U ZNAKU CEPELINA

Povezani članci

• Zadnja bosanska zima
• Hrvatska vojska nema što tražiti na Kosovu
• Krmača koja proždire svoj okot
• U Stocu završeno 52. izdanje Festivala kulture “Slovo Gorčina”
• Otvaranje izložbe LOV / Goran Dragaš
• ZAŠTO OMER I MERIMA A.D. 2016?

 foto: Atelje 212

Eden fon Horvat: „Kazimir i Karolina“, režija Snežana Trišić, Atelje 212

Piše: Gradimir Gojer

Na sceni Mira Trailović, beogradski Atelje 212 izveo je pučki komad, koji se odigrava na minhenskom tradicionalnom sajmu Oktoberfest, u dijelu za zabavu, početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Sam autor Eden fon Horvat, inače rođen na Sušaku, a život okončao pod stablom koje je uništio grom, zapisuje: „…Prebacuju mi da sam pregrub, gnusan, neprijatan, ciničan i šta sve ne od onih solidnih i čestitih osobina – a pritom se previđa da nemam nikakvih drugih težnji osim da svijet naslikam onakav kakav nažalost jeste. A da princip dobra u svijetu daje osnovni ton, jedva se može dokazati – tvrditi još i nekako. Zlovolja jednog dijela javnosti prema meni počiva na tome što se prepoznaje na pozornici, a naravno, ima ljudi koji ne mogu da se smiju na svoj račun, a pogotovo ne na račun svog, više ili manje svesnog, u najvećoj meri privatnog, nagonskog života…“

Mlada redateljka Snežana Trišić koncipirajući predstavu sa dubokom pistom koja snažno atakira na gledalište (scenograf Darko Nedeljković) nije uspjela ozbiljnije protresti emotivni, niti cerebralni sloj mišljenja svakog gledatelja ponaosob! Temeljeći svoj koncept velikim dijelom na glazbenoj dramaturgiji (skladatelj Irena Popović), a provodeći ga preko orkestra koji glazbu emitira uživo (Irena Popović klavir, Vladimir Gurbaj klarinet i Danilo Tirnanić bubnjevi) Trišićeva ne može da se opredjeli jasno između ironijskog principa i grube realističnosti, tako da njena predstava, u ritamskom smislu oscilira i bitno je ovisna isključivo o glazbenoj dramaturgiji.

Naslabiji dio ove predstave čini glumački ansambl (Bojan Dimirtijević, Jelena Đokić, Marinko Mađgalj, Katarina Žutić, Nenad Ćirić, Nebojša Ilić, Milica Gojković, Jovana Stojiljković, Radomir Nikolić i Vladan Matović). Ipak, moćnu glumačku okomicu redateljka je imala u Tihomiru Staniću koji svog Rauha donosi u širokoj skali između grube opscenosti, gotovo realističnih, pa u pojedinim trenucima i naturalističkih izljeva bahatog ponašanja, koje u scenskom vidu dobivaju na svojoj eksplozivnosti, pa i nekoj vrsti siline… Prikazujući na pozornici, gotovo naivno, poput dječijih igara, socijalnu eroziju društva i njegovo poniranje u sve snažnije eksplozije fašizma, Snežana Trišić se služi vrlo često bukvalnim ilustriranjem, za što je najbolji primjer golemi cepelin iznad glava glumaca, ogromni kotač i neka vrsta jeftinog ringišpila… Tačna je konstatacija autora da vlastitu obrazinu ne volimo vidjeti u zrcalu, ali način na koji je glumački ansambl pretjerivanjem, karikiranjem, a posebno iznimno primitivnim arsenalom dosjetki i štoseva pokušao dočarati bijedu njemačkog društva pred ulazak fašizma, više je govorio o lutanjima redateljke kad je u pitanju izbor izražajnih sredstava, nego o samoj nemoći glumačkog ansambla!?!

Kazimira i Karolinu, koje donose Bojan Dimitrijević i Jelena Đokić, teško da možemo pamtiti nakon ove predstave, a za to su postojale ozbiljne šanse, jer je socijlni kontekst Horvatovih komada tako korespodentan današnjem opće južnoslavenskom, pa i srpskom društvu, a socijalna bijeda, masovna otpuštanja s posla, razočarenja ljudi u sve, pa i moguća odustajanja od ljubavnih veza, tek i samo iz egzistencijalnih razloga, je ono što je davalo odličnu logistiku mogućem uspjehu ove predstave. Nažalost, ugledni Atelje 212 ove noći nije ličio sam na sebe.

Mladoj režiserki i njenom ansamblu, izuzimajući odličnog Tihomira Stanića, valja vjerovati da su imali najbolje namjere, ali i put do pakla..

Čudesna je činjenica, a o tom pišem ponovo, da se iznimno niski ukus koji ispoljava publika, zadovoljava na prvoloptaškoj logici asocijacija i scenskih senzacija najnižeg ukusa.

Predstava koju lako i brzo zaboravljam…