imati informativnu vrijednost. Umjetnost – to je jezgra Kleeove misli – radi, doduše, s iskustvenim elementima iz prirode i svijeta stvari, ali ona predmete predstavlja tako da pritom nastaje višak spoznaje i vizualne obuzetosti…“

Tu Žmegač nalazi uporište da su u Trebotićevom životopisu tri stvari od posebnog značenja za razumijevanje njegovog stvaralaštva: „Rođen 1935. On pripada onoj generaciji umjetnika koja je posjećivanjem izložbi mogla usvojiti cjelokupni izražajni svijet modernog slikarstva, plastike i primjenjene umjetnosti… Zajedničkom iskustvu pridružuje se osobno. Veliki slikar po zvanju je arhitekta, čiji su građevinski počeci bili okrunjeni uspjehom, čemu najbolja svjedočanstva pružaju objekti u njegovoj užoj domovini, kao i sudjelovanje u arhitektonskom oblikovanju Ruhrskog sveučilišta u Bochumu…“

Žmegač kao izrazitu posebnost likovne lingve Trebotićeve tretira križ: „…Kao znak estetskog kontinuiteta mogla bi važiti njegova sklonost pedantnom, preciznom radu i labirintičnoj tami. Kršćanski inspiriran Trebotić je uvijek i slikar ljubavi i smrti, majstor zagonetnosti… Opiru se kod Trebotića često i oblici križa, o različitim zamislivim smislenim kontekstima da se pri tom i ne govori. Jednoznačna je zasigurno monumentalnost latinskog (kršćanskog križa) na mnogim slikama i u nekim instalacijama. Ali na mnogim slikama postoje i druge forme: grčki, kvadratni križ, pa tvorevine u naznakama, pomaknute ili u obliku slova x, koje izazivaju promatračevu maštu…“

Potom Žmegač govori o zanimljivosti traganja Trebotićevih, u njegovoj najranijoj mladosti, konstatirajući da će Trebotićevi budući životopisci morati pruočavati i istraživati njegov rad u Njemačkoj, kao iznimno poticajan za sve faze njegovog slikarskog ispoljavanja. Posebnu pozornost uvodničar daje inspirativnom vrelu kamenitog Trebotićevog rodnog Brača i pitoresknog gradića Milne.

Mediteran će obilježiti kompletan tvorački opus, bilo da se radi o bližim ili dalekim asocijacijama, koje je Trebotić ponio iz djetinjstva i mladosti.

Konačno, u svom uvodu Žmegač veli: „…Gledatelj stojeći pred slikom stupa svojom senzibilnošću u svojesvrstan dijalog s umjetninom, istinski gledatelj ponire u nju, tražeći smisao, ljepotu ili šok, a svakako i sebe samog.  U Mediteranskim zapisima obilje je onoga što može pobuditi takav snažan doživljaj. Rekao sam: Kairos.“

Prvi dio monografije predstavlja umjetnikove radove koji su promovirani u likovnoj i uopće kulturnoj javnosti kao Summa mediterranea. Tu je dominantan umjetnikov odnos prema djetinjstvu, odrastanju, zrenju, ali i zlaćanoj, potpuno zaokruženoj tvoračkoj zrelosti. Ako samo pogledamo umjetnikove kompozicije Trokut sa žutom vertikalom i Zvjezdano nebo kjoe su date u kombiniranoj tehnici, na tvrdoj podlozi, odnosno papiru vidi se dubina reza umjetnikovog djelovanja kako prema okolini, tako i prema širem društvenom, pa i političkom kontekstu.

Sljedeći dio knjige ispisuje glazbeni kritičar i kulturolog Darko Glavan, pod naslovom Hrvatska A.D. 1991. – korak preko granice. Ovdje je govor o prostornoj instalaciji s glazbenom kulisom Arsena Dedića. Glavan s razlogom konstatira: „Potpisujući svoj rad kao nefunkcionalnu arhitekturu odnosno simbole u prostoru Trebotić je vrlo pregnantno opisao kompozicijsku shemu ovog suvremenog križnog puta osunčane, ali i okrvavljene Dalmacije, jasnim, direktnim akcentima okrvavljenog križa i stupaca zabodenih u zemlju na sredini izložbenog prostora, te posebno netipično spontanim grafizmom slikarskih minijatura posvećenim pojedinim mjestima stradanja, Trebotić je predočio mediteransku apokalipsu, prikladno dramatičnim slikarskim postupkom, ali i sa superiornom prostornom artikulacijom iskusnog arhitekta…“

Od univerzalnog znaka do osobnog traga je tekst Bože Majstorovića koji zapisuje svoje likovne osvrte na bogatstvo, ali u isto doba i minimalizam tvoračkih postupaka Matka Trebotića.

Naredni dio Trebotićeve monografije osvećen je scenografiji predstave Judita. Novinar Zlatko Gall pod nasolovom Scenografija Judite – golema likovna vrijednost će ustvrditi: „Trebotićeva scenografija se čak može čitati i kao potpuno emancipiran (samodostatan) likovnjački projekt. Kao rad u kojem se susreću recentnija autorova promišljanja o prostoru (materijalizirana instalacijama iz devedesetih), te ispitivanja odnosa između apstraktnih, razbarušenih površina kaosa i čistih, urednih geometrijskih ploha u čijem se srazu postiže dramatičnost i dinamika kompozicije…“

U tekstu Art anale pojavljuje se svjedočenje o trilingu svojevrsnih vrijednih poetika (Klarić, Trebotić, Jelenić), a u tekstu Ivane Prijatelj Pavčić Konceptualni okvir mračnog svijeta bajke data su dubinska poniranja inspirativnim vrelima umjetnikovog energata. Tekstovi Andra Krstulovića Opare Manastirine i Joška Belamarića Energija univerzalnog simbola ozbiljna su legitimacija Trebotićevog krajnje reduciranog, ali u isto doba i likovno razbokorenog osjećanja gradskosti. I tekstovi Joška Belamarića Svjetlo i boje grada, kao i Proslov protkan glazbom govore o likovnoj moći, ali i derivatima suvremene refleksivnosti ovoga umjetnika.

Ljiljana Domić u svojim Mediteranskim iluminacijama i Slavica Marković u tekstu Od deskripcije do apstrakcije legitimni su kritički valorizatori Trebotićevih stremljenja.

S razlogom je umjetnik Joška Belamarića zastupio u ovoj knjizi i tekstom Proslov protkan glazbom.

Najserioznije tekstove ove knjige svakako su napisali Milan Bešlić (Mistični sjaj forme) i Igor Zidić (Sredozemlje i pamćenje).

Bogati životopis Matka Trebotića ispunjava predio knjige pod naslovom Životopis, a potom slijede dijelovi: Samostalne izložbe, Važnije grupne izložbe, Grafičke mape i monografije, Muzeji, galerije i zbirke koje čuvaju Trebotićeva djela, Nagrade i odličja, a knjiga se završava detaljnom Bibliografijom koja je, s razlogom, u slučaju ovog umjetnika impozantna, samjerljiva ukupnim vrijednostima njegovih dijela.

Za ovaj nakladnički pothvat zaslužni su i urednik knjige Stjepan Ravić, lektorica i korektorica Marija Bošnjak, kao i grafički urednici Dubravka Svedrec, Ida Sinovčić i Tonči Jelinić.

Ovitak naslovnice koji pripada likovnim sazvučjima mediteranske game Trebotićeve sa dobro odabranom grafijom, zaokružuje ukupan utisak o ovoj vrijednoj knjizi