U Sarajevu promovisana knjiga „Između etike i estetike eksplicitna po-etika Danila Kiša“

Izdvajamo

• Kiš nije bio skriboman, rijetko je objavljivao. Smatrao je da je gumica važnija od olovke pri pisanju, bio je perfekcionist i nikad nije bio zadovoljan do kraja onim što je napisao.

Povezani članci

• Kratki omaž Bosanskom Šamcu
• Nedopustiv pritisak Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo na magazin Slobodna Bosna
• Piramide ili ne, pitanje je sad!
• AL JAZEERA U BLAGOJ PREDNOSTI U ODNOSU NA N1
• Petar Fehir: PONEKAD SE BUDIM
• DRINA JE IZNJEDRILA DRINSKOG

Danilo Kiš je bio mišljenja da su dobri čitatelji vrlo rijetki, a da su dobri kritičari još rjeđi. Iako je priznavao da u krajnjoj instanci čitatelj daje piscu najveću zadovoljštinu i da pisac piše za svoje idealne čitatelje, kvalitet čitateljske publike značio mu je mnogo više od njene brojnosti. Tvrdio je da bi više volio da ima deset pravih čitatelja, onih koji su do njegovih knjiga došli po „izbornoj srodnosti“, nego stotinu ili hiljadu onih koji su do njih došli pukom igrom slučaja. Protivio se tome da se kvalitet književnih djela „procjenjuje isključivo, ili u prvom redu, brojem čitatelja.“

Promocija knjige „Između etike i estetike eksplicitna po-etika Danila Kiša“ autora Midhada Kurtovića upriličena je u četvrtak u sarajevskom Buybooku. Na promociji su govorili urednica Kristina Ljevak i sam autor.

Midhat Kurtović je ovo djelo posvetio akademiku Tvrtku Kulenoviću, odnosno mentoru svog magistarskog rada iz kojeg je nastala knjiga „Između etike i estetike eksplicitna po-etika Danila Kiša.“

Prije nego što je počeo pisati magistarski rad, Kurtović je uzeo sve raspoložive tekstove o Danilu Kišu do kojih je mogao doći. Prije svega, prostudirao je sve što je o Kišu napisano.

Danilo Kiš i Tvrtko Kulenović su bili dobri prijatelji, kumovi, cimeri u Beogradu.

„Među njima postoji velika srodnost, i književna, moralna i intelektualna“, rekao je Kurtović, te dodao da je profesor Kulenović bio značajan, prije svega, u definisanju teme ovog rada.

Akademik Kulenović je sugerisao Kurtoviću da odabere upravo ovu temu jer mnogi su pisali o Kišovim knjigama iz različitih uglova. Kulenović je bio dovoljno upućen o tome da niko, osim Jovana Delića („Književni pogledi Danila Kiša“) nije pisao o Kišovom neliterarnom opusu (intervjui, eseji, članci, govori, radovi iz perioda studija, diplomski, seminarski, crtice, bilješke i Kišova zaostavština), odnosno sve što je Danilo Kiš pisao a nije dio njegovih literarnih djela.

U težnji da postigne što veću objektivnost, te da izbjegne učitavanje svojih misli i ideja u Kišove interpretacije književnosti, Kurtović je nastojao da se ograniči sve eksplicitne stavove o pojedinim književnim pitanjima koje je Danilo Kiš iznosio u svojim kritičkim i teorijskim radovima.

Danilo Kiš je značajan pisac prije svega u ono vrijeme kada je malo ljudi razmišljalo o tim stvarima jer je uspio da sagleda i da predvidi da će se u Evropi ili bilo gdje u svijetu, onda kada su mnogi mislili da su takve stvari nemoguće, da postoji mogućnost da se ponove koncentracioni logori.

„Kiš je 70-ih godina, tačnije 73. godine je napisao esej o nacionalizmu zbog koga je izgubio mnoge prijatelje i došao u sukob sa mnogim poznanicima. Kiš je tada prepoznao da se razbuktava nacionalizam u Jugoslaviji. Tada je skrenuo pažnju javnosti na tu činjenicu. On je to tako napisao da esej nije usmjeren samo na ove prostore“, istakao je na ovoj promociji Kulenović.

Kiš je, također, ukazao na najezdu banalnosti, ljudske gluposti u svakom obliku. Danilo Kiš se u svojim esejima bavio temama kiča, ljudske banalnosti. Kiš je prepoznao da čovječanstvo kroz hiljade godina i pored napretka nauke i tehnologije nije promijenilo duhovnu strukturu jer je čovjek jednako zločest kao i u onim vremenima kad se klalo golim rukama, samo što je sad opasniji jer ima opasnija oružja.

Kiš nije bio skriboman, rijetko je objavljivao. Smatrao je da je gumica važnija od olovke pri pisanju, bio je perfekcionist i nikad nije bio zadovoljan do kraja onim što je napisao.

Danilo Kiš je bio mišljenja da su dobri čitatelji vrlo rijetki, a da su dobri kritičari još rjeđi. Iako je priznavao da u krajnjoj instanci čitatelj daje piscu najveću zadovoljštinu i da pisac piše za svoje idealne čitatelje, kvalitet čitateljske publike značio mu je mnogo više od njene brojnosti. Tvrdio je da bi više volio da ima deset pravih čitatelja, onih koji su do njegovih knjiga došli po „izbornoj srodnosti“, nego stotinu ili hiljadu onih koji su do njih došli pukom igrom slučaja. Protivio se tome da se kvalitet književnih djela „procjenjuje isključivo, ili u prvom redu, brojem čitatelja.“ (Recepcija književnih tekstova).