U Mostaru otvorena izložba “Mir sa ženskim licem”

Povezani članci

• Antifašistička Liga: “Vrijeme je da se kaže ne”
• Esad Bajtal: Glasat ću za one koji zagovaraju stvarni socijalizam
• Rasprava o izmjeni naziva Titove ulice u Mostaru
• Božica Jelušić: VESNINIM VRELIM TRAGOM
• Susret sa autorom – četrdeset godina stvaralaštva Uzeira Bukvića
• DA LI ĆU DOŽIVJETI

Izložba „Mir sa ženskim licem“ rezultat je saradnje i nastojanja ženskog mirovnog pokreta Mir sa ženskim licem i Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD), a uz stručnu pomoć Historijskog muzeja BiH, da u procese suočavanja s prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini (BiH) integrišu žensku perspektivu i predstave žensku stranu priče o preživljavanju i prevazilaženju posljedica rata.

Izložba je zasnovana na 20 autentičnih ispovijesti žena iz različitih dijelova BiH koje su se na različite načine nosile sa izazovima nametnutih ratnim okruženjem i poslijeratnom obnovom zemlje i vodile male (a velike) bitke za svoja i prava drugih. Imajući u vidu da kolektivno sjećanje u Bosni i Hercegovini ne ostavlja prostor za ženska iskustva, jedan od ciljeva izložbe bio je i da se dokumentuje jedan mali dio ženske istorije koja će tako ostati trajno za pamćenje budućim generacijama.

foto šg

“Godine 2012. smo započele inicijativu ‘Mir sa ženskim licem’, želeći pokazati drugu stranu rata i poraća, da rat nije bio jednorodan i da su tu i žene bile velike žrtve. Želimo pokazati dvadeset priča koje su ispričane od žena koje su kao feniksi iz razorenog rata i razorene poslijeratne situacije uspjele prevladati nedaće. Žene koje pokazuju našem patrijarhalnome društvu kako nisu slabi spol”, istakla je Mira Vilušić.

“Ovo je opasna izložba, prije svega je feministička i u glavnoj ulozi su žene. Izložba govori o njihovim sudbinama u ratu i poslije rata, ali govori na način gdje se rat ne ‘glorifikuje’ jer su u prvom planu žrtve, gubitnici svega onoga što se događao 90-ih godina.  Ali s druge strane, pored toga što su pretrpjeli puno toga, gubitaka najbližih, fizičkog ranjavanja i psihičkih problema, te žene su pobjednici jer su uspjele to prevladati i nastaviti dalje život. To i jeste poruka ove izložbe: Da prestanemo vjerovati svim pričama iz 90-ih, da otvorimo oči i uključimo mozak jer na kraju kada sve te krupne priče prođu ostajemo mi s našim obiteljima, s osobnim sudbinama i borbom da izguramo život do kraja, na najbolji mogući način, što ove žene i pokazuju da se može”, kazao je Srđan Puhalo.

foto šg

Izložba će biti otvorena do 08. novembra 2020. godine za sve posjetioce u periodu od 9 do 14 časova i od 18 do 20 časova.

Katalog izložbe možete preuzeti na ovom linku.

Cijela izložba u digitalnom formatu se nalazi na ovom linku

foto ss

Štefica Galić: Sve smo mi iz kamena kad treba

Prije rata imali smo u Ljubuškom fotografsku radnju, štampariju i knjižaru. Radila sam s Neđom na svim poslovima od slikanja, snimanja do rada u laboratoriji, color i cb, ponekad i po stotine filmova dnevno, štampala na svim mašinama, tamponu, situ…. A djeca i kućanski poslovi su se podrazumijevali, niko ih nije radio umjesto mene. I sve sam stizala. Nemojte misliti da sam ‘super žena’ i da to još uvijek mogu.

Jednom tako radeći na mašini za štampu, ušla su dva muškarca iz Zenice u našu radnju i stala u čudu kad su me vidjeli kako trudna, sa stomakom ‘do zubi’ štampam. Morala bih pokrenuti veliki točak jednom rukom, potom uzeti papir postaviti ga na mjesto označeno za štampu, a drugom izvaditi odštampani list i odložiti ga na mjesto za sušenje a cijelo vrijeme nogom pritiskati na veliku stopicu mašine. Radila sam to gotovo automatski i s lakoćom.

‘Šta je ovo trudna žena a radi na mašini’, gledali su u mene s nevjericom, ‘kod nas žene samo plaču i pitaju para’, govorili su.

‘Ove iz kamena su drukčije’, rekao im je Neđo smijući se.

Sve smo mi iz kamena kad treba. A treba često.

Jer ‘dvije su stvari poput kamena: ljudskost u tuđoj nevolji i hrabrost u vlastitoj’.

O tome govori i večerašnja izložba, 20 ispričanih priča i sudbina odvažnih i izuzetnih bh. žena, sve različite a ustvari iste. Svojim postojanjem i životnim izborima oplemenile su naš prostor odbijajući pristati na zlo i biti podčinjene nametnutim okvirima religije, nacije, predrasuda…Progovorile su o težini svoga životnog puta, posljedicama rata i otpora fašizmu – kako su ranjene po duši i tijelu posrtale pod težinom koju su nosile, padale i ustajale ali uvijek išle dalje…Silovane, premlaćivane, prognane, izbjegle ali nisu mrzile ni kad je mržnja oko nas bila budnija nego ikad. Naprotiv, željele su mir, slobodu za sve ljude a ne robovanje i patnju… Neke od njih i danas traže svoje najmilije: djecu, muževe, familiju nestale u ratnom paklu ljudskih stradanja. Pomagale su ljudima kojima je potrebno, vraćale se razrušenim ognjištima i ponovo ih gradile, obrazovale se i ustrajno radile želeći graditi bolje društvo i normalne odnose među ljudima.

Poruka svake od njih je ista: ne dajte na sebe, razbijajte tabue, učite, radite, obrazujte se jer obrazovanje i rad su pravi put ženske emancipacije, budite financijski neovisne, stremite uvijek boljem….. Uglavnom nijedna od njih nije ‘samo plakala i pitala para’ što bi rekli momci iz Zenice, nego časne i odgovorne u razdoblju najvećeg ljudskog mahnitanja i zla, borile se jer znale su – niko drugi neće riješiti njihove probleme osim njih. I progovorile su istinu o sebi i zlu vremenu.

Jer ‘laž nosi zlo – istina se širi i ništa je neće zaustaviti’.

Neka ovih 20 kapljica u moru još neispričanih priča, 20 ‘odbljeska života otrgnutih od tame zaborava’, budu nada i inspiracija svima nama, sjećanja koja nas spajaju a ne razdvajaju, da nadilazimo podjele i zlo koje nas je zadesilo, da tragamo za istinom i glasno je govorimo, da pokušamo razumjeti, oprostiti, graditi povjerenje koje nam je toliko potrebno da ozdravimo pomireni i ostavimo bolje društvo našoj djeci.

Malo je sačuvanih trenutaka razuma i dobrote iza nas. Ova izložba može biti jedan od njih. Čast mi je biti njen mali dio.

foto šg