U Mostaru predstavljena knjiga ‘Kazalište krize’ autorice Snježane Banović

Povezani članci

• Dragan Markovina: Potpuni krah tuđmanizma
• Vladimir Nazor o Titu: ‘Suđeno mu je da uđe u povjest našeg naroda’
• Sretna vam Nova!
• Tri nagrade za mostarsko pozorište lutaka
• Prepravljaću stihove krišom i iz kovčega
• Šminkanje mržnje

Piše: Nikola Vučić

Knjiga Kazalište krize autorice Snježane Banović, hrvatske kazališne redateljice, teatrologinje i profesorice na Odsjeku produkcije Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, predstavljena je sinoć u dvorani MC Pavarotti u Mostaru u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net. 

Promociju je moderirao Nikola Vučić, dok je odlomke iz knjige čitala akad. glumica Mirela Mijačank Kordić.

O knjizi je uz samu autoricu govorila i dr. kazališne režije Tanja Miletić Oručević, koja je kazala kako je Snježana Banović “neobična po svom plodnom i uzbudljivom teatrološkom radu, kojim se večeras bavimo, ali možda još više po svojoj poziciji kazalištarke i intelektualke koja javno kritički progovara o anomalijama kulturnog sustava i kulturne politike i godinama se, srčano i kompetentno, bori za unapređenje svih koordinata kazališnog života u Hrvatskoj”.

Na samom početku svog izlaganja autorica predstavljene knjige zahvalila se organizatorima što je pozvana i rekla kako joj je čast što je nakon dvadeset godina ponovno u Mostaru za kojeg je vežu posebne emocije. Osim Kazališta krize, njezine najnovije knjige, predstavljena je i autoričina monografija objavljena 2012. godine Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište 1941. – 1945.  Autorica Snježana Banović rekla je kako su obje knjige inspririrane starijim ljudima, a posvećene su mladima:

Moja prva knjiga posvećena je studentima Sveučilišta u Zagrebu i volonterima Drame HNK-a koji su dali svoje živote, dakle četvorici mladih ljudi između dvadeset i trideset godina starosti zbog svojeg porijekla, članstva u krivoj stranci ili bilo čeka drugog što je smatrano >>krivim<<. Sve je to bilo zabranjeno u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Oni su već do jeseni 1941. ubijeni.

Moji studenti su zapravo početkom 2000. kada bih govorila o bizarnim i šokantnim događajima u kazalištu za vrijeme NDH i kada zapravo još uvijek nisam imala ideju da o tome pišem knjigu – nisu većinu tih stvari mogli vjerovati. To je za mene bio veliki motiv. Oni su nakon ovog rata u Hrvatskoj zaključili da je naprosto sve uredu. To je ono što je u Hrvatskoj najgore – sve je uredu. Koja god vlada i kulturna politika dođu – sve je uvijek uredu. 

Postavljaju se poslušnici, vrti se isti generator, koji je jednak onome iz 1941. Uvijek se vrte isti filmovi unutar tih zidina u vlasti, a oni mali, pojedinačni izvan tih zidina zapravo nisu važni. To je ključ moje druge knjige. Naslov zapravo ide iz toga. Branko Gavella 1960. u jednom je eseju kazao kako je povijest hrvatskog kazališta zapravo povijest njegovih kriza. Ona nastaje iz vrlo jednostavne tenzije – iz sukoba onih koji su zauzeli mjesta unutra sa onim individulanim, osamljenim pojedincima koji malim strjelicama gađaju njihove zidine. Iz toga dolazi do krize jer ovi unutra misle da ovi izvana samo žele doći na njihova mjesta. 

Hrvatsko narodno kazalište bilo je potpuno isto tretirano za vrijeme crnog totalitarizma, da bi već crveni totalitarizam kako bi smijenio crni počeo sličnim metodama djelovati protiv umjetnosti. Međutim, već do 50-ih godina došao je sebi zahvaljujući jednoj vrlo vizionarskoj, Titovoj kulturnoj politici, ali i zahvaljujući ljudima koji su došli na njegovo čelo kao što je književnik Marijan Matković, Mirko Božić i dr. . U tom razdoblju politika nije poželjela voditi glavnu ulogu i kazalište je moglo prodisati svojim plućima izvan >>kazališta krize<< o kojem govori i Branko Gavella.

Danas smo vraćeni na vrlo niske grane kada se politika ponovno igra s kazalištem. Igraju se vrlo opasne igre gdje je zapravo taj kaos iza kulisa postao toliko normalan da bih mogla – zajedno s kolegicom Vitomirom Lončar, koja je moja supatnica, a i ja njezina, i sa Norom Krstulović, koja ima svoj teatarski portal Teatar. hr kojeg preporučujem svima jer se na njemu nalazi sve što se događa u ovim turbulentnim vremenima – prkositi onima koji tvrde da je u hrvatskom kazalištu baš sve uredu.

Autorica Snježana Banović, dr. režije Tanja Miletić Oručević i glumica Mirela Mijačank Kordić

Redateljica Tanja Miletić Oručević, govoreći o Snježaninom radu i angažmanu, kazala je kako u cijeloj regiji praktički možemo imenovati samo još jednu pravu borkinju za demokratizaciju kazališne politike, a to je Vitomira Lončar, autorica sjanog bloga – Slamka spasa.

Ona je u svom izlaganju dodala kako “do dana današnjeg, mogli bismo reći, HNK u Zagrebu, praktički je paralizirano lošim menadžmentom i lošom državnom kulturnom politikom ostaje mjestom >>umjetničke letargije, konzervativizma i kulturnoga etatizma, rečeno riječima velikoga Dragana Klaića<< i samim tim centralno mjesto krize kazališta u Hrvatskoj, koja u previše elemenata podsjeća i na krizu teatara i teatarskog života kod nas u Bosni i Hercegovini.

SNJEŽANA BANOVIĆ NA PROSVJEDU U MOSTARU

Snježana Banović je u svom dvodnevnom posjetu Mostaru izašla i na prosvjede na Španjolskom trgu te pružila podršku građankama i građanima Mostara, kazavši kako dolazi iz države u kojoj Vlada kao i sve vlade do sada, po pitanju Bosne i Hercegovine bauljaju i nemaju pojma što im je činiti te na koji način zapravo trebaju pomagati:

Jedini mogući način jest da usmjere put prema jedinstvenoj Bosni i Hercegovini koja je europska država, članici Europske Unije, u kojem je Mostar – multikulturalan grad onakvog kakvog ja pamtim iz svog djetinjstva, to je bilo 70-ih godina – grad koji je sasvim sigurno u našem svijetu prijestolnica europske kulture. Želim da hrvatsko kazalište, bošnjačko kazalište i srpsko kazalište konačno budu u jednoj predstavi.

Foto: Š. G. – Tačno.net